Knausgaard koji se u svojoj doku-fikciji tako nepogrešivo sjeća koliko je jaja pojeo jednog nedjeljnog zimskog jutra posljednje godine škole, sada opetovano piše o alkoholnim zamračenjima. Nakon kojih se baš ničega ne sjeća. Tu možda leži i najzanimljivi segment knjige: trenuci pomračenja svevidećeg naratora, čiji autorski pogled inače lakoćom opisuje i najsitnije detalje događaja od prije trideset...

Pozornicom umjetnosti riječi suvereno vladaju dvije figure koje dubinski propituju autobiografsku potku pisanja – Karl Ove Knausgaard i Elena Ferrante – i to s posve suprotnih strana. On predimenzionira autorsku poziciju poništavajući razliku između sebe i pripovjedača, dok ona poziciju autora jednako samosvjesno minimalizira čineći je nedostupnom.