Antal Szerb : Putnik i mjesečina
Pravac Venecija-Firenca-Rim je već više od jednog stoljeća klasična turistička osovina. Tko nije prošao tom trasom nije bio nigdje. Ideologizirana turistička slika Italiju predstavlja kao "muzej na otvorenom", "zemlju u kojoj je smještena ¼ svjetskog umjetničkog blaga", Italija je sinonim za "kvalitetu života", mješavinu antike i renesanse, tjestenine i crnog vina, čempresa i pinija, intimističkih tratorija i aromatičnih kafeterija, dotjeranih ljudi koji opušteno ispijaju espreso, žena što se strastveno dovikuju u uskim kalama nad kojima se suši rublje, ili klinaca koji na vespama hitaju prema plaži.
Vespe su tek poslijeratni dodatak talijanske turističke slike. No i bučni motorići kao da su dio neke drevne, bezvremene slike. Jer Italija su ljetne noći u kojima uvijek netko lupa čekićem ili pjeva, u kojoj se djeca uz viku pikulaju na ulici; Italija su vlakovi koji kasne, i putnici koji na svakoj stanici izlaze iz svojih vagona da bi ležerno ispili kavu; ili rimski dječaci koji se na Monte Testacciu gađaju krhotinama dvotisućljetne antičke keramike, kako to opisuje Antal Szerb u "Putniku i mjesečini"... Režimi se mijenjaju, od bečkog cara, preko Mussolinija do Berlusconija, ali ispod njih teče nešto dublje od recentne političke povijesti. Turisti u Italiji slijede upravo tu bezvremenu brazdu.
Jer turist u Italiju ne odlazi samo da bi se odmorio, da bi uživao, da bi prošao utabanom turističkom stazom i reproducirao poznato, turist u Italiju ne odlazi čak niti isključivo stoga da bi akumulirao "kulturni kapital", barem ne u profanom smislu te investicije. U Italiju se odlazi kao na hodočašće, to je duhovno, religiozno putovanje koje iznova oživljava drevne oblike hodočasničkih putovanja kojima su se obilazila sveta mjesta. Turist u Italiji obilazi sveta mjesta vjere, ali još i važnije, umjetnosti, urbanizma, prirode i kulture, pronalazeći pritom Smisao, svoju izgubljenu bit.
To turističko hodočašćenje događa se već preko stotinu godina. Hollywood u godišnjem ritmu snima filmove o putovanju u Italiju "koje mijenja život", klasici svjetske književnosti pišu o njemu: od "Smrti u Veneciji" Thomasa Manna, do "Jedi, voli, moli" s Juliom Roberts; od "Sobe s pogledom" Edwarda Morgana Forstera do "Provjerene kopije" Abbasa Kiarostamija; od "Vrtoglavice" W.G. Sebalda do "Praznika u Rimu" s Audrey Hepburn. U pravilu Hollywood konstruira ideologiziranu turističku sliku Italije, a visoka književnost i nezavisni filmovi je propituju kao takvu.
"Putnik i mjesečina" Antala Szerba (objavljen 1937.) klasik je mađarske književnosti, ali i klasik talijanskog turističkog hodočašća. Kod Szerba mađarski bračni par odlazi na mjedeni mjesec u Veneciju kao što to i priliči predratnom građanstvu. Odlazak u Italiju potvrđivanje je društvenog statusa bračnog para. No umjesto turističke ovjere građanskih akreditiva bračni par putovanjem dovodi u pitanje smisao svog zajedničkog života.
U Veneciji mladoženja će se tajanstveno izgubiti na jednu noć, mjesečareći kanalima dok ga zabrinuta nevjesta čeka u hotelu. U Terontoli će se iskrcati iz vlaka, izgubiti pojam o vremenu, a onda polusvjesno, polunamjerno ukrcati na krivi vlak. Učas mladenci će se naći u različitim vlakovima, na različitim prugama, i u različitim gradovima. Umjesto medenog mjeseca turističko putovanje pretvoriti će se u odvojeno traženje Smisla: smisla života, braka, budućnosti, te potrage za "istinskim ja".
I dok će mladoženja pohitati u Rim da bi tamo pronašao "konačni odgovor", nevjesta će požuriti iskoristiti novonastalu situaciju. U Mađarskoj bi ovakva izdaja ženu slomila. U Italiji, daleko od očiju rodbine, prijatelja i malograđana, ona je poticaj za preispitivanje svog odnosa s muškarcima; uopće svog iskustva s muškarcima - zbog čega se nevjesta neće ustručavati da svoje turističko putovanje proširi sve do Pariza, onog drugog turističkog odredišta gdje se pronalazi život, smisao i iskustvo.
Na kraju, Italija će svakom dati svoju poruku. Najvažnije je ne tražiti ništa, ne poduzimati ništa. Prepustiti se slučaju, prepustiti se Italiji, i odgovor će doći sam od sebe, tamo gdje ga najmanje očekujemo...
"Putnik i mjesečina" je neobično moderan roman. Szerb je bio ogledni predratni Evropejac. Govorio je nekoliko jezika, putovao i živio širom Evrope, a u Mađarskoj je imao izvanredan ugled (s trideset dvije godine izabran je za predsjednika Mađarskog književnog društva). U vrijeme pisanja "Putnika i mjesečine" putovanje u Italiju bilo je elitni turizam, kakvo su sebi mogla priuštiti samo gospoda poput Szerba. Danas je isto putovanje predmet masovnog turizma. Otuda i osjećaj suvremenosti "Putnika i mjesečine".
U Szerbovom romanu mogu se naći elementi recentnih hollywoodskih turističkih filmova o Italiju, i čitave te današnje turističke ideologije Italije, ali istovremeno i erudicijsko-čudačka kvaliteta putopisa nalik Sebaldovoj "Vrtoglavici". Vrijeme, kako to i priliči talijanskom turističkom hodočašću, kao da ne postoji u "Putniku i mjesečini". Da se u romanu ne spominje velika slika Ducea u svakom mjestu sa središnjim trgom i crkvom iz XII stoljeća, ili pokoja crna figura fašiste, "Putnik i mjesečina" izgledali bi kao da su napisani protekle turističke sezone.
No zlokobni Mussolinijevi murali ujedno su i bili najava sudbine Antala Szerba. Kao Mađar židovskog podrijetla Szerb je deportiran u koncentracijski logor Balf, gdje je ubijen 1945. godine. Njegovo posljednje putovanje bilo je teretnim vlakom. Putovanje putničkim vlakom u Italiju mora da je tada izgledalo kao sjećanje iz nepovratno nestalog svijeta. Nasreću, vrijeme romana o putovanju u Italiju je tek dolazilo.
Antal Szerb: "Putnik i mjesečina"
Prevela Viktorija Šantić
Naklada Oceanmore, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )