Karl Ove Knausgaard : Moja borba : druga knjiga
Moja borba, knj. 2
Nakon čitanja prvog toma "Moje borbe" bilo je teško zamisliti na što je Knausgaard potrošio sljedećih pet knjiga – ni više ni manje no 3500 stranica – kad je već u prvoj toliko rekao. U prvoj knjizi istresao je sve o odrastanju, obiteljskoj anamnezi, alkoholizmu, o bračnom životu i roditeljstvu, o pisanju. Za jedan običan život, gotovo pa prosječan izuzme li se Knausgaardov literarni uspjeh te pokoja biografska crtica, već su se i četiri stotine stranica prvog toma činile više no dovoljne. A sad smo dobili pet stotina novih stranica. Istog. Knausgaarda. Knausgaarda koji piše o pisanju i čitanju. Knausgaarda koji piše o pijenju i pušenju. Knausgaarda koji piše o bračnom životu i roditeljstvu, o spremanju jela, šetanju s kolicima Djurgardenom, prematanju bebe.
Znamo, Knausgaard ne izmišlja. Od fikcije mu je muka. Pomisao da izmišlja likove, zaplete, da piše o nečemu što nema veze s njegovim iskustvom, životom, izaziva u njemu fizičku reakciju. Tu je i općenito gubitak vjere u književnost, u pomisao da čita nešto što je netko izmislio; u ideji da sudjeluje u toj inflaciji pripovijedanja, golemom valu fikcije koji preplavljuje suvremenu kulturu milijunima knjiga, filmova i serija, uključujući vijesti u novinama i na televiziji, koje također preuzimaju format pripovjedanja, priče.
Jasno mu je da "istina i stvarnost nisu u odnosu jedan naprama jedan". Ali fikcija definitivno otpada. Knausgaard ostaje Knausgaard, ne bježi od sebe, i ne odustaje. Druga knjiga "Moje borbe" novi je nastavak već poznatih avantura iz bračnog života i roditeljstva. Isti rov, ista borba. Život na križu svakodnevice. U bespućima čitanja i pisanja. Sve u svemu, ništa što nam Knausgaard već nije rekao ili natuknuo – ali još i bolje nego u prvoj knjizi!
Japanski turisti koji ga fotografiraju mobitelima dok radnim danom gura kolica s troje djece (u međuvremenu ih je već toliko) upiru u njega prstom, sretni što su ugledali tipičnog Skandinavca, čije će fotografije po povratku pokazivati prijateljima, o kojem će pričati unucima. Mi možemo uprijeti prstom u književnika: najuzbudljivijeg živućeg pisca, ma o čemu god on pisao, koliko god se ponavljao.
Nije Knausgaard samo "foto-prilika" za japanske turiste. Nije "Moja borba" samo živo blato osjećaja da se ne živi vlastiti život; potrebe da se bude negdje drugdje, da se pobjegne od roditeljskih i bračnih obaveza. Niti je Knausgaard samo tata koji se trudi "izdržati", suprug kojem je "užasno", ali, eto, i opet, "izdržava"… Ima u toj svakodnevici koječega. Prijatelji Knausgaarda zafrkavaju da bi život pisca trebao biti poželjan i uzbudljiv – a on većinu vremena provodi čisteći kuću i kuhajući. Ljudi žele skandalozne pisce, kaže mu prijatelj Geir, oko kojih u Theatercafeen skaće cijeli harem žena. A njega se najčešće može vidjeti kako iznosi smeće iz kuće, i onda pali cigaretu pored vražjih kontejnera. Knausgaard se brani da Tor Ulven uopće nije izlazio, da je i Ibsen u tom smislu bio razočaranje. On nastavlja tu tradiciju norveške književnosti… Usput je i stan besprijekorno čist, a iz kuhinje fino miriše svježe pečeni kruh.
U svojoj autofikciji – ili kako je već zvali – Knausgaard je brutalno iskren. Razlog izvanredne čitanosti prva dva toma, posebice u Norveškoj, zasigurno leži i u potpunom razotkrivanju sebe, svoje obitelji, i svojih prijatelja, uopće života književnika, književne scene.
Moja borba, knj. 1
Ali nije Knausgaardov život baš toliko miran. Britanski izdavač je drugoj knjizi "Moje borbe" dao podnaslov "Zaljubljeni muškarac". Većina knjige otpada na Knausgaardov dolazak u Stockholm, njegovu priču s Lindom, njihov brak, i njihovo prvo dijete. Iako je tekst rastresit, sklon digresijama, esejističkim ekskursima, dnevničkom zapisivanju ovoga i onoga, unutar tog okvira "zaljubljenog muškarca" može se pronaći začudno mnogo romantike i drame.
Kroz odnos Knausgaarda i Linde, kćeri glumice Bergmanova kazališta Dramaten, provlači se određena patološka crta. Od Knausgaardova alkoholiziranog rezanja lica staklom nakon što ga je Linda prvi puta odbila do njihovih mučnih i učestalih bračnih svađa, veza Knausgaarda i Linde sve je samo ne mirna i obična. Miris svježeg kruha iz besprijekorno čiste kuhinje može navesti na krivi trag. Oboje posjeduju opterećujuću obiteljsku anamnezu. Oboje dolaze iz razorenih obitelji, obilježenih alkoholizmom. I oboje pokazuju suicidalne sklonosti. Koliko ih međusobna veza umiruje, toliko ih i destabilizira, čak i razara.
U svojoj autofikciji – ili kako je već zvali – Knausgaard je brutalno iskren. Razlog izvanredne čitanosti prva dva toma, posebice u Norveškoj, zasigurno leži i u potpunom razotkrivanju sebe, svoje obitelji, i svojih prijatelja, uopće života književnika, književne scene. Norveškoj i skandinavskoj publici ponudio se literarni reality. Ali to je ono najmanje važno kod "Moje borbe". Uostalom tko bi Knausgaarda čitao zbog pikanterija – pa tu seksa gotovo uopće nema, čak ni bračnog; kad se i spomene, to je isključivo zbog prokreacijskih razloga (naravno, pravljenja nove bebe).
Knausgaarda svi nazivaju norveškim Proustom, ali kao svaki i norveški pisac Knausgaard se, na kraju, mora suočiti s Hamsunom. Knut Hamsun bio je duša Norveške, i istovremeno, osuđeni izdajnik. Poljska nije nikad dala kvislinga, pjevao je Johnny, Norveška je dala i Quislinga i Hamsuna. U literaturi sve je bila ljubav, u životu – arogancija i mržnja. Mržnja prema gradu, prema Ibsenu čije je mjesto nacionalnog barda želio preuzeti, mržnja prema modernizaciji, demokraciji, radničkoj klasi, pacifizmu, ljevici, ženama... mržnja prema crncima, Americi, Britaniji... mržnja koja će ga na kraju odvesti prema nacizmu, i ljubavi prema Hitleru.
Knausgaardov "Min kamp" drugi je dolazak Hitlerova naslova među Norvežane. Rekli smo, "moja borba" je kod Knausgaarda borba sa svakodnevicom; ne za rasnu dominaciju. No na rubu teksta pojavljuje se i Hamsun – kako prijatelj zadirkujući naziva Knausgaarda zbog njegovih "reakcionarnih" stavova o porodu carskim rezom. A gdje je Hamsun tu je uvijek u blizini i Hitler. Hamsun nije bio jedini norveški književnik koji je Hitlera smatrao velikim čovjekom. Upravo tako se o Hitleru izrazio i Hauge. I sam Knausgaard priznaje, "sami bozi znaju što bih napravio da sam živio u četrdesetima."
Ne možemo znati bi li Knausgaard zabrazdio u četrdesetima. Niti što bi izjavljivao. Ali sasvim sigurno znamo da Hamsun ne bi gurao kolica Djurgardenom. Svako vrijeme ima svoje običaje. U tom smislu između Hamsuna i Knausgaarda stoji ponor; a njih se dvojica tek mogu gledati svaki sa svojeg vrhunca. Jer o tome govorimo. Knausgaard je novi div norveške književnosti; i ne samo norveške.
Ako je prvi tom "Moje borbe" bio naslov godine, drugi tom je književni događaj desetljeća. Desete su dekada Knausgaarda. Kao što nam je prošlu godinu obilježila "Moja borba", tako će i ovu. Vrijeme koje upravo živimo pamtit ćemo po Knausgaardu.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Moja borba : Druga knjiga
- Prijevod: Anja Majnarić
- Naklada OceanMore 02/2016.
- 381 str., meki uvez
- ISBN 9789533320335
U Drugoj knjizi 'Moja borba' Karl Ove napušta Norvešku, svoju prvu ženu i obitelj te odlazi u Stockholm. Upoznavši Lindu fatalno se zaljubljuje i s njom zasniva obitelj. U nekoliko godina imaju troje djece i oboje su zatečeni novim izazovima i obvezama obiteljskog života. I dalje je brutalno iskren kako prema bližnjima tako i prema društvu u kojem živi.