Colm Toibin : Evanđelje po Mariji
Isus nije pisao. Iza sebe nije ostavio pisanih tragova. Bog je progovorio kroz Sina, ali Sin nije progovorio kroz tintu. Ta činjenica stoji u središtu kontroverze kršćanstva. Između Isusa i kršćanskog nauka ispriječili su se mnogi posrednici.
Nema osnove sumnjati u povijesnost Krista; Isusa Nazarećanina. Netko je takav sigurno postojao. Nazivao se prorokom (kao i mnogi drugi u to doba), i bio razapet na križu (i opet kao i mnogi drugi). Pitanje jest tko je on bio? I još važnije, kakve veze ima s evanđeljima i kršćanstvom kakvo znamo? Po svemu sudeći ono što danas dobivamo pod egidom Krista konstrukcija je pisaca evanđelja i same Crkve. Ono što znamo, jest da Isus nije pisao. To nam prenose i evanđelja i historiografija kršćanstva. U njegovu se pismenost ne sumnja (začudo), ali do sada nije otkriven nikakav njegov pismeni trag (što s obzirom na običaje tadašnjih proroka i nije neobično). Isusove riječi zapisivali su evanđelisti, a onda je Crkva evanđelja podijelila na kanonska i apokrifna, cenzurirajući time većinu zapisa o Isusu i njegovim riječima.
Dakle, Isusove riječi prošle su kroz dva filtra. Prvo su pisci evanđelja zapisivali njegove riječi desetljećima nakon njegova raspeća, a onda su stoljećima kasnije biskupi odlučili među evanđeljima napraviti reda i većinu tih zapisa zabraniti (što je svetogrđe par excellance). Najstarije sačuvano evanđelje, Markovo (uglavnom se smatra da je riječ o Petrovoj verziji, ali kako je on bio nepismen, zapisivao je Marko), smješta se u šezdesete godine 1. stoljeća, što će reći da je napisano tridesetak godina nakon događaja koje opisuje. Od svih tada postojećih evanđelja Crkva je kanonizirala tek četiri. Namjera je bila uvesti reda i sistematičnosti u kršćanski nauk, no određena razina neusklađenosti i proturječnosti i dalje je ostala vidljiva.
I sam Isus je u Novom zavjetu prikazan izrazito kontradiktorno. Primjerice, on na jednom mjestu kaže “tko nije s nama, taj je protiv nas”, ali onda na drugom mjestu govori – “tko nije protiv nas, taj je s nama”. Ili, apostolima savjetuje da ponesu mačeve na svoja apostolska putovanja, a kad ga Petar pokuša braniti pred Rimljanima koji su došli po njega u Getsemanski vrt kaže, “tko se mača laća od njega pogiba”.
Dodatnu zbrku stvorila je i sakralna umjetnost. Umjetnici su bezočno fabricirali Isusov lik. Premda po rođenju Židov, Isus je na sakralnim slikama u pravilu prikazivan kao plavokos, plavooki arijevski Evropljanin. Put mu je bila naglašeno bijela, iako je po cijele dane bio izložen pustinjskom suncu. Ruke nježne, prsti izrazito dugački, njegovani, iako je po zanatu bio stolar. I biblijski događaji su jednako bezobzirno frizirani, pa da Vinci posljednju večeru smješta u palaču kakvu u Jeruzalemu ni Poncije Pilat nije imao. No danas su se stvari okrenule. Umjetnici pokušavaju otkriti povijesnog Isusa, čovjeka iza konstrukcije i fabrikacije. Pokušavaju dati glas Isusu, ili onima iz njegove pratnje kojima je oduzet: Saramago piše Evanđelje prema Isusu Kristu“ (1991.), Norman Mailer "Evanđelje prema Sinu“ (1997.), Monty Pythoni snimaju komediju "Brianov život“ (1979.), smještenu u Jeruzalem u vrijeme Isusova života.
Evanđelje po Mariji
Tom nizu "sekularnih evanđelja“ pridružio se i irski književnik Colm Toibin "Evanđeljem po Mariji“. Isusovu majku ne nalazimo na puno mjesta u evanđeljima. S jedne strane postoji jak kult Majke Božje, posebice među katolicima, a s druge strane njoj se daje vrlo malo prostora u evanđeljima. Dapače, na mjestima na kojima se spominje to je često u negativnom kontekstu, Isus je izjednačava sa svima drugima, ili se otresa se na nju.
I Toibin navodi Isusove riječi Mariji izrečene na svadbi u Kani: "Ženo, što ja imam s tobom?“ Na što Marija skrušeno odgovara, "Ja sam tvoja majka“. Kod Toibina Isus je zaluđeni, bezobzirni sin, a Marija zabrinuta majka. Isus je opijen moći, razgovara se "visokoparnim tonom i u zagonetkama, koristeći se oholim izrazima kojima opisuje sebe i svoju zadaću u svijetu“. Marija pak u njemu vidi muškarca punog moći kojeg više ne prepoznaje kao svog sina. Ljude koji ga okružuju naziva "hordom“, cirkuskom svjetinom među kojom su torbari, gutači vatre i doušnici vlasti.
Mariju uznemiravaju i sinovljeva tobožnja čuda. Skeptična je prema njima. Primjećuje da Lazar kojeg je Isus vratio u život izgleda vrlo loše, kao da je tek privremeno ozdravio od teške bolesti. No sljedba želi vidjeti ono što želi vidjeti i ono što mora vidjeti. Govori se samo o moćima i čudima. Ljudi govore njenom sinu da je Božji sin. U Mariji to izaziva strah. Boji se reakcije vlasti. Ona je prije svega majka koja strahuje za svog odmetnutog sina. To je glavna točka očišta Toibinova "Evanđelja po Mariji“.
Nakon raspeća Isusa Marija je neutješna. Njegovi sljedbenici u raspeću pokušavaju pronaći smisao. Pišu se i prva evanđelja. No Marija ne želi sudjelovati u njihovim konstrukcijama i fabrikacijama. Ona je svladana gubitkom sina i u ideologiji koja se stvara ne vidi utjehu. Evanđelisti je pokušavaju instruirati. "Njegova patnja je bila nužna… Jedino tako se čovječanstvo moglo spasiti“. "Spasiti?“ odgovara Marija, "Tko se spasio?“
"Svi oni prije njega, oni koji žive sada i oni koji se još nisu ni rodili“, odgovaraju joj. "Spasili su se od smrti?“ pita ona. "Otkupljeni su za vječni život“, odgovaraju. "Svatko na svijetu upoznat će vječni život.“
"Oh, vječni život!“ odvraća Marija, "Oh svatko na svijetu!“ – "Je li sve bilo zbog toga?“
Ako je zbog nečega Toibin napisao "Evanđelje prema Mariji“ onda je to upravo zbog ovog dijaloga, na 112. stranici svog romana. Marija nije željela smrt svog sina. Kao majka to nije mogla. Niti se kao majka može pomiriti sa smrću svog sina. Njegovi sljedbenici su zažareni od uzbuđenja. Isusova smrt dobila je svoju ideološku interpretaciju, stvorena je okosnica kršćanskog nauka. Smrt je bila nužna! Ali koja bi majka to mogla prihvatiti? Smrt sina u zamjenu za ideološki superbrend "vječnog života“. Raspeće za iskupljenje.
Vratimo se na početak: odsustvo Isusovih zapisa čini kršćanstvo na neki način i vrlo otvorenom religijom. Pisalo se svašta, pisalo se nesuvislo, besmisleno, opasno, čak i krvoločno (podmetanje bogoubojstva Židovima). Ali postojao je i određeni pluralizam, barem na razini nesistematiziranosti raznih pisanih izvora. Kako se jedno vrijeme moglo pisati što god se htjelo, i kako se potom moglo cenzurirati što god se htjelo, tako se kršćanstvo – u nedostatku Kristova pisma – otvorilo raznoraznim zapisima (pa onda i raznoraznim arbitrima).
Taj pluralizam ranog kršćanstva ponovo je oživio sa sekularizmom. Ne samo da je kršćanstvo otvoreno novim čitanjima, već i ta nova čitanja postaju dijelom njegova korpusa. Jer po čemu bi Toibinovo "Evanđelje po Mariji“ kao tekst o Isusovom životu u bitnom bilo drugačije od, bilo apokrifnih, bilo kanonskih evanđelja? Svojim pogledom Toibin na određeni način doprinosi tumačenju kršćanstva koliko i drugi kršćanski tekstovi, uključujući tu naposljetku i sama kanonska evanđelja.
Danas takvo tumačenje i dopisivanje kršćanstva možemo nazvati - sekularnim evanđeljem. Ali, tko zna, neki budući biskupi mogli bi i samog Toibina kanonizirati. Ne kao povijesnog svjedoka Isusova života, već kao svjedoka njegovog nauka. Isto tako, neki bi ga budući biskupi mogli i zabraniti, kao što se zabranjivalo i mnogo toga drugoga. Povijest nam govori da je u prenošenju i cenzuriranju Isusovih riječi sve bilo moguće.
Evanđelje po Mariji
- Prijevod: Dean Trdak
- Naklada Ljevak 12/2014.
- 120 str., meki uvez
- ISBN 9789533037790
Unatoč kultu koji se s vremenom razvio oko nje, Isusova mati nije osobito prisutna u evanđeljima. Isus priča priče i parabole o očevima ali ne i o majkama. Tu je priča o udovici, nešto savjeta Marti o važnosti kućnih poslova, ali o majkama, a osobito o svojoj majci, Isus ne govori gotovo ništa.