Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 08.09.2016.

Anais Nin : Djeca albatrosa

Anais Nin: Djeca albatrosa

Djeca albatrosa Nin Anais

Pogovor Irene Lukšić vrlo je koristan u čitanju "Djece albatrosa" Anais Nin. Drugi roman u nizu iz petotomnog serijala "Unutarnji gradovi", započetog sredinom četrdesetih u Americi, "putovanje je krajolicima duše": bez konkretne radnje, s mnoštvom "pjesničkih slika" i "pjesničkih simbola", te znakovitih glazbenih referenci.

Čitatelju je jasno da se tu mnogo toga događa – ipak smo u tekstu Anais Nin – pogotovo na ljubavnom i seksualnom planu. Pred sobom imamo odrastanje djevojke, zatim odlazimo u međuratni Pariz, grad Picassa, Hemingwaya i Henrija Millera. Ali opet, malo se toga iz "Djece albatrosa" može jasno iščitati. Recimo, Anais Nin gotovo da Pariz niti ne spominje: tek se tu i tamo uzgredno navodi Clichy ili Monparnasse. Ovdje Irena Lukšić uskače upomoć, dešifrirajući neka imena, neke simbole i glazbene citate.

Pa nam tako ugledna urednica u izdavačkoj kući, prevoditeljica i književnica, skreće pažnju na "slikara Jaya" – "inačicu Henryja Millera" – te, primjerice, upozorava da je "Simfonija u d-molu" Cesara Francka "korelativ prvog poimanja ljubavi", a Debussyjev "L'isle Joyeuse" – "apoteoza bestjelesnog stapanja bića". Dakako, i ovo su svojevrsne šifre, za određena ljubavna i seksualna iskustva, ali ipak vrlo korisne šifre, može se reći čak i presudne, da shvatimo tko i koga, kako i koliko, u mladosti, u tom neponovljivom Parizu.

Zapisi Anais Nin predstavljaju dragocjeni ženski pogled na umjetničku scenu međuratnog Pariza. Nije tada u Parizu bilo mnogo žena koje su izlazile iz okvira Picassovih grupisica, ili sljedbenica i sponzorica američkih macho književnika. Značajnu ulogu imala je Gertrude Stein, veliki consigliere pariškog umjetničkog kruga. No u njenim pariškim memoarima "Autobiografija Alice B. Toklas" nema ničega posebno zanimljivog, čak niti na anegdotalnoj razini, pa je možda najbliži istini bio Hemingway koji je knjigu jednostavno smatrao vrijednom žaljenja.

Mnogo intrigantnija pojava bila je Zelda Fitzgerald. Početkom dvadesetih Scott i Zelda bili su poput literarne verzije Beckhama i Victorie. "Idol i njegov Ideal" pisali su mondeni kroničari. Zelda je javno pušila, plesala po stolovima i kupala se po fontanama. Sve je bio veliki party: i život i ljubav, a Zelda naizgled nije zamjerala što Scott za svoju literaturu koristi dijelove njenog dnevnika i njenih književnih pokušaja. No negdje u tom nijekanju same sebe umrijeti će Zelda-mondenka i roditi se Zelda-feministička mučenica; ne više Victoria Beckham, već prije princeza Dijana pariškog umjetničkog kruga; ne "žena koja je uništila Fitzgeralda", već zatajena žena "izgubljene generacije", kako je sedamdesetih predstavljena u vrlo utjecajnoj biografiji "Zelda" Nancy Milford.

Lijepe su to slike nemira, jedne mlade žene nestalne i dinamične naravi koja život traži u buci i ekscesu, u preticanju a ne povlačenju. Međutim posrijedi su tek "bits and pieces", komadići i dijelovi, povremeni bljeskovi unutar najčešće zagušenog teksta. "Djeca albatrosa" ne funkcioniraju kao cjeloviti, samosvojan rukopis.

Anais Nin nije bila skrojena za ulogu mučenice. Niti za nijekanje same sebe i svojih literarnih ambicija. Što je bilo dopušteno muškarcima, bilo je dopušteno i njoj. U Parizu ju je privukao Henry Miller, tada još nepoznati pisac koji se uzdržavao povremenim poslovima, ili jednostavno prepuštao da ga uzdržavaju žene. Da bi ga dobila prvo je zavela njegovu suprugu June a zatim i njega, o čemu je pisala u dnevničkim bilješkama ukoričenima pod naslovima "Henry i June" i "Kuća incesta"… da nakon toga taj mitski Pariz nikada više ne bude isti. Njeni zapisi o međuratnom Parizu ne samo da su (gotovo) jedinstven ženski pogled na tamošnju umjetničku scenu, već se priča o ljubavnom trokutu troje Amerikanaca u Parizu s vremenom premetnula u jednu od najvećih ljubavnih priča XX stoljeća.

Ali od svega toga u "Djeci albatrosa" imamo malo ili ništa: umjesto insajderskog pogleda tu su unutrašnja stanja, umjesto znamenitog ljubavnog trokuta – simfonije i pjesničke slike. U prvom dijelu, naslovljenom "Zapečaćena soba", Nin kroz opis malog vrta, okućnice, daje sliku mira i sreće. Ali, ispovijeda se, ona ne može komunicirati s biljkama, tromošću, mirom: "sve je to oprečno njezinu unutarnjem bilu", "nijedno pulsiranje vrta nije odgovaralo njezinu unutarnjem pulsiranju".

Ono što neće naći u miru i spokoju vrta pronaći će u pariškoj kavani. U drugom dijelu, naslovljenom "Kavana", pariški se bistro opisuje kao "Ali Babina spilja", bogatija i od istočnjačkih gradova gdje se sav život odvija pred tvojim očima – gdje su ti "sve aktivnosti svijeta bile ponuđene da ih dotakneš i onjušiš", gdje možeš vidjeti "izradu svojih cipela od guljenja kože sa životinje do laštenja kože"…

Lijepe su to slike nemira, jedne mlade žene nestalne i dinamične naravi koja život traži u buci i ekscesu, u preticanju a ne povlačenju. Međutim posrijedi su tek "bits and pieces", komadići i dijelovi, povremeni bljeskovi unutar najčešće zagušenog teksta. "Djeca albatrosa" ne funkcioniraju kao cjeloviti, samosvojan rukopis. Roman je zanimljiv kao djelić golemog, cjeloživotnog dnevničkog i ispovjednog, protofeminističkog teksta Anais Nin, ili kao dodatak njenom tekstu o međuratnom Parizu, o Henryu Milleru… No ulazak u tekst ulazak je u zagušljivu poetsku džunglu, u kojoj je sve mrvicu prešareno i prebučno.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Anais Nin

Djeca albatrosa

  • Prijevod: Damjan Lalović
  • Disput, Hrvatsko filološko društvo 06/2016.
  • 144 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532602616
  • Cijena 80.00 kn

Roman 'Djeca albatrosa' nema prave radnje, nego na tragu nadrealističkog pisma istražuje ljude i događaje upisane u pariški vremenik: tu su i Henry Miller, i Anaïsin autoritarni otac, i feminilni rođak Eduardo Sánchez... No ono što je zajedničko junacima s bogatim 'unutarnjim krajolicima' jest trauma iz djetinjstva, od koje je počeo bijeg u prostor neobuzdane mašte. Kod Anaïs Nin – to je incest...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –