Clemens Meyer : Noć, svjetla
Nobelova nagrada za književnost Herti Mueller prošle je jeseni njemačku književnost pozicionirala u sam epicentar svjetske literarne scene. Bila je to druga Nobelova nagrada njemačkoj književnosti nakon 1999. i Guentera Grassa. Pridodamo li još tome austrijskog Nobela za Elfriede Jelinek, suvremena književnost na njemačkom jeziku sasvim lijepo stoji s Nobelom.
Za usporedbu, u posljednjih deset godina tri Nobela otišla su u Veliku Britaniju (V.S. Naipaul, Harold Pinter, Doris Lessing), dva u Francusku (Gao Xingjian, J.M.G. Le Clezio), niti jedan u Italiju ili Rusiju, a kao što je poznato zadnji Nobel u Ameriku otišao je davne 1993. godine (Toni Morrison).
Proces švedske kanonizacije književnosti na njemačkom jeziku, dakle, u punom je radnom pogonu. Literarni sveci padaju kao s pokretne trake. Ali kada bi trebali pogađati tko će biti sljedeći spisatelj ili spisateljica s njemačkog govornog područja koji bi mogao dobiti Nobela onda kao da naglo ponestaje repromaterijala za švedsku Akademiju. U nekom užem izboru možda bi se mogao naći Hans Magnus Enzensberger. A nakon njega potop. Kraj vremena za književnost na njemačkom jeziku.
W.G. Sebald i Thomas Bernhard su umrli, Peter Handke se previše politički kompromitirao s Miloševićem, a prema prijevodima koji stižu do nas (Schultze, Schlink, Brussig, Kehlmann, Oswald, itd.) kao da je izostao val mlađe i srednje generacije. Suvremena njemačka književnost nema svog Houellebecqa, svoju Zadie Smith. Iza leđa nobelovaca kao da nema nikoga. Dobro, i Nobel za Hertu Mueller je bio poprilično iznenađenje. No izbor je bio neupitan, a Herta Mueller već otprije dobro poznata. Njena spisateljska supstanca je neosporna. No takva supstanca je rijetka u suvremenoj njemačkoj književnosti. Kao što su i rijetke i Velike teme.
Iskustvo života u Istočnoj Njemačkoj završilo je u blagoj komediji (Brussigovi "Heroji poput nas", Schulzeov "Simple Storys"); na zapadu se kroz humor ponovo otkriva nacionalni romantizam (Kehlmannovo "Mjerenje svijeta"); a nacizam je završio u jeftinim hitovima i pratećim hollywoodskim ekranizacijama (Schlinkova "Žena kojoj sam čitao"), ili pak u obliku skinheadsa tavori na marginama urbanih motiva.
Potrošenost velikih političkih, povijesnih i društvenih tema osjeća se i kod Clemensa Meyera (Halle, 1977.). No dobitnik Nagrade Leipziškog sajma za svoju zbirku priča "Noć, svjetla", ime je koje odskače na suvremenoj njemačkoj literarnoj sceni. Meyer je do sada objavio roman „Kad smo sanjali" (2006.) i knjigu autobiografskih proza „Sile" (2010.). Sudeći prema zbirci "Noć, svjetla" riječ je o piscu kojem ne nedostaje literarne supstance - one od koje nastaju velika djela i veliki pisci.
Ugrubo rečeno, Meyerove priče omeđene su literarnim motivima ostarjelih boksača, teških rastanaka i uličnih svjetiljki. Dvostruka doza povijesti kroz koju je prošao (DDR plus tranzicija) povlači se tek rubovima njegove proze, poput ćelavih skinheada što u jednoj priči prijete crnom nizozemskom boksaču. U prvom planu je ljubav, i svi mogući oblici njene redukcije: raskidi, odsutnosti, nedostatnosti... Dakle, tko o čemu a pisci o Ljubavi (jer čak kad je i odrubljena Orefejova glava nastavlja pjevati o ljubavi).
No Meyer nije spisateljska šiparica koja svoje priče zapisuje u ružičasti dnevnik s malim lokotićem. Tematska širina zbirke "Noć, svjetla" i njenih priča o ljubavi vrlo je zanimljiva. Raspon priča kreće se od napuštenog muškarca koji živi sam sa bolesnim psom, preko zatvorskog muškog prijateljstva, pa do izvanredne priče o strastima usamljenog profesora. Priče su fino zaokružene cjeline, povremeno smještene na međuprostor između realizma i fantastike, a tematsko značenje gradi se i njihovim međuodnosima unutar zbirke.
Ako bi se trebalo izdvojiti samo jednu priču iz tog bloka ljubavnih i, uvjetno rečeno „ljubavnih" priča, onda bi to bila "Debeli je zaljubljen". Meyer pažljivo slaže kockice. Na početku imamo debelog dječaka zaljubljenog u dvanaestogodišnju djevojčicu koja ga nije pozvala na rođendan ("Ponovo je mahnuo i ona se nasmješila, onda se okrenula i otrčala prijateljicama koje su pogledavale prema njemu došaptavale se i smijale. Okrenuo se i otišao. Vrećica s malenim medom u hodu mu je udarala u nogu.")
Zatim slijedi razotkrivanje: debeli s medom nije dječak iz razreda već profesor koji djevojčici predaje matematiku! Njegove mračne strasti svima su poznate. Djeca se smijulje kada ga vide. U zbornici ga kolege olajavaju. Roditelji djevojčice bili su kod ravnatelja. Čovjek iz školske nadzorne službe traži istragu. A na školskoj ploči djeca su crvenom kredom nacrtala srce i napisala "Debeli voli Juli"... Uglavnom, na djelu je potresna drama školske ljubavi: samo s debelim profesorom umjesto debelog učenika u središtu usamljenosti i poniženja!
Zanimljivom se u tom kontekstu "školskih ljubavi" čini i naslovna priča "Noć, svjetla". Muškarac izlazi na pivo sa ženom u koju je kao dječak bio zaljubljen. Od toga je prošlo već mnogo godina. On je sada uspješan poslovni čovjek, a u grad se vratio tek na par dana. Njoj je žao što je nekad bila "jako zločesta" prema njemu. On sada nosi bijele košulje i odijela, i odsjeo je u otmjenom hotelu. Žena pokazuje nervozu što ga je nekoć davno krivo procijenila, i spremnost da sada to ispravi. Na kraju večeri muškarac je prati kući, a zatim zaustavlja taksi i odlazi. Taksisu kaže: "Na kolodvor"... Tamo mu je u jednome pretincu putna torba. Tamo će na klupi dočekati jutro i vlak.
I ovdje kao i u priči "Debeli je zaljubljen" postoji jak efekt iznenađenja, razotkrivanja, koji susretu s ljubavi iz školskih klupa daje patološki obris. Jer ljubav nije samo odsutna i uskraćena ona je često i opsesivna, ponekad pervetirana, ponekad patološka, a uz nju ide rastrojstvo i poniženje.
Jednostavno, ne može se bez nje, ne može se s njom. Nije dobro kad je nema, još je gore kada je tu... Hitchcock bi uživao u Meyerovim ljubavnim pričama.
Clemens Meyer: "Noć, svjetla"
Prevela Latica Bilopavlović Vuković
Naklada OceanMore, Zagreb 2010.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )