Aida Bagić : Briga o drugim bićima najbolji je lijek za melankoliju

Aida Bagić (1965.) objavila je zbirku pjesama "Ako se zovem Sylvia" (Aora naklada, 2007.) i kratkih proza "Znam li ja gdje živim" (Zoro, 2002.). Pojedine su joj pjesme prevedene na njemački (Relations, Literarisches magazin 1-2 /2009), engleski, poljski i slovenski (Pobocza, 1 (31)/2008), a nekoliko ih je uvršteno u "Antologiju jutra poezije" (Jutro poezije, 2010.)

Nova knjiga poezije "Tijela su laka meta" u izdanju nakladnika Mala zvona povod su razgovoru s ovom svestranom spisateljicom.

Srđan Sandić: Pjesme se pišu, citirat ću vas "krišom, sitnim rukopisom i nalivperom". Kada i kako ih još pišete?

Aida Bagić: Pišem još i olovkom, penkalom, flomasterima, ponekad i na laptopu. Prstom na prozoru. Stih koji ste izabrali je citat iz uvodne pjesme mojoj novoj knjizi "Tijela su laka meta", u toj se pjesmi prisjećam kako sam počela, što je u mojoj obitelji utjecalo na to da počnem pisati. Zanimljivo je reći, riječ je o tekstu čija je prva verzija nastala prije nekoliko godina na poticaj Dorte Jagić, na pjesničkoj radionici koju je inicirala Nela Milijić (čiji je pseudonim neko vrijeme bio Nina Studin i kojoj sam posvetila jedan od ciklusa u ovoj zbirci).

Zadatak je bio da napišemo tekst: "što je utjecalo na mene da počnem pisati pjesme". "Pisati krišom, sitnim rukopisom", to je neko davno sjećanje na pisma i literarne tekstove moga oca jer on zaista jest, kao mladi učitelj, svojedobno pisao i valjda su ti neki njegovi pokušaji utjecali i na mene. Zašto krišom? Krišom ima veze s tim da poezija nije uvijek nešto s čim se čovjek smije "outati", da tako kažem. Mom ocu nije uspjelo da s time izađe u svijet, kasnije je studirao pravo, postao odvjetnik, sudac. Nešto slično očekivalo se i od mene.

Uspjela sam se othrvati tome da studiram nešto što se ne radi krišom, primjerice: pravo, ekonomija, medicina, arhitektura. To su, recimo, zvanja i zanimanja s kojima se smije izaći u svijet bez ikakvih problema, barem u onoj sredini u kojoj sam ja odrastala. Izabrala sam ipak studij filozofije i lingvistike, to je bilo negdje između, međutim još mi je dosta dugo trebalo vremena da od pisanja poezije krišom izađem u javnost tako da sam relativno kasno objavila prvu zbirku pjesama ("Ako se zovem Sylvia", 2007.). Jako sam sretna što ta prva zbirka nije ostala i jedina.

Prvi dio ove knjige poezije pulsira reminiscencijom na djetinjstvo... može li se pisati van sjećanja, van memorije, neovisno je li lažno, stvarno, istinito, odnosno istinitija, neiskrena, lažna?

Pa, možda netko može. Ja povremeno pokušavam ne činiti ništa drugo nego se igrati riječima, igrati se tekstom, međutim onda se, bez obzira koliko ja sebi zadam neku formalnu temu, formalni zadatak, bez obzira na to, tu se potkradu ta sjećanja, neka sidrišta u mom sjećanju koja kroz taj tekst propituje, tako da mislim da je teško bez nekog sjećanja li fantazije o sjećanju, mislim da bez njih poezije i nema.

Zapravo, koliko god se ja trudila živjeti u sadašnjem trenutku, što je sasvim sigurno dobro za živce i za zdravlje općenito, tjelesno i mentalno, ne znam o čemu bismo pisali kad se ne bismo mogli sjećati. Svejedno je pri tome sjećamo li se nečega što se stvarno dogodilo ili samo imaginiramo. Mislim da su i naša prošlost i naša budućnost u velikoj mjeri proizvodi naše sposobnosti maštanja.

Pjesnici su loši ljubavnici, jedan je od stihova koji upadaju u oko.

To je jedno jako teško pitanje.

U ovoj knjizi razgovarate s nekoliko pjesnika, tu su Danijel Dragojević, Delimir Rešicki... radi li se o dijalogu ili tek o početku, uvodu?

Tu su još i Anka Žagar i Ivan Slamnig, riječ je o dvoje pjesnika kojima se uvijek vraćam, koji rade nešto s jezikom što i ja sama pokušavam, iako ne bih rekla da uspijevam onako kako je njima uspjelo. Volim jednu usporedbu koju je Slamnig koristio, ako se dobro sjećam, da su pjesme kao predmeti od riječi, male igračke od riječi. Pjesma nastaje kada uspijem sastaviti takav jedan predmet. Nije riječ naprosto o  slagalici, nego o tome da nastojim oblikovati cjelinu, materijal koji imam na raspolaganju... nije kamen, drvo, glina nego su to riječi, i ako uspijem od njih sastaviti jedan takav cjeloviti predmet, onda to smatram uspjelom pjesmom.

Pokušala sam se poigrati s onim što su oni učinili u poeziji, uzela sam nekoliko njihovih tekstova kao predloške, citatima sam naznačila o kojim tekstovima je riječ. I onda sam pokušala vidjeti što mogu proizvesti na osnovi predloška. Poezija nije isključivo stvar nadahnuća (odnosno jest u istoj onoj mjeri u kojoj bilo koja ljudska djelatnost zahtjeva neku količinu nadahnuća) nego zahtijeva i rad. Uspjeli tekstovi rezultat su nekog rada, neki djeluju kao da su se naprosto «dogodili», pojave se u trenutku, ali zapravo su proizašli i iz mog dugogodišnjeg bavljenja jezikom, od toga da jesam svojedobno studirala znanost o jeziku, da sam ponešto i prevodila, a i da se nastavljam baviti jezikom, i onda sav taj rad, sve te vježbe proizvedu pjesmu.

Možemo li sve ove tekstove objavljene u zbirci "Tijela su laka meta" zvati pjesmama? Unutra su, čini mi se i skice, možda haiku, dramski predložci, mikroeseji, fragmenti romana...

Teško je odrediti granice. Najčešće ne krećem u tekst tako da odlučim "ovo će sada biti pjesma", nego, osim pisanja na način da rješavam neki formalni zadatak, ponekad krećem od emocije, neke rečenice, riječi, a onda me ona vodi u razna rješenja. U ovoj zbirci ima pjesama na nekoliko stranica, ali ima i vrlo kratkih tekstova, nizova slika. Ne znam u kojoj mjeri moja zbirka funkcionira kao cjelina, u svakom slučaju nije na takav način nastala. No, nakon što sam tekstove koji su nastajali tijekom godina, u raznim okolnostima i raznim povodima, sabrala u jedan rukopis, shvatila sam da ipak postoji neka unutarnja logika. Kao da je svaki tekst znao gdje mu je mjesto i na koji način je povezan s ostalima.

Kada završavate pjesmu?

Neke pjesme nikada. I nakon što budu objavljene, učiniti da je nešto moglo funkcionirati drugačije. Ima taj neki osjećaj  "o.k, sada je ovome kraj". "Ulicama grada Mainza" je svojevremeno trebao postati bildungs roman, o jednom putovanju, o boravku u tom gradu, od tog romana je nastalo nekoliko desetaka kartica. Ona je nastala micanjem, brisanjem. Kao da figurice vadite iz kamena, a vi sada mičete suvišnu materiju, bacate, klešete, rezbarite, i onda se u nekomu trenu pojavi to nešto....

Čija su tijela laka meta?

Sva naša tijela su laka meta. Postoje možda drugi slojevi koje je teže danas gađati, ali u svojoj tjelesnosti svi smo vrlo ranjivi... Za taj naslov sam se odlučila zato što je on bio naslov ciklusa objavljenog svojedobno u Quorumu, riječ je o jednom stihu, zapravo o dijelu stiha, u tekstu u kojom govorim o krhkosti našeg svijeta u suvremenosti, naše ljudskosti... zapravo, najjednostavnije ću odgovoriti na vaše pitanje ako citiram samu sebe: Krhki se svjetovi smjenjuju u tijelima koja/ znače, više no što sama to žele. Tijela su laka meta,/

Mislite li da je vaša feministička pozicija jasno artikulirana u vašoj poeziji, i treba li biti?

Nadam se da jest. Iako svoju feminističku poziciju ja nastojim upisivati namjerno, ona se neminovno tu upisuje, sama od sebe, budući da ja jesam bila veći dio svog života uključena u feministički aktivizam. I to mi je  i danas važna pozicija, bez obzira jesam li danas izravno uključena u neku skupinu ili nisam. Propitivanje tjelesnosti, seksualnosti, neke natruhe socijalne tematike, sve to ima veze s mojojm feminističkom pozicijom. U zbirci "Ako se zovem Sylvia", kao i u proznoj knjizi "Znam li ja gdje živim", nalazi se više eksplicitnih tekstova, u ovoj pak možda to nije toliko vidljivo.

Melankolija revolucionara stih je koji mi se čini da je provodni element, tihi razlog zbirke. Griješim li?

Moguće je da ne griješite. Jedan od provodnih motiva u ovoj, kao i u prethodnoj zbirci, jest odustajanje od želje za mijenjanjem svijeta. Melankolija je onda osjećaj koji se neminovno javlja u nama koji jesmo sudjelovali u nekim oblicima kolektivnih nastojanja za promjenom, pa bilo to i na nekim mikro razinama. Istodobno, nemoguće je od te želje za promjenom odustati, tako da je riječ o jednoj trajnoj ambivalenciji, unutarnjoj napetosti.

Ili je riječ o tome da bi trebalo pronaći nove oblike djelovanja, ponekad se ipak dam nagovoriti i ponovo sudjelujem. Ima cijeli niz inicijativa koje pratim s manje ili veće udaljenosti i kojima se povremeno priključim, teško bi mi bilo nabrojati ih sve, ali izdvojit ću dvije koje bih rado uvrstila u neku zamišljenu antologiju građanskih inicijativa s poetskim potencijalom.

Prije godinu dana bila je to akcija Sloboda gradskim klupama, za "oslobađanje" najdulje zagrebačke klupe, one na Cvjetnom trgu, od terase obližnjeg kafića, a nedavno je Vesna Kesić na Prviću pokrenula "Otok sretnih mačaka", inicijativu "otočana i prijatelja da ostvare zadovoljnu zajednicu i produktivan suživot mačaka i njihovih ljudi". I mačja tijela su, naime, laka meta, a briga o drugim bićima ipak je najbolji lijek za melankoliju.

Tu u prilog ide i stih "čvor sam čežnje"...

"Čvor sam čežnje" stih je iz jedne igrarije aliteracijama. I ona je nastala na Dortinoj radionici. Trebale smo ispisati vlastitu biografiju kao neku vrst abecedarija, nižući riječi koje počinju istim slovom, i tako je nastala pjesma Ašt-žong, dakle enciklopedijski od A do Ž, u kojoj se pojavljuje i taj stih.  Upravo je ta pjesma dobar primjer kako rad u nekom formalnom okviru može otvoriti dublje razine.  Da, čvor čežnje jedan je od onih u koje sam uvezana i kojih se nastojim osloboditi, ponekad pomnošću i opreznim rasplitanjem, ponekad naprosto presiječem.

Kome se poezija govori, kako se misli? Kada je vi sami čitate?

Poeziju čitam u fazama. Ponekad svakodnevno, na primjer, ovih dana parelelno čitam nešto novo - "Projekt Poljska" Ivana Šamije i "Zenzancije" Miroslava Kirina, i nešto ne tako novo, ali meni još uvijek zanimljivo i inspirativno - "Žene, muškarci, psi" Zorice Radaković. Onda prođe i nekoliko tjedana, a da ne otvorim niti jednu knjigu koja bi u bibliotečnim katalozima bila svrstana u poeziju. Ali cijelo vrijeme poezija je tu  - u ogromnoj količini teksta kojoj smo svakodnevno izloženi dovoljno je obratiti pozornost pa da pronađemo poetski potencijal.

Osobno, volim slušati druge kako čitaju svoje stihove, takva čitanja često mi otkriju neku posve novu dimenziju teksta. Volim i sama čitati svoje tekstove. Kad ih čitam drugima, kao da ih ponovo pišem, vratim se u trenutak u kojem su nastale ili na koji se referiraju.  Zanimljivo mi je, a ponekad i uzbudljivo, vidjeti kako moje pjesme izvode drugi. Na primjer, Jelena Graovac izvela je Ulicama grada Mainza u sklopu ispita na riječkom studiju glume, a "Vretena se vrte brzo" Nataša Govedić je uvrstila u predstavu o radnicama Kamenskog "Neraskidive niti". Za "Vretena" još uvijek čekam da ih neki bend uvrsti u svoj repertoar.

Fotografija: Martina Kenji

Aida Bagić

Tijela su laka meta

• Mala zvona 10/2014.
• 96 str., meki uvez
• ISBN 9789537760458

Zbirka od pedesetak, što dužih, što kraćih pjesama. Od elemenata izgubljenih sjećanja, privatnih uspomena i privatnih fikcija, fragmenata bajki, preobraženih krhotina svakidašnjice, Aida Bagić stvara koherentan poetski svijet, potvrđujući ga uvijek iznova kao jedinu krhku mogućnost pripadanja.