Darko Lukić : U malim i zatvorenim sredinama nema potencijala za veliku dramu

Dr. sc. Darko Lukić (1962.) redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Predaje i na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Gostuje na brojnim sveučilištima u inozemstvu, a stručno se usavršavao na Tisch School of the Arts, New York University u New Yorku kao Fulbrightov stipendist, zatim na European Academy for Culture and Management u Salzburgu i na Institute for Theater Anthropology, University of Copenhagen.

Objavio je znanstvene knjige i sveučilišne udžbenike u području teatrologije ("Kazalište u svom okruženju" : Kazališni identiteti: knjiga 1" i "Kazalište u svom okruženju : Kazališna intermedijalnost i interkulturalnost : knjiga 2", te knjige "Kazalište, kultura, tranzicija", "Drama ratne traume", "Produkcija i marketing scenskih umjetnosti" i "Misliti igru?"), romane "Noći punog mjeseca", "Uzaludnosti" i "Bijeg od budućnosti", zbirku kratkih priča "Gonetanje zrcala", te knjige dramskih tekstova kao i brojne znanstvene tekstove u časopisima, te prijevode s engleskog i španjolskog jezika.

Upravo mu je izašla knjiga "Uvod u antropologiju izvedbe: Kome treba kazalište?" u izdanju Leykam International.

 

Srđan Sandić: U kojemu su odnosu teatrologija i antropologija? Pitanje (nedostatka) vokabulara kao da ih je zbližilo?

Darko Lukić: Dvadeseto je stoljeće dovelo do velike bliskosti i stalnog prožimanja teatrologije i antropologije, o čemu su posebno detaljno pisali, između ostalih, De Marinis, McKenzie i Schechner, ali je te međuodnose ipak najpreciznije definirao Pavis. Pojedini autori, poput Barbe, unijeli su uz sav doprinos i popriličnu zabunu i nesuglasice u područje. U svakom slučaju, druga je polovica dvadesetoga stoljeća otvorila vrlo protočne dvosmjerne utjecaje između teatrologije i antropologije. Krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća postalo je, međutim, posve jasno da je za tako složenu pojavu kakva su izvedbe jednostavno premalo i nedostatno oslanjati se samo na te dvije discipline, ma koliko prožete bile. Čitav niz znanstvenih područja i hibridnih disciplina uključen je u suvremena transdisciplinarna proučavanja.

Najznačajniji obrat u novim pristupima bilo je poništavanje tradicionalnih razgraničenja između prirodnih i humanističkih znanosti. Tek je transfer znanja iz vrlo različitih područja, od antropologije i arheologije, preko neuroznanosti, primatologije, geologije, etnologije, folkloristike, psihologije, do sociologije, kulturalnih studija, etologije, lingvistike, muzikologije i različitih interdisciplinarnih istraživanja religije, društva i humane evolucije, omogućio potpunije razumijevanje fenomena izvedbe. Tako se oblikovalo i odgovarajuće nazivlje, koje je u početku bilo neprecizno i gotovo proizvoljno korišteno, ali je sad već sasvim zadovoljavajuće usustavljeno.

Iako je dokazano da izvedbene prakse postoje u svim ljudskim zajednicama, ipak se kroz dvadeseto stoljeće sama izvedba uglavnom podrazumjevala ili bila samorazumljiva?

Istraživanja izvedbenih praksa uglavnom su se bavila pitanjem kako?, opisujući različite vrste izvedaba, njihove međuodnose, procese nastanka i razvoja, dok je gotovo posve zanemareno ostalo pitanje zašto?. Izvedbe su se jednostavno podrazumijevale kao nešto što postoji u svim poznatim ljudskim zajednicama i svim poznatim kulturama. Predmnijevalo se da su izvedbe jednostavno tu, i bilo je samo potrebno opisati i klasificirati vrlo raznovrsne i složene načine njihova pojavljivanja i održavanja. To pitanje "kako" obradio sam u svojim knjigama "Kazalište u svom okruženju" 1 i 2. Tek u novije vrijeme postavilo se pitanje zašto izvedbe uopće postoje - otkud i zbog čega, naime, u ljudskih bića nastaje tako neobičan oblik ponašanja kakva je izvedba. Otkud ta potreba za predstavljanjem i izvedbama, već i kod male djece, u svim ljudskim zajednicama?

Ako se pogleda sama narav izvedbenih aktivnosti, postaje posve jasno kako to nije ni najmanje samorazumljiv i jednostavano objašnjiv proces. Moja nova knjiga "Uvod u antropologiju izvedbe" s podnaslovom "Kome treba kazalište?" bavi se upravo tom skupinom pitanja. Na knjizi sam radio intenzivno nešto malo više od tri godine, iako mi je zapravo za jednu takvu knjigu, bez ikakva pretjerivanja, zaista bilo potrebno mojih gotovo tri desetljeća teorijskog bavljenja teatrologijom i praktičnog djelovanja u kazalištu, kao i stalnog zanimanja za mnoga druga područja i discipline i kontinuiranog praćenja vrlo različite literature.

U kolikoj mjeri se takva usko specijalistička istraživanja mogu povezati sa onim što obično nazivamo svakodnevnim životom?

U neobično velikoj mjeri. Upravo pitanje "Kome treba kazalište?" ukazuje na taj prilično popularan i široko primjenjiv aspekt istraživanja. U knjizi su pokazani vrlo različiti prostori izvedbe, od rituala i obreda, religije, politike, visoko teatralizirane svakodnevice, preko umjetničke izvedbe (koju općenito najčešće nazivamo kazalištem), pa do virtualnih prostora i digitalnih izvedaba. Praktično, gotovo da nema prostora ljudskog djelovanja niti trenutka ljudskog života bez nekog oblika izvedbe. Razumije se da je područje kulture posebno intenzivan izvedbeni prostor i da mu je posvećena najveća pozornost. 

Ako je i kultura izvedba - u kojemu stupnju izvedbenosti je hrvatska kulturna politika zapela?

Kulturna politika kod nas nije nigdje zapela, ona jednostavno nigdje nije ni započela. Djelomice je još koncem prošlog stoljeća napravljena jedna dosta opširna analiza stanja, i započeta je početkom ovog stoljeća javna rasprava, a sve to uglavnom zato što su tako tražili ili nalagali iz EU. Potom su zacrtane nekakve jako općenite i preširoke, gotovo apstraktne smjernice, ono što se među teoretičarima kulturnog menadžmenta i kulturnih politika kolokvijalno naziva "shopping list" ili "švedski stol". To je, dakle, jedan najširi mogući popis želja po načelu "od svega po malo i za za svakog po nešto", a to u praksi uglavnom znači ni za koga ništa ni dovoljno ni bitno. Što je sve upravo školski primjer i greške u postupku planiranja i nerazumijevanja ciljeva strateškog planiranja. A onda nakon toga više nikad nitko nije imao političke hrabrosti krenuti ozbiljno u konkretno definiranje kulturne politike.

To je posve razumljivo, jer jasno postavljena i definirana strategija podrazumijeva čvrste prioritete, oštru selekciju, transparentan odabir i jasne odluke, a to onda neizbježno znači veliki broj nezadovoljnih, štoviše, mnogo jako glasnih i jako bučnih nezadovoljnika na javnoj sceni. A sve to zbog neizvjesnih koristi i učinaka koje će biti moguće vidjeti tek za nekoliko godina! Pokušajte samo zamisliti pretpostavljenog ministra koji jasno obznani da su nakon provedenih ozbiljnih analiza, temeljem transparentnih kriterija i usvojene strategije kulturne politike, na nacionalnoj razini prioriteti za proračunsko financiranje, recimo, tri djelatnosti, devet ustanova, četiri festivala i dva posebna područja, na primjer, a sve ostalo ostavlja se na volju i skrb lokalnoj samoupravi, privatnoj inicijativi ili tržištu. Nakon periodičnih evaluacija odlučivat će se o nastavku ili prekidu potpore. I onda pokušajte zamisliti čitav politički i političarski, kulturnjački, poslovni, klijentelistčki, interesni, običajni i "rodijački" osinjak koji se nakon toga rasprsne! A onda i medije, žedne krvi, koje svakom od stotina nezadovoljnika i desetinama sveznajućih komentatora daju prostor za kritiziranje!

Vidite li kod nas igdje takvog ministra-kamikazu i stranku koja bi mu to dopustila? Politika koja kao krajnji cilj i najdalji obzor vidi osvajanje sljedećeg mandata uglavnom nema volje proizvoditi nikakve veće nemire i nema hrabrosti za rizične vizije i energične odluke kakve podrazumijeva svaka ozbiljna strategija, a pogotovo reforma. Pa se onda uglavnom ad hoc administriranje, kadroviranje i palijativna skrb u području kulture nazivalo kulturnom politikom. To je, na žalost, posljedično generiralo stalno rastući nered. Bez strategije kulturne politike nemoguće je relevantno evaluirati ustanove i pojedince, projekte i sustave, jer se svaka evaluacija nužno radi u odnosu na kratkoročne, srednjoročne ili dugoročne ciljeve strategije i opeartivno-taktičke planove koji iz te strategije proizlaze. Bez takve evaluacije, procjenu vrši tko stigne, uglavnom revijalni mediji u tabloidno-estradnom tonu ili senzacionalistički-skandaloznom žutilu, pa tako onda tabloidi s pravom vode kulturnu (i svaku drugu) politiku uvijek kad je ne vode oni koji su za to izabrani, ovlašteni i plaćeni.

Ako se tome doda činjenica da je u svim tranzicijskim zemljama sama tranzicija, kako Vi kažete "zapela" - a doslovno isti izraz "zapeti" ili "zaglaviti se" koristi i Svjetska banka za obnovu i razvoj u svom izvješću o tranzicijskim zemljama za 2013. godinu - očito je da  gotovo sve tranzicijske zemlje, pa tako i Hrvatska, imaju u ovom trenutku prečih i nužnijih problema za pokretanje i "odglavljivanje" nego što su to kulturne politike koje su usput negdje "zapele" ili "zaglavile".

Koji su to problemi?

Spomenuto izvješće Svjetske banke za obnovu i razvoj o tranzicijskim zemljama za 2013. godinu ukazalo je, između ostalog, na jednu općeprihvaćenu zabludu o tranziciji, o polazišnom uvjerenju iz devedestih godina dvadesetoga stoljeća da su sve zemlje bivšeg komunizma u stanju provesti tranziciju, samo je tempo kojim to mogu ostvariti različit. Ispostavilo se, međutim, tijekom više od dva desetljeća, da dobar dio tih zemalja uopće nema dostatne unutarnje kapacitete za potpuno i kvalitetno provođenje procesa tranzicije. To ne znači da je u njima nemoguće kvalitetno dovršiti promjene, ali znači da one to nikako nisu sposobne učiniti posve samostalno, bez ozbiljne vanjske pomoći. Najozbiljnji nedostaci uočeni su upravo u području ljudskih resursa i obrazovanja!

Posve je očito po svim pokazateljima kako je Hrvatska u toj skupini zemalja. Mali broj stanovnika, nepovoljna demografska struktura, kulturnopovijesni razlozi, rat, smetnje subjekivne i objektivne naravi... puno je različitih razloga takve nemoći. Politička i društvena tranzicija vjerojatno nikad ne bi bila provedena (čak ni na ovako formalnoj razini) bez potpore, savjeta pa i energičnih pritisaka iz Bruxellesa. Niti gospodarska tranzicija neće se dogoditi bez opsežnije potpore razvijenih zemalja Europe. Tek nakon toga moguće je razgovarati o nekoj značajnijoj kulturnoj tranziciji.

Može li Hrvatska ipak sama prevladati takva ograničenja?

Iako bih silno želio da me stvarnost demantira i da se moje procjene pokažu pogrešnima, nemam razloga vjerovati da za samostalno rješavanje tih problema imamo dostatne kapacitete. Prvo, nisu ih imale ni veće tranzicijske zemlje, s povoljnijom demografskom strukturom i dubljim i kvalitetnijim kadrovskim bazenima. Drugo, neki naši najrelevantniji eksperti često žive i rade van Hrvatske, a nikad nije učinjeno previše da ih se angažira i uključi. I konačno, sve što su domaći "eksperti" angažirani u projektima i desnih i lijevih vlada za dva desetljeća uglavnom činili bilo je međusobno optuživanje za loša rješenja. I sve što su pritom svi zajedno uspjeli napraviti je to da je stanje nakon svake njihove "stručne intervencije" bilo sve gore.

Elementarna "zdravorazumska" logika govori da je jedino kratkoročno rješenje u vrlo širokom "nadpolitičkom" okupljanju svih raspoloživih domaćih kapaciteta i resursa uz njihovo nužno značajno pojačanje relevantnim, dobronamjernim i izvrsnim vanjskim ekspertima. A dugoročno - obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje.

U takvom prilično tmurnom ozračju, postavit ću Vama vaše pitanje - kome treba kazalište?

Kratko i jasno - svakom ljudskom biću, u svakom trenutku u vremenu  i na svakom mjestu u prostoru potreban je, štoviše nužan neki oblik izvedbe. U našem kulturnom krugu mi široko koristimo pojmove kao što su kazalište, teatraliziranost, teatralnost, ali riječ je zapravo o vrlo širokom i raznovrsnom spektru izvedbenih praksa pri čemu su neke u tolikoj mjeri urasle u svakodnevicu i postale sastavnim dijelom ljudskog ponašanja da ih više niti ne primjećujemo kao izvedbene niti ih doživljavamo kao neku posebnu aktivnost. Upravo to istražuje i dobar dio moje nove knjige - evolucijski uvjetovano, posve prirodno i svakom ljudskom biću urođeno izvedbeno ponašanje.

Mi smo u tolikoj mjeri izvedbena bića da sam se u knjizi založio, i tako naslovio cijelo jedno potpoglavlje, da se naša vrsta, uz već poznate nazive kao što su "zoon politikon", "zoon logikon", "homo faber", "homo ludens" , "homo empathicus", ili kako predlaže etologinja Ellen Dissanayake "homo aestheticus" može svakako nazvati i "homo scaenicus". Činjenica da je vrlo složena arhitektura sudjelovanja različitih izvedbenih praksa presudno oblikovala ljudsku kulturu i dovela do pojave ovakvoga Homo sapensa dovodi me do čvrstog zaključka kako "nisu ljudska bića stvorila izvedbe, nego su izvedbe stvorile ljudska bića".

Što se točno misli pod "arhitekturom sudjelovanja"?

Riječ je o složenom zdanju izvedbenih odnosa u vrlo dugotrajnom procesu suradnje biološke i kulturne evolucije, koji veliki etolog profesor Edward Wilson vrlo precizno naziva genetsko-kulturnom koevolucijom. Kroz taj se dugotrajan i sudjelujući proces postupno i pouzdano oblikovalo suvremeno ljudsko biće kakvo smo mi danas. Proces je trajao milijunima godina. Upravo zato knjigu počinjem uvidima u predhumane izvedbe, u različita izvedbena ponašanja ljudskih životinjskih predaka i njihovih kultura, nastavljam kroz dugi proces oblikovanja ljudske vrste i njezine posebne kulture, vrlo bitno određene izvedbenim oblicima ponašanja, a završavam s posthumanim izvedbama, s izvedbenim aktivnostima koje nadilaze područja ljudskosti.

U kojemu su međuodnosu izvedba i religija, kod nas? Ima li što teatar za učiti od crkve?

Kod nas, jednako kao i svugdje u svijetu, religija predstavlja poseban prostor izvedbe. Njezina je važnost u oblikovanju ljudske kulture i ljudske vrste jako velika. U knjizi se zbog te goleme važnosti posebno detaljno bavim odnosom izvedaba i religija. Pokazujem posve znanstvene dokaze o tome da je ljudskim bićima vjera zapravo prirodno potrebna, i da je ta ljudska potreba evolucijski uvjetovana. U isto vrijeme, sve religije kroz svoje obrede i rituale komuniciraju na izrazito izvedbene načine. U svremenom svijetu, većina tradicionalnih, drevnih religija, ali i novonastajuće globalne religije, parareligije i sljedbe, svjesno koriste potencijale izvedbenog komuniciranja, od visoke teatraliziranosti nastupa do izvedbene upotrebe suvremenih medijskih tehnologija. Jednako tako, vjerski osjećaji i vjerske potrebe u ljudskih bića opstaju stotinama tisuća godina. Naravno, kroz vrijeme mijenjaju izvedbene forme.

Najveću uspješnost pokazuju upravo one vjere koje imaju kapacitet prilagođavanja vremenu u načinima svoje izvedbe. One uspijevaju stalno komunicirati sa suvremenošću zadržavajući tradicionalnu bit. Ljudska bića imaju potrebu i prepoznati i razumjeti izvedbe u kojima sudjeluju, zbog toga je to prilagođavanje nužno. Upravo zato su svi fundamentalizmi toliko groteskni. Posve je bezumno tvrditi da bi urbani ljudi u postindustrijskom društvu 21. stoljeća trebali živjeti po propisima i pravilima pustinjskih pastira iz brončanog doba. Sve, baš sve se u ljudskom okruženju i životima stubokom promijenilo od tih vremena, pa zašto bi onda samo neka pravila prethistorijskih oblika izvedbe trebala i danas ostati nepromijenjena?

Na koji način poznavanje prirode i zakona izvedbenih aktivnosti može koristiti u politici, ideologiji, ili svakodnevnom životu?

Bezbrojne su mogućnosti primjene, od obične pučke zabave ili elitne umjetnosti, preko vrlo moćne ideološke propagande ili raznovrsnoga marketinga pa do suptilnih utjecanja na druge u poslovima kao što su poučavanje, liječenje, uvjeravanje, zagovaranje, vođenje ili upravljanje. Razumijevanje različitih aspekata izvedbe pomaže nam bolje shvatiti svijet u kojem živimo, pa i njegove prividno nerazumljive strane. Mogu vam dati samo dva suvremena primjera kako razumijevanje neuroloških i kulturalnih svojstava izvedbe olakšava i razumijevanje okruženja i ponašanje u njemu na dva svježa primjera iz svakodnevice.

Recimo, stupanj učinkovitosti zagovaranja i propagiranja izravno je ovisan o poznavanju psihološke i neurološke naravi izvedbenih aktivnosti. Na primjer, kod nedavnih polemika oko referenduma o ideološkom definiranju institucije braka, (recimo posve otvoreno, jednog posve zakonita i legitimnoga protudemokratskog društvenog udara kojemu je navodno liberalna vlada sramotno koncelebrirala), naši su liberalni aktivisti uglavnom uzaludno potrošili svoj medijski prostor vrlo neprohodnim intelektualiziranjem i filozofskim tezama o "banalnosti zla", te pozivanjem na filozofe, sociologe, psihologe i gender teoretičare za koje je eventualno čulo 0,2 % građana Hrvatske.

Za to su vrijeme oni "preko puta" vrlo znalački i krajnje učinkovito do granice mantranja uporno manipulirali vrlo ograničenim fondom riječi izuzetno velikog emocionalnog naboja i simboličkog potencijala, kao što su "majka", "dijete", "obitelj", "život", "zdravlje", "sreća", - pojmovljem na koje u svakog ljudskog bića subracionalne razine mozga proizvode moćnu kemiju koja je u životinji homo sapiensu neuporedivo snažnija od svakog intelektualiziranja. I, naravno, po pravilima učinkovitih djelovanja manipulativnih izvedbenih aktivnosti, koja su najvećim dijelom iracionalna, nagonska i podsvjesna, postignut je željeni učinak.

Ili, drugi primjer su nesporazumi koji nastaju zbog nepoznavanja kulturalnih aspekata izvedbe. Tako u novije vrijeme često čitamo o zgranutosti zapadnjačkih intelektualaca brutalnim diktatorskim režimom u Rusiji. Tu se potpuno zaboravlja da je Rusija zapravo, temeljno i bitno azijska zemlja, unatoč vještim arhitektonskim oponašanjima europskih građevina i čvrstoj povezanosti jednog vrlo malog dijela njezine visoke, eltine kulture i umjetnosti sa zapadnjačkim modelima. I u toj azijskoj kulturi politika kao izvedba ima svoje azijske kulturne posebnosti, vrlo različite od zapadnoeuropskih. Zbog toga je Moskvu politički, pa i kulturalno, puno primjerenije porediti s Kabulom i Teheranom nego s Parizom i Londonom. U tom kontekstu nam se despotizam u kontinuitetu od careva, preko boljševičkih diktatora do suvremenih političara ukazuje kao posve izvoran i autentičan oblik političke izvedbe u kojemu zaista nema ničeg neobičnog ni začuđujućeg.

Oba slučaja koja ste naveli nekako asociraju na pitanje ljudskih prava. I njima ste u vašoj knjizi posvetili određeni prostor.

Ideja društvene ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi pred zakonom je velika ideja Zapadne Europe, ideja koju je zapadna civilizacija dosegnula i poklonila svijetu kao veliki dar europskoga humanizma i prosvjetiteljstva. Nigdje na svijetu ne postoji slična ideja, ni u kulturama, ni u religijama, ni u prirodnom poretku stvari, jer je to jednostavno jedno veliko misaono dostignuće, filozofska ideja, kulturalni koncept, a ne neki prirodni zakon ili kozmička činjenica. Zbog toga tu krhku ideju treba stalno i neprekidno hraniti i braniti, jer je čitav ostali svijet, prirodni i društveni, suprotstavljen ili čak neprijateljski nastrojen prema toj ideji. Zato što je to po podrijetlu i kulturnim posebnostima izvorno ideja Zapada, uopće nisam siguran da se može uspješno posve identično nametnuti drugim i drugačijim kulturama, ali se utoliko više na Zapadu mora njegovati i razvijati kao temeljno pitanje zapadnjačkog identiteta i njegove prepoznatljivosti i posebnosti. Razumije se, uz dužno poštovanje svih drugih i drugačijih identiteta i njihovih prava na vlastite posebnosti.

O identitetima u svojim knjigama uvijek govorite isključivo u množini...

Čim pojam identiteta upotrijebimo u jednini, žrtve smo zamke opasnog banaliziranja teme ili ulazimo u područje svjesne zloporabe i ideološkog manipuliranja. Množina je rodno mjesto i egzistencijalno okruženje mreže raznovrsnih identiteta u kojoj je svaki od njih moguće razaznati jedino kroz njihovu interakciju.

Pitanje uvažavanja drugog i drugačijeg provlači se kroz vaše prethodne knjige kao i kroz ovu. Kako to vidite u konkretnoj situaciji današnjeg svijeta u kojemu raste netrpeljivost prema drugima i drugačijima?

U svakoj kulturi ima pojedinaca i skupina koji nisu sposobni razumjeti druge i drugačije i koji pritom nisu ni dovoljno uljuđeni ni dovoljno inteligentni da te svoje osobne ograničenosti zadrže za sebe, pa prema svemu drugačijem javno ispoljavaju otvorenu agresiju. U razvijenim, demokratskim zemljama takve se osobe i skupine zadržavaju na opskurnim društvenim marginama, na rubnim mjestima koje pristojni građani u širokom luku zaobilazi i usred dana, a udruživanje je takvih jedinki zbog njihovih duboko anticivilizacijskih i izrazito diskriminacijskih nakana najčešće i zakonom zabranjeno. U drugim i drugačijim sredinama, pak, upravo takvi uljudbeni marginalci sjede u samim središtima društvene moći i njihov je primitivizam službena društvena ideologija.

I tu je glavna, ako ne i jedina razlika između razvijenih zemalja stabilne demokracije i onih drugih zemalja, s kojima demokratska društva uglavnom ne žele imati nikakva posla. I u toj je društvenoj stratifikaciji pitanje "manipuliranja izvedbama" i kod nas i u svijetu jedno od temeljnih pitanja.

Kako vidite ulogu intelektualaca u tom svijetu "manipuliranja izvedbama"?

Intelektualci nikad i nigdje nisu imali preveliki utjecaj, jednostavno zbog toga što većina ljudi nikad i nigdje nije bila sposobna razumjeti intelektualistički diskurs. Možda je uporna gradnja tog izmaštanog mita o golemoj važnosti intelektualaca u ljudskim društvima upravo kompenzacija zbog frustracije njihovom tragičnom povijesnom marginaliziranošću. Osim toga, po nekom žalosno provincijalno-elitističkom receptu, suvremeni se intelektualci sve više zatvaraju u svoje hermetične bjelokosne dvorce s čijih visina s gnjušanjem gledaju negdje dolje, gdje je puk, i ne vide da im daleke temelje tih njihovih umišljenih svjetova podriva živo blato i bujajuća kanalizacija svakodnevice...Ili je to možda bijeg iz nemoći u svijetu koji je sve otvorenije i sve iskrenije antiintelektualan.

Možemo li u izvedbama naći neke upute kako se nositi s dramatičnim trenucima u kojima ovdje živimo?

Iz dubokog poštovanja prema dramskoj umjetnosti ne bih ja ove naše izvedbe nikako nazivao dramatičnim. U malim i zatvorenim sredinama nema potencijala za veliku dramu... tu je sve puno više nalik na diletantski vodvilj u zagušljivoj dvorani u kojoj su vrata zatvorena pa publika ne može izaći. Uobražavati kako se tu događa nešto sudbinski veliko, nešto jako dramatično, znači zaista predugo ne proviriti u svijet izvan te prostorije. Ja često putujem na sve strane svijeta, pa vidim i neuporedivo gore i nezamislivo bolje sredine i situacije. Tako mogu imati neki odmak od neposrednog okruženja i svakodnevice, a taj odmak mi je vrlo koristan za unutarnju stabilnost. Tako uspijevam jednostavno ignorirati mnogo toga što bi me moglo nervirati. Zbog toga, unatoč brojnim iritantnim pa i odvratnim pojavama u nas, zaista ne vidim oko sebe ništa posebno "dramatično".

Je li vaše intenzivno pisanje knjiga vaš način izvedbenoga bijega od svijeta koji vas okružuje?

Ne, ne doživljavam pisanje kao eskapizam. Još manje kao izoliranost. Dapače, pisanje knjige vrlo je rijetko usamljenički i samotnički posao. U svaku knjigu unose se namjerno, prizivaju se, upadaju nepozvani ili se kradom uvlače mnogi tekstovi, osobe, knjige, sjećanja, doživljaji... Jednako tako, u nastajanju knjige i njezinom putu do knjižara mnoge osobe sudjeluju i pomažu, a poneke mogu i ometati taj proces. Konačno, kad se knjiga preda čitateljima, nepredvidivo raznoglasje komentara, dojmova i pitanja vraća se piscima kao odjek njihovih riječi. Utoliko je pisanje neizrecivo više društvena aktivnost nego što može izgledati. Taj mit o piscu koji u tišini i samoći stvara djelo može se, možda, odnositi na razmišljanje, ali rad na rukopisu i na knjizi je uvijek sudjelujući i izrazito socijalan proces.

Ovo je vaša četrnaesta knjiga. Četvrta u zadnje četiri godine. Ne smetaju vas primjedbe o "hiperproduktivnosti"?

Istina je, u posljednje četiri godine tiskana su četiri naslova, ali je proces nastajanja tih knjiga bio puno, puno duži, samo se nekako dogodilo da su spremni rukopisi koji su dugo nastajali tiskani u relativno kratkom vremenu. Ne vidim ja tu nikakve "hiperprodukcije", a još manje me smetaju bilo kakve primjedbe. Istina je, kod nas se nerijetko s otvorenim nepovjerenjem gleda na osobe koje puno rade. Mislim da je to posljedica jedne kulture nerada koja je dosta ukorijenjena. Hiperprodukcija znači da je nečega previše. Previše u odnosu na što? Koji je standard, norma, propisana količina i mjera u odnosu na koje je onda nešto "previše"? I tko to propisuje, dopušta, normira i određuje, i po kojim kriterijima?

U svim profesionalnim standardima uvijek postoje određeni obvezni propisani "minimalni uvjeti", ali o "maksimalnim" nigdje nema spomena. Kod nas se, međutim, upravo ti "viškovi" nerijetko negativno vrednuju. Obično, na žalost, te standarde "propisuju" osobe čiji profesionalni životopisi i radna postignuća baš i ne daju pokriće i ne dokazuju uvjerljivu kompetenciju za bilo kakvo opće normiranje i propisivanje. Zbog toga se u pravilu uopće ne osvrćem na takve komentare. Ako netko misli da je tih mojih knjiga previše, nitko ga ne prisiljava da ih čita. Naravno, svatko ima pravo na vlastito mišljenje i komentar. Kao što i ja imam pravo da me neka mišljenja i komentari ni najmanje ne zanimaju.

Ipak, kako sve to stignete i što vas potiče na pisanje?

Svatko od nas ima dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu. Kako i na što ćemo rasporediti to vrijeme, i kako ćemo ga iskoristiti, to je stvar naših osobnih odluka. A svaka odluka proizvodi učinke i moramo prihvatiti sve posljedice naših odluka. Puno vremena radim, zbog toga, logično, imam manje vremena za neke druge stvari, ali to je moj izbor i ja sam tim odlukama zadovoljan. Da nisam - mijenjao bih odluke. Pišem i radim jer volim istraživati i uživam u pisanju. Taj rad me veseli i iz njega dobivam veliko nadahnuće. Srećom je tako, jer u društvu u kojemu su znanost i znanje i ozbiljan intelektualni rad i društveno i materijalno tako sramotno podcijenjeni, zaista ne vidim nikakve druge motivacije ni razloga. Volim vjerovati kako u tim mojim radovima i čitatelji mogu pronaći nešto korisno.

Kako vidite budućnost izvedaba - u Hrvatskoj, u svijetu, u ljudskom društvu?

Nejuzbudljivije od svega je što nemam pojma. To mi otvara prostore za nova učenja i istraživanja, i ostavlja mogućnosti da se uvijek iznova začudim i iznenadim. Ta je neizvjesnost ljepota zrelih godina. Ili, kako bi rekli Englezi, "Nisam dovoljno mlad da bih sve znao". Zbog toga trebam još puno učiti, a ja jako volim učiti.