Karl Ove Knausgaard : Moja borba : prva knjiga
Moja borba, knj. 1
Prvo ono najzvučnije. Adolf Hitler je napisao "Mein Kampf“ kao pamflet o vlastitom političkom sazrijevanju i poslanju da sudbinu Njemačke i nijemstva preuzme u svoje ruke. Karl Ove Knausgaard (Oslo, 1968.) naslov "Moja borba“ (norveški, Min Kamp) po drugi puta vraća među Germane. No pod njime on ne podrazumijeva nacionalno poslanje, već svakodnevnu borbu s kućanskim poslovima i roditeljskim obavezama. Na 31. stranici "prve knjige“ svog 3600 stranica dugog autobiografskog heksaloga piše: "Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila, jer bez obzira na to koliko kućanskih poslova obavim, sobe budu prepune nereda i prljavštine, a djeca, o kojoj se skrbimo svake minute njihova budnog života, tvrdoglavija su nego sva druga djeca koju sam ikad vidio…“ A sada na važnije sinapse romana.
Trend ispovjedne i autobiografske literature jedan je dominantnih u suvremenoj književnosti. Svi pišu, od anonimusa koji kriju svoj identitet do općepoznatih književnika, i o svemu se piše, od seksualnih pustolovina, povijesnih iskustava, društvenih tračeva, do obiteljskih kronika. Ili: od tekstova "čudnijih od fikcije“, do tekstova o "ničemu“.
Karl Ove Knausgaarda lako je pozicionirati unutar tog trenda. U Norveškoj i Skandinaviji on je ugledni pisac mlađe i srednje generacije, nagrađivan za svoje romane "Ute av verden“ (1998.) i "En tid for alt“ (2004.); dakle literarno ime, osoba poznata s književne i javne scene, čija privatnost time postaje dio šireg medijskog interesa. Pišući ispovjednu literaturu Knausgaard tako zadovoljava svoj literarni poriv, književnu ambiciju, ali i opći medijski interes.
U tematskom pak smislu njegov se tekst može smjestiti negdje između neobične opsežne obiteljske kronike, u kojoj o sebi i svojoj obitelji otkriva i ono o čemu pristojni Skandinavci ne govore, i isto tako opsežne literature "o ničemu“, odnosno o spravljanju doručka, ručka, obavljanju svakodnevnih poslova, rutinskih radnji, i sličnim literarnim vježbama na temu životne svakodnevice.
Ono što pak Knausgaarda u startu izdvaja od trenda ispovjedne i autobiografske literature (uz provokativan i ironičan naslov) jest tendencija da samog sebe prikaže antipatičnim. U ispovjednoj literaturi brutalna razotkrivanja, i pozicioniranja pisca kao anti-junaka, najčešće kroz ispovjedno čišćenje, vrlo su česta, gotovo pa klišej. Ali nema autora koji će se, usprkos svojim nedostacima i slabostima, prikazati običnim, neadekvatnim, i antipatičnim. Knausgaard je tu posve otvoren. Priznaje da mu socijaliziranje ništa ne znači, da s ljudima nikada ne govori ono što misli; da se pretvara da ga zanima ono o čemu govore, da se pretvara da se slaže s njima. Osim u slučaju kada popije. A tada pretjera na drugu stranu, ponaša se agresivno i idiotski, ponekad i opasno.
Ove rečenice možemo uzeti kao polaznu interpretativnu točku "Moje borbe“, luka koji se zatvara pri kraju romana. Na sljedećih 300-tinjak stranica (okvirno kronoloških i tek ovlašno organiziranih), Knausgaard ispisuje svoju životnu priču: od djetinjstva do smrti oca. Posrijedi je ispovjedni koktel alkohola i suza; odnosno emotivne uskraćenosti i alkoholne euforije. Kao najveću senzaciju u životu Knausgaard opisuje svoje prvo pijanstvo ("bilo je to kao eksplozija sreće, ništa više nije bilo opasno ili vrijedno briga, samo sam se smijao i smijao…“). Nakon tog otkrića kako je "fantastično piti“, Knausgaard otkriva sebe, i svoju životnu ambiciju.
Kako struji njegovim tijelom, alkohol struji i "Mojom borbom“. Većina teksta posvećuje se organizaciji kupovanja i transporta dvije vreće piva za Novu godinu 1985., te trinaest godina kasnije, smrti oca-alkoholičara i čišćenju kuće od praznih boca, fekalija, prljavog rublja, i druge prljavštine u kojoj je otac proveo posljednje godine života. Veliko pospremanje i oproštaj od oca završava pijankom s bratom i bakom, tek prostoriju dalje od fotelje gdje je otac pronađen mrtav.
Ono što pak Knausgaarda u startu izdvaja od trenda ispovjedne i autobiografske literature (uz provokativan i ironičan naslov) jest tendencija da samog sebe prikaže antipatičnim.
Ako za alkohol možemo reći da je tipičan u životu muškarca u hladnoj skandinavskoj klimi, suze nisu. Skandinavske kulture nisu sklone javnim demonstracijama osjećaja. Kao i šarena odjeća, ili sklonost pokazivanju novca, one su ostavljene južnijim kulturama. No Knausgaardu zadržavanje suza nije jača strana. Plače uvijek, u svim prilikama, na svim mjestima; zbog oca, zbog nogometa, na sprovodima, na aerodromima; i ako smo dobro shvatili, ne plače jedino kad je pijan. Suze potiču alkohol. Alkohol poništava suze. U tom ritmu izmjene alkohola i suza, gutanja i kapanja, odvija se i ritam "Moje borbe“. Agregatno stanje romana je definirano; a postepeno se uspostavlja i ključni trokut romana: odnos između oca, bake i autora.
Tu dolazimo i do završne točke interpretativnog luka. Iza Knausgaardove "antipatičnosti“ i asocijalnosti otkrivaju se snažne obiteljske traume: izostanak komunikacije s ocem, emotivna uskraćenost, alkoholizam, i opća disfunkcionalnost obitelji. Kako Knausgaard ljušti te slojeve svojih formativnih godina (namjerno ne radimo razliku između autora i junaka romana, jer bi takva distinkcija poništila temeljni diskurs romana), tako i antijunak postaje sve bliskijim i simpatičnijim.
Vrhunac tog zbližavanja s Knausgaardom dolazi pred sam kraj "Moje borbe“. Na 362. stranici hrvatskog prijevoda s norveškog (prevela Anja Majnarić) Knausgaard piše kako je u vrijeme gimnazije često bio kod djeda i bake, budući da su stanovali u blizini. No potreba da se pokaže kao dobar unuk brzo je prekinuta. Jedne večeri majka mu je rekla kako ju je baka nazvala i rekla da ne mora "dolaziti tako često“. Knausgaard se tokom godina naučio nositi s raznim odbijanjima. Ali spoznaja da ga baka i djed ne žele vidjeti bila je preteška. Rasplakao se, ondje pred majkom…
Mogli bi smo zaključiti da bi "Moju borbu“ najprirodnije bilo čitati od ove točke, pa prema unatrag. Knausgaardove disfunkcionalnosti i neadekvatnosti dobivaju objašnjenje ovim odbacivanjem: utoliko radikalnim ukoliko bake i djedove gledamo kroz stereotip hiperroditelja, onih koji djecu prihvaćaju bezrezervno.
Interpretativni luk koji smo predstavili ne otkriva sve o "Mojoj borbi“. Incident s bakom i djedom objašnjava samo jedan dio Knausgaardova teksta, jednu njegovu snažniju liniju. Već prvom knjigom Knausgaard otvara mnoga vrata, mnoge prozore. Istina, teško je zamisliti na što je potrošio sljedećih pet knjiga, kad je već u prvoj toliko rekao, no već sad je jasno da se radi o jednom od ključnih događaja suvremene književnosti: najuzbudljivijem romanu "o ničemu“ ispovjedne literature.
Moja borba : Prva knjiga
- Prijevod: Anja Majnarić
- Naklada OceanMore 06/2015.
- 384 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533320274
U prvom tomu heksaloga "Moja borba" Karl Ove Knausgård bolnom iskrenošću govori o djetinjstvu, adolescenciji, obitelji, svojim pokušajima razumijevanja oca koji se naglo pretvorio od obiteljskog čovjeka kratka fitilja u razvedenog alkoholičara.