Knjiga "U potrazi za Hrvatskom" memoarsko je djelo u kojem Tomislav Mičić u prvom dijelu donosi sjećanja iz svog djetinjstva neposredno poslije Drugog svjetsko rata. Slijedi njegovo školovanje u rodnom mjestu u Bosanskoj Posavini, zatim opis gimnazijskih dana u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, odsluženje vojnog roka, studij teologije u Đakovu i Zadru. Novo poglavlje u autorovu životu predstavlja studij na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu, pojava Hrvatskog proljeća, poznatog štrajka studenata iz 1971. godine u kojem autor neposredno sudjeluje i o tome svjedoči do sada nepoznate detalje iz tog vremena, a sve to potkrepljuje i s do sada neobjavljivanim i nepoznatim dokumentima provenijencije Službe državne sigurnosti SRH.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća autor se odlučuje na odlazak u izbjeglištvo, gdje u Njemačkoj upoznaje težinu izbjegličkog života hrvatskog emigranta koji je stalno praćen od jugoslavenskih tajnih službi. Mijić u knjizi dokumentira da je na njega bilo usmjereno 95 suradnika jugoslavenskih tajnih službi, donosi originalne dokumente o suradnji Savezne Republike Njemačke i socijalističke Jugoslavije koji su koordinirali i udruživali snage u suzbijanju djelatnosti hrvatske političke emigracije.

Autor ispisuje i poglavlja o životu, radu i ubojstvu Brune Bušića i drugih hrvatskih emigranata koje je u Europi sedamdesetih i osamdesetih godina počinila jugoslavenska služba sigurnosti, a sve to uz potporu zemalja u kojima su ti emigranti živjeli. Mičić ne skriva neke organizacijske i ljudske slabosti unutar hrvatskih političkih emigrantskih organizacija, bez zadrški si postavlja pitanja o ulozi, značaju i posljedicama djelovanja pojedinih emigrantskih organizacija i nekih njihovih članova, te kritički odgovara na njih.

Posljednjih nekoliko poglavlja odnose se na povratak autora u Hrvatsku 1990. godine, nakon čega se uključuje njezinu obranu i o tome donosi vrlo zanimljive podatke iz prve ruke i, kako sam ističe, mnoge “hrvatske veličine“ svodi na pravu mjeru.

Dodatnu zanimljivost knjizi daje 100-ak stranica u kojima Mijić donosi važne dokumente iz tog vremena, koji su većinom nastali u emigraciji i bez kojih bi se kompleksna tematika o kojoj piše teže mogla razumjeti.

O hrvatskoj političkoj emigraciji postoje više publicistička, a tek manjim dijelom historiografska djela koja, uglavnom, daju osnovni pregled organizacija i pojedinaca koji su unutar nje djelovali, kretanja i tendencija, ideološko-političkih usmjerenja itd. Međutim, nedostaju sustavnija i dubinska istraživanja. Takvim će se pitanjima hrvatska historiografija svakako morati pozabaviti. Naime, poznavanje hrvatske povijesti 20. stoljeća ne može, barem u glavnim crtama, biti potpuno bez poznavanja povijesti njezine brojne političke i ekonomske emigracije! U tekstu sam donio osnovni pregled nekih emigrantskih organizacija, dodajući podatke o njima, do kojih sam sam došao boraveći u inozemstvu ili naknadnim istraživanjem.

Nekim osobama i organizacijama opširno sam se bavio, o čemu sam već ranije govorio. Uvjeren sam kako je iz mojih riječi u početnim dijelovima uvoda jasno da će biti nužno uloviti se u koštac s, u ovome trenutku, zamršenim labirintom u dijelu emigrantske populacije u kojoj su se isprepletali iskrena želja za borbu za samostalnu hrvatsku državu, kriminal i nastojanja za stjecanjem osobne koristi te Udbine smicalice, spletke, zavjere, podvale, zastrašivanja, otmice i ubojstva.

Tomislav Mičić

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.