Alexandra Harris : Virginia Woolf je prije svega bila velika radnica!

S Alexandrom Harris, kulturnom povjesničarkom i autoricom biografije slavne britanske književnice Virginie Woolf, nedavno prevedene na hrvatski ("Virginia Woolf : Biografija", Sandorf 2013.), popričali smo o nastanku ove knjige i autoričinoj strasti za proučavanje naslijeđa engleskog modernizma.

Harris je rođena u Sussexu 1981., a studirala je na Oxfordu i Institutu Courtland u Londonu. Trenutno predaje englesku književnost na Sveučilištu u Liverpoolu. 

Antonela Marušić: Dugogodišnja ste proučavateljica rada Virginie Woolf, ali i poticajnog ambijenta Sussexa u kojem je spisateljica nalazila mir i poticaj za vlastitu spisateljsku poetiku. Možete li mi opisati svoje osjećaje kada ste kao studentica prvi put posjetili čuvenu Monk's House, ladanjsku kuću Virginije i Leonarda Woolfa?

Alexandra Harris: Odrasla sam u Zapadnom Sussexu, ali kao tinejdežerici koja nije vozila automobil, bilo mi je jako teško doći do sela Rodmell u Istočnom Sussexu gdje su Woolfovi proveli većinu svoga vremena od 1919. godine nadalje. Na kraju me, baš prije nego što sam otišla na fakultet, moja školska učiteljica iz engleskog odvela da vidim Monk's House. Bilo je strahovito uzbudljivo. Bilo je to kao da čitate knjigu "Vlastita soba". Shvatila sam da bi moglo biti moguće stvoriti mjesto u kojem bi život i rad bili odvojeni.

Kuća uopće nije raskošna (zapravo je vrlo malena i mračna te obojena u čudnu plavkasto-zelenu boju podmorja), ali pripovijeda o danima i godinama provedenim u produktivnom čitanju, pisanju i razgovaranju. Woolfovi bi sjeli za svoje radne stolove u 10 sati ujutro te usredotočeno radili cijelo jutro. Virginijina radna soba bila je smještena na kraju vrta; toliko se divim ustrajnosti s kojom je išla tamo, iz dana u dan, i pisala. Virginia je prije svega bila velika radnica. Bila je sjajna na zabavama i vrlo dobra u kuglanju, odana sestra, supruga i prijateljica, ali joj je posao značio najviše.

Svoju ste biografiju temeljili uglavnom na bogatoj građi iz pisama, dnevnika i djela Virginije Woolf.  No, je li sve bio i usamljenički, arhivarski posao publicistice? Ono što zamjećujem među retcima biografije je strast šetačice i ljubiteljice prirode i osame? Koliko ste vremena važnog za nastanak ove knjige proveli u prirodi, istoj onoj koja je skoro stotinu godina ranije krijepila Virginijin duh?

Woolf u svojim pismima i dnevnicima pripovijeda toliko intimno i živopisno da mi je o vremenu provedenom u čitanju njenih zapisa jako teško razmišljati kao o usamljeničkom. Njezini su čitatelji u najboljem mogućem društvu. Provela sam nekoliko luksuznih mjeseci pokušavajući pročitati po kronološkom redu sve što je napisala. To je bilo toliko iscrpljujuće zanimljivo da mi je bilo vrlo teško raditi bilo što drugo. Ona bi u jednom danu napisala toliko toga: tisuću riječi romana ujutro, vjerojatno, dugački i strašni zapis u dnevniku, tri ili četiri pisma popodne, nacrt eseja te bilješke kod čitanja uvečer. Možete vidjeti sliku kako se jedan dan pojavljuje, a drugi dan dobiva oblik pričvršćujući se na nove asocijacije. Teško je skinuti oči s toga.

Vrlo ljubazno od vas što ste primijetili isticanje ljubavi prema prirodi u mom pisanju. Htjela sam istaknuti snažni smisao za mjesto Woolfove. Njeni dnevnici iz Sussexa obuhvaćaju neke od njenih preplavljujućih osjećaja prema nizinskom seoskom krajoliku koji je voljela; u romanu "Između činova", koji je ratne tematike, piše o ljepoti i punoći stare ruralne Engleske koja je bila pod prijetnjom. Međutim, razna druga mjesta izazivala su ushićene sanjarije: kuća Knole u grofoviji Kent (koja je postala velika kuća u "Orlandu"), Grčka, Španjolska i južna Francuska te najviše London.                 

Na koji način na fakultetu sa svojim studentima i studenticama izučavate Virginiju Woolf?

Moji studenti u Liverpoolu proučavaju Woolf kao dio kolegija 'Modernizam' s druge godine - tako da je čitaju uz T. S. Eliota, Jamesa Joycea i D.H. Lawrencea. Također proučavamo slike i slušamo glazbu toga vremena. Woolf je na mom silabusu zastupljenija od bilo kojeg drugog autora. Kada diskutiramo o knjizi "Svjetionik", razgovor je obično usmjeren na oblik romana, sa svoja dva velika bloka i hodnikom koji ih spaja (u obliku slova H, op. p.). Govorimo o praznini koja je ostala nakon smrti gospođe Ramsay te o onome što omogućuje Lily da završi svoju sliku. Što njezina slika jest - to je veliko pitanje koje treba istražiti. 

Ako su rečenice studentima prezamršene, čitam paragrafe naglas kako bi čuli tečnost pisanja. Ako imam šest volontera, ponekad nakon nastave čitamo "Valove". Studenti brzo uhvate ritam i osjećaj za veze te razlike između likova.

Prošle sam godine ocijenila cijelu grupu predivnih eseja o "svakodnevnim čudima". Studenti su odgovorili na Virginijin interes za obične stvari i svetost svakodnevnih rituala. Nadam se da je to izoštrilo njihovo cijenjenje malih detalja u njihovim vlastitim svakodnevnim životima.

Je li Vas u početku u izazovu pisanja biografije obeshrabrivala činjenica da je o Virginiji Woolf toliko pisano i govoreno te da je jedna od najmistificiranijih spisateljskih osobnosti svih vremena?

Apsolutno! Ili me, barem, nije odvratilo od pisanja, ali nisam bila sigurna hoće li je itko htjeti čitati. Zamalo sam ostavila rukopis u ladici svoga radnoga stola. Međutim, stalno sam sretala ljude koji su bili mišljenja da je Woolf samo snob, ili sanjarica, ili spisateljica zamorno teških romana te sam shvatila da je, čak i uz stotine svojih knjiga, najpoznatija po tome što se utopila. I zato, naravno da sam htjela istaknuti, svima koji su voljni slušati, njenu velikodušnost, njenu domišljatost, njenu sposobnost za sreću. Divno je kada ti ljudi priđu nakon predavanja, ili kada mi se jave nakon što pročitaju moju knjigu i kažu kako će pokušati čitati Woolfovu za razonodu.

Vjerujem da ste proučavali i ostale biografije Virginije Woolf? Koja među njima vam je bila najkorisnija, koja vam je bila osobni favorit?

Biografija Virginije Woolf autorice Hermione Lee iz 1996. godine više je nego korisna: ona je sama za sebe umjetničko djelo, klasik koji će se čitati još mnogo generacija. Čak i ljudi kojima se Virginia Woolf ne sviđa bi je odmah trebali pročitati. Uz "Svjetionik", to je najvažnija knjiga mog života. Ona je napredni tečaj za to kako jaka emocija može biti kanalizirana u oštri, kruti, nesentimentalni argument; u empatiju i njene granice; te u oblikovanje životnih priča.

Ona je zapravo "uvod" u život i rad Woolfove, ne može se usporediti s biografijama od 700 stranica, ali svakako je bilo stvari koje sam htjela naglasiti. Poput Hermione Lee, i ja se divim otpornosti i sposobnosti za naporan rad. Sviđa mi se njena nemirna energija i njen strašni smisao za humor pa sam htjela da iz moje knjijge isijavaju i zabava i napori. Stalo mi je do mjesta i prostora (kao što ste mogli primijetiti) i mislim da su bili važni Woolf, stoga opisujem njene kuće i ono što je od njih stvorila, krajolike koje je voljela i kako se oni uklapaju u njenu prozu, kao i arhitekturu njenih romana s njihovim strukturiranim sobama i hodnicima.

Radite li trenutno na nekoj novoj knjizi?

Da, sljedeće mi godine izlazi nova knjiga, a u njoj se radi o vremenu! Radi se o vremenskim prilikama o kakvima se pisalo, slikalo te kakve se zamišljalo u Engleskoj od rimskih mozaika i anglo-saksonskih elegija pa sve do suvremenih romana. To je velika povijesna parada.

Koliko je biografija Virginie Woolf povezana s Vašom hvaljenom prethodnom knjigom "Romantični modernisti" (Romantic Moderns, Thames & Hudson, 2010) u kojoj ste ukoričili svoje eseje posvećene engleskom kulturnom životu između 1930. i 1945. godine?

"Romantični modernisti" počeli su kao projekt o zadnjem romanu Virginije Woolf "Između činova" (1941), ali umjesto da se na njemu zaustavim, nastavila sam širiti mrežu dok nisam nanjušila vezu između te knjige i mnogih drugih umjetnosti stvaranih pred početak Drugog svjetskog rata, riječ je o vrtovima, kuharicama, namještaju, zidnim plakatima, slikarskim platnima i pjesmama. Mnogo je ljudi tada bilo zaokupljeno razmišljanjem o tradiciji, naslijeđu, ruralnom životu i povijesti. Htjela sam pokazati da sva umjetnost modernizma nije nužno preokupirana novostima, isto tako može biti nadahnuta prošlošću. Mislim da je to ono što sam tom knjigom htjela donijeti pred svoje čitatelje.

Također se potaknuo novi val interesa prema umjetnicima kao što su Eric Ravilious i Paul Nash, slikarima koji uspijevaju kroz prošlost progovoriti o sadašnjosti. Pokazali su nam kako ideje kontinuiteta mogu biti jednako snažne kao ideje promjene. Bilo mi je zadovoljstvo nakon ove eklektične knjige pisati isključivo o Virginiji Woolf. Nakon svega, ona je jedna od najvećih umjetnica u prikazivanju tananih načina kako prošlost živi u našim mislima i oblikuje našu sadašnjost.