Davorin Horak : Pojam znanstvena fantastika u nas ima užasno negativan kontekst
Matko Vladanović: Kako si, u kontekstu općeg stanja u Hrvatskoj, odlučio pokrenuti izdavačku kuću?
Davorin Horak: Firma već postoji duže vrijeme. Hangar 7 postoji od 2008. i najprije se bavio marketingom, izdavaštvo je došlo kasnije. To je onaj jedan trenutak kad odlučiš hobi pretvoriti u posao, a to ima svoje prednosti i mane. S jedne strane, možeš se više posvetiti stvarima koje voliš, a s druge moraš početi voditi posao, što je mračniji dio. Što se tiče krize, kriza je uvijek djelomično i nekakakav izgovor. Kriza zahtijeva da probaš pronaći nova rješenja. Što se tiče same krize knjige, nije ona ništa spektakularno drugačija od uobičajenih kriza ili ekonomskih problema koje ima država.
Knjižni biznis nikad nije bio jako velik, osim za par velikih izdavača. Mali nakladnici su se uvijek profilirali kao oni koji se time bave jer to vole. E sad, u tom kontekstu, ti moraš pronaći svoju nišu. To je najbolje. Zato smo mi odlučili da se ne širimo izvan žanra. Nećemo objavljivati krimiće ili kuharice, nego isključivo znanstvenu fantastiku. Ona ima određenu publiku koja je poprilično vjerna. Kad navikneš neku publiku na svoje proizvode, ona će za tebe uvijek imati rezerviran novac, samo je pitanje imaš li dovoljno publike da financije štimaju.
Možeš li ukratko opisati poslovni model i eventualne probleme s kojima se susrećete?
Radimo na nekoliko razina. Krenuli smo sa Siriusom B. Ideja je bila napraviti prepoznatljivo ime, u kojem se osjeti neko naslijeđe, pa je to privuklo određenu pažnju. Srećom je u nas ta časopisna tradicija dosta jaka. Drugi važni model model bio je pretplata. Pretplata je jako dobar model. Praktički dobivaš beskamatni kredit, ali i obavezu. Pretplata je u Hrvatskoj do neke mjere funkcionirala, no zaredalo se nekoliko loših poteza nekih izdavača i ljudi su doslovce preko noći prerezali mogućnost da preko pretplate dobiju knjigu.
Kad smo počeli, skupili smo nekih dvjesto pretplatnika za prva dva broja što je ljude iznenadilo. Kroz pretplatu, knjižare i konvnencije, od tiskanih 500 primjeraka mi prodamo 400, a s ostalih 100 polako kapamo. Unutar dvije godine, naklada se rasproda. To je smiješno, ali na osnovi toga bar možeš raditi računicu. Prodaja u knjižarama je takva kakva je, nije loša, ali patimo od istih problema k'o i svi ostali - knjižare ne plaćaju.
Postoji li, po tebi, tržište knjiga u Hrvatskoj i može li ono funkcionirati bez države, pogotovo kad je riječ o specijalističkim nakladnicima?
Ja sam siguran da može, samo što to ne možemo znati kad od devedestih naovamo postoji državna potpora za knjige. Mi smo se jednostavno navikli na tu šizofrenu situaciju u kojoj ti u poslovnim planovima računaš s državnom potporom, što je besmisleno. To u startu ne može bit' transparentno i ja bih rekao da se za domaću knjigu dogodio kontra-efekt. Naime što – nikako ne možeš izbjeći nekakav politički upliv. Uvijek postoji nekakva komisija koja nije nadnaravna i koja ne može točno odrediti kome treba dati novac, a kome ne. Određuje li tu potporu nekakav budžet, politika ili osobne preferencije, na kraju krajeva je nevažno. U konačnici podložno je nekakvom mitu, bilo kakvom.
Javna je tajna da se jako puno knjiga radilo samo zbog toga da bi se izvukla potpora. I sad, ako si radio knjigu samo da bi dobio potporu, koju si na ovaj ili onaj način zagarantirao, ti se oko tih knjiga nisi posebno trudio. Prijaviš dvadeset rukopisa na natječaj, dobiješ potporu za deset i tako je svejedno što je ovih deset napisalo jer si izvukao potporu. To bi poslije došlo čitatelju u ruke i on bi, jer je realno bilo loše, rek'o – šta je ovo? – i bacio. Na taj si način stvorio averziju prema hrvatskoj knjizi. Ljudi danas misle da sve što je dobilo potporu jednostavno ne valja i ja to razumijem. Puno je bila bolja metoda koju su imali u Srbiji – nikakve potpore, nikakve gluposti. Radio si tijekom godine knjige, nakon što si prijavio vratili su ti porez kao oblik potpore za ono što si napravio. To bi bilo puno bolje.
Kako su najveći knjižarski lanci u rukama nakladnika, oni jasno forsiraju svoje naslove i tebi ne nude ništa posebno osim ako to dodatno ne platiš, a nemaš odakle plaćati jer oni tebi ne plaćaju. Teško je uopće stvoriti nekakav poslovni odnos. Zato je nama traganje za nekim drugim kanalima bila jedina mogućnost da preživimo.
Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sutav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu. Tad bi se za dobre autore morao boriti, morao bi ih uvjeravati, trudio bi se u konačnici napraviti dobru knjigu za koju znaš da će netko dati pare. Ovako – mi imamo šizofrenu situaciju.
Ne pomaže ni to što nema ozbiljne kritičke reakcije. Što se oko loših knjiga ne stvara negativna atmosfera i što nitko javno ne proziva Ministarstvo – čekaj, mi smo kao država za OVO dali pare.
Kao malom izdavaču, bez vlastite knjižare, koliki ti problem predstavlja distribucija proizvoda?
Pa gotovo najveći problem. Govoreći o znanstvenoj fantastici nemoguće je imati dobru distribuciju. Odlučili smo se na suradnju s Algoritmom jer smo njima najbliži. Šta da radimo sa Školskom knjigom ili VBZ-om ili nekim drugim koji nema veze sa žanrovskom literaturom? Teoretski bi mogli s njima surađivati zbog mase. Kad zbrojiš sve knjižare, prisutnost ti je veća nego kad se fokusiraš na jednu. No, kad smo radili istraživanje ispalo je da nitko ne plaća. Ne postoji neki lanac koji jedini ne plaća pa s njim eto nećemo raditi. Fakture se ne podmiruju na vrijeme prema odjavama i to je dvosjekli mač. S vremenom ti dugovi narastu i nemaš odakle ulagati.
Kako su najveći knjižarski lanci u rukama nakladnika, oni jasno forsiraju svoje naslove i tebi ne nude ništa posebno osim ako to dodatno ne platiš, a nemaš odakle plaćati jer oni tebi ne plaćaju. Teško je uopće stvoriti nekakav poslovni odnos. Zato je nama traganje za nekim drugim kanalima bila jedina mogućnost da preživimo. S jedne strane tu je potpora. Koliko god ja rogoborio protiv nje i mislio da je loša – tu je i glupo ju je ne iskoristit za projekte. Osim toga tu je i pretplata, prodaja po konvencijama, a sad planiramo i vlastiti webshop zbog toga da nadoknadimo priljev novca iz knjižara. Svi ti ostali kanali su pouzdani, no četvrtina našeg prometa otpada na prodaju u knjižarama i tu je, dakako, katastrofa. Tih 25% što nam nedostaje bi nas gurnulo u neku profitabilnu sferu.
Ja razumijem da knjižare imaju svoje probleme i mi smo tu strpljivi i ne poduzimamo nikakve pravne korake. Dug nije toliko strašno velik da ne bi mogli čekati, no iz mjeseca u mjesec se povećava. U jednom će se trenutku sve to raspasti. Za državu naše veličine idealan je jedan ili dva velika knjižarska lanca, no bez riješenog poslovnog modela i riješenog odnosa prema malim izdavačima to ne može funkcionirati.
Stari se "Sirius" na vrhuncu prodavao u 35 000 primjeraka, "Futura" je išla na kioske. Riječ je o prilično velikom broju ljubitelja SF-a koji je velik čak i kad ga smanjimo za postotak izgubljen raspadom Jugoslavije. Gdje je nestala ta publika?
Jedan je dio sigurno izgubljen u generaciji koja se počela bacati na elektroniku, jedan je dio izgubljen zato jer kiosci više nisu regularno mjesto na koje takve stvari dolaze, dio je izgubljen zbog toga što je nestala navika kupovanja i praćenja knjige. No, možda je ta publika samo prikrivena. Da distribucija funkcionira, onda bi mogli nešto konkretno reći. Mene svako toliko netko nazove i kaže – joj, ja nisam imao pojma da "Sirius B" izlazi. Ja sam stari fan, imam sve stare "Siriuse", gdje bih ja ove nove mogao kupiti u Bjelovaru. Ja na to mogu samo reći – a nigdje.
Čini mi se da je većina ljubitelja SF-a u stanju čitati priče i romane objavljene na engleskom. Zašto onda i "Siriusom B" i "Titanom" i "Nebulom" dominiraju prijevodi angloameričkih autora?
Tu bih citirao pokojnog Krstu Mažuranića koji je otprilike rekao da je "SF američka prćija“, tamo ga najviše ima i tamo ga se najviše proizvodi. Sigurno ima ljudi koji SF čitaju direktno s engleskoga, ali ih ima i puno koji su skloni, čak i ako poznaju jezik, čitati žanr u prijevodu. Naročito kad je nešto, uvjetno rečeno, zahtjevno. Tipa cyberpunk, Gibson i tako. Ima puno ljudi koji se jednostavno neće uvuć u to da ga čitaju na engleskom jer im je pretežak i gube sve nijanse. Objavili smo mi dosta Skandinavaca, Rusa i stvari koje nisu tako česte, ali ljudi žele stvari koje su dobile nagrade poput Huga ili Nebula, a tu je riječ uglavnom o angloameričkim psicima.
Također, jako nam je teško doći do nekoga tko će sustavno čitati SF na recimo njemačkom jeziku. Imam prijatelja koji čita finski, švedski, norveški i mađarski pa mi on pronalazi i prevodi autore s tih područja, ali smo na ostalim jezicima relativno slabo pokriveni. Doduše, velika većina te produkcije užasno kopira američki SF. Kad smo tražili što bi objavili od ruskih autora dobili smo izbor od desetak priča – pogledali smo ih malo bolje i zaključili da to nema nikakvu rusku dušu. Kad bi umjesto imena iz tih priča stavili nekog Jona ili štajaznam, dobili bi čisti američki SF, tako da to nije imalo nikakvog smisla prevodit. Radije smo iščeprkali neke stare klasike. A od američkog ne možemo pobjeći. To je recentno, to je tu i ljudi to jednostavno hoće.
Osim priče sa zadnje stranice, u "Siriusu B" nema domaćih autora, nema "škole pisanja" itd. Zašto si odustao od modela starog "Siriusa"?
Stari "Sirius" je radila redakcija i imao je brdo ljudi, a nas je u startu bilo malo. Nismo mi u početku odbili domaće priče, nego je jednostavno trebalo proći nešto vremena. Počeli smo dobivati priče već za drugi broj, ali na novi "Sirius" su uglavnom reagirali neki mlađi autori koji su se htjeli probiti i sve su te priče bile loše. Mi smo odlučili da "Sirius B" neće biti nikakva platofrma za dokazivanje, pogotovo sad kad postoji puno mjesta za objavljivanje SF-a. Nije nužno da spuštamo kriterije pa da u časopis stavimo priču koja nije dobra kao i bilo koja druga strana. Nekoliko nagrađenih stranih priča nam je bilo potpuno bezveze i nismo ih objavili, to što su negdje dobile nagradu nije nam bio nikakav argument. Krenuli smo objavljivati domaće priče kad su počele dolaziti dobre stvari i kad smo počeli raditi s ljudima za koje smo vidjeli da od njih ima nešto.
Kako smo mala redakcija i teško nam je učiti nekoga pisati, više smo se koncentrirali na rad s prevoditeljima. Pobrinuli smo se da su naši prevoditelji školovana mlađa ekipa koja čita žanr i koja je u toku sa suvremenim jezikom pa je to s vremenom donijelo plodove. Prije se znalo događati da daš tekst na prijevod dobrom, skupom prevoditelju pa nastane prijevod "Tolkiena" Zlatka Crnkovića koji na kraju ne bude dobar jer to Crnkoviću jednostavno nije ležalo. I svi smo mi zažamirili na jedno oko i rekli da u tom prijevodu "Tolkiena" ima stvari koje su dobro riješene, ali je činjenica da je onaj Nolitov prijevod s kraja sedamdesetih remek-djelo u odnosu na ovaj.
Osim "Siriusa B", almanahâ "Titan" i "Nebula", pokrenuo si i biblioteku domaće žanrovske proze. Koja ideja stoji iza toga?
Mislim da se do sad pokazalo da ima dobrih stvari u domaćem žanru. Mlađa i srednja generacija autora, nakon rada na kratkim pričama, došla je prirodnim razvojem do romana, no imala je problema s objavljivanjem. Čak su se i u sistemu potpora izdavači bojali prijavljivati žanrovski roman. Mentor je radio dosta toga ali je u međuvremenu stao. Mi smo odlučili probati, neovisno o potporama, objaviti barem tri knjige godišnje za koje smatramo da su dobre.
Kad sam to razglasio naokolo, dobio sam petnaestak rukopisa i nisam znao što ću s tolikim materijalom. Odlučili smo prijaviti Ministarstvu pa šta bude, računajući s tim da ćemo dobiti potporu za jednu a ostale dvije ćemo već nekako objaviti. Na kraju smo dobili potporu za šest naslova i to nam je zauzelo sve resurse. U sljedećoj iteraciji natječaja, dobili smo potporu za pet naslova. Nakon toga pali su mi u vodu svi planovi da radim neke knjige mimo toga pa sam odlučio knjige za koje smo dobili potporu napraviti najbolje što možemo.
Prošlogodišnju potporu smo odradili, a nova potpora donosi nove knjige Zorana Krušvara, Davida Kelečića, Eda Barola, Ivana Lutza i Ivane Delač.
Jedan je dio publike sigurno izgubljen u generaciji koja se počela bacati na elektroniku, jedan je dio izgubljen zato jer kiosci više nisu regularno mjesto na koje takve stvari dolaze, dio je izgubljen zbog toga što je nestala navika kupovanja i praćenja knjige.
Nedavno je pokrenuta biblioteka Balkan Noir. Hrvatski autori na kiosku, jeftina izdanja, a žanrovska, dakle "nekvalitetna" književnost. Čini se da je sličan projekt nemoguće ostvariti sa SF-om. Gdje je problem?
Smiješno je da SF, nakon više od sto godina prisutnosti, pati od predrasuda. Baš sam nedavno čitao članak Olega Maštruka o Hrvatskim željeznicama i zanimljiva je upotreba pojma znanstvena fanatstika u negativnom kontekstu. Ono – trebalo bi se srediti to i to, al' to je za Hrvatsku znanstvena fantastika. Izgleda da taj pojam ima užasno negativan kontekst. Krimić je nekako uspio a ja sumnjam da je baš svaki skandinavski kirmić koji je došao nakon uspjeha Larssonove trilogije toliko dobar da se o njemu mora pričati nadugo i naširoko.
Postoje dvije vrste predrasuda u SF-u. Jedna je predrasuda prema SF-u od strane "mainstreama", druga je predrasuda unutar SF-a koja kaže da je bilo koji strani autor bolji od bilo kojeg domaćeg autora. Susrećeš li se s ovom drugom i što to znači za biblioteku domaće proze koju si pokrenuo?
Teško možemo pobjeći od toga, ali ako se želiš baviti znanstvenom fantastikom moraš razbijati takve stvari. Što se tiče SF-a općenito, Amerika ga je izmislila, ali ga je i potpuno zablatila. Užasno je teško probiti taj masovni osjećaj da SF nisu samo treševi i mali zeleni što je slika koju uglavnom forsiraju holivudski filmovi. Kad se priča o Huxleyu, Orwellu, "Paklenoj naranči", Lemu – znanstvena fantastika se napiše samo ako se mora. Vani se probao izbjeći taj negativni kontekst koji ima znanstvena fantastika pa je skovan termin spekulativna fikcija, al' to ništa ne rješava – svaka književnost je spekulativna fikcija. Čak i veliki strani pisci bježe od toga da ih se povezuje sa znanstvenom fantastikom. Jedina koja valjda ne bježi je Ursula LeGuin.
Što se drugoga tiče, nama se događa da neki bez ikakvih kriterija hvale neku knjigu koju smo napravili, a za koju ja znam da nije baš toliko super koliko se hvali. Mi se trudimo raditi dobre knjige i imati dobre autore, a predrasude prema domaćim autorima se moraju razbijati jer jedino tako ja vidim da u budućnosti netko uopće uzme hrvatsku knjigu. Jedino tako možemo govoriti o hrvatskoj kulturi, bez toga – nek ovo bude Hollywood pa nećemo ništa ni radit.
Možeš li komentirati razvoj domaćeg SF-a u posljednjih petnaestak godina?
Fanovska scena je dosta jaka. Ljudi idu po konvencijama, maskiraju se, gledaju program, vole fantasy, gledaju "Igru prijestolja" itd. Svake godine na SFeraKonu održavamo okrugli stol o stanju u domaćem SF-u i imam osjećaj da već petnaest godina pričamo iste stvari – sve do trenutka kad treba nešto napraviti. Sigurno se nešto napravilo. Pokrenule su se neke konvencije, nastale su neke nove zbirke priča. Kad se usporedimo sa susjedima, slabi smo i po pitanju objavljivanja i po pitanju pisanja. Osim tema koje su kod njih daleko suvremenije i produkcija im je debelo iznad naše.
Uvijek se pričalo da SF buja za vrijeme krize. Kao, kriza je pa SF reagira, ekstrapolira se sadašnjost u nekakvu budućnost. Kod nas je to izostalo. Nisu nastale nekakve velike distopijske stvari. Znale su se zalomit nekakve političnije zbirke poput "NDH 2033", no neke veće reakcije su izostale. Ipak, kad se uzme u obzir opća situacija, broj stanovnika itd. – žanr je prilično žilav. Piše se, objavljuje se, šalju se neke stvari naokolo – u konačnici, da se nije ugasila "Futura" mi vjerojatno ne bi postojali, ako mi zapadnemo u probleme, možda će nastat netko drugi. Čini se da je na "Siriusu" odgojeno dovoljno publike i da su djeca onih koji su ga izvorno čitali, sad već možda i unuci, zakačeni na žanr. Takvi će ga uvijek pronalaziti. Ne znam je li SF danas jači ili slabiji no što je bio. Bi li htjeli da bude jači? To će sve doć na svoje sa sređivanjem svih ostalih stvari.
Može li hrvatski žanrovski roman iskoračiti na inozemno tržište i čija je to zadaća, tvoja, autorova, državna?
Uvijek se s nečim može probit van. Tu postoji nekoliko pravila i ako si dovoljno uporan sve je moguće. Recimo, Ivan Lutz je autor iz Slavonskog Broda, profesor fizike koji voli čitati i pisati SF. Kad je napisao svoj roman "Zovite me Zemlja" tražio je izdavača u Hrvatskoj i nitko ga, naravno, nije fermao dva posto pa je našao izdavača u Srbiji koji je to relativno brzo objavio i solidnu količinu toga prodao. Pokazalo se da eto, ako se ne može u Hrvatskoj, može se u Srbiji. On je jedan od autora koji se trudi i promovira vlastiti rad, na kraju krajeva, moraš se prodavat. To iščekivanje da si ti napisao knjigu pa sad, ne znam, treba past nešto s neba, to nigdje ne postoji. To je valjda nekakva romantična vizija u kojoj ti vani imaš svog agenta pa taj radi, a ti samo pišeš – nije to baš tako.
Lutz je dakle bio dovoljno agilan pa je uspio naći i financijera za prijevod svoje knjige na engleski. To je solidan prijevod koji je radio strogi profesionalac, postavljen je na Amazon i to sad kreće. Teško je predvidjeti hoće li isplivati u moru Amazona, ali bez tog poteza ni ne može. Dakle, može se izaći na vanjsko tržište – čovjek je napravio sve etape koje su u njegovoj moći. Došao je do platforme na kojoj je ponudio svoju opciju, može li se nešto iznad toga, pokazat će budućnost.
E sad, čiji je to posao? Posao je užasno teško definirati kad u knjižarskom biznisu ne postoji taj lanac. Ne postoji pisac koji sebi može priuštit agenta koji bi njegov rad nudio nekom izdavaču i radio ostale stvari. Mi se sa svojim autorima dogovaramo da ih na neki način zastupamo vani. Napravimo plan i kažemo – okej, mi možemo odvojit nešto svojih novaca da financiramo prijevod jednog ili dva poglavlja i probamo ih ponuditi negdje vani, s tim da nećemo inzistirati na englskom govornom području. Ponudit ćemo ih, štajaznam, izdavaču u Njemačkoj. Postoje neke veze i postoje mali nakladnici koji jesu spremni uzeti nešto novo i nepoznato. Sve je te teško jer ti segmenti posla kod nas ne postoje kao posao. Mi želimo pokušati, a hoće li od toga nešto biti – ja ne vidim razloga da ne bude.
Nije uvijek dovoljno imati dobru knjigu, ponekad je potrebno imati i malo sreće. Možda će se stvoriti neka sprega koja profunkcionira kako funkcionira poljski Witcher gdje imaš i igre, i knjige knjigu, i cijeli merchandising. Ne vidim razlog zbog kojeg takvo nešto ne bi moglo doći iz Hrvatske. No, to zahtijeva odricanja, ulaganja i razbijanje jedne od predrasuda – autori moraju shvatiti da kad napišu knjigu da im posao tek počinje. Autor je dio cijele te priče koja ne završava jednom kad se knjiga napiše. No, treba reći da se i očekivanja moraju sniziti. Svi se uhvate najprominentnijih primjera, tipa 50 nijansi sive, a nitko ne vidi pozadinu iza toga. Primjera ima u stripu – svi gledaju u neke naše autore koji rade za Amerikance i svi zaboravljaju da su oni prije te faze deset godina crtali po svakojakim fanzinima, trudili se na sve načine i to. Nema drugog načina nego da se boriš i da guraš.
Ostajete li pri papiru ili razmišljate o prelasku na e-izdanja?
Razmišljamo žestoko o e-izdanjima, samo tražimo nekakav solidan model. Nama nije problem napravit e-pub/mobi bilo čega. Sumnjam da bi nam to bitno srušilo ili povećalo prodaju. Neka naša izdanja, poput "Titana", su fizički teška za čitanje i sigurno postoje ljudi koji bi ga zbog jednostavnosti radije uzeli na Kindleu. Postojao je neki plan da dijelove Siriusa B radimo u elektronskom izdanju, kao i plan da neka nova planirana izdanja ponudimo u oba oblika, ali ne znam ni jedan suvisao način na koji bi to distribuirao. Postoje dvije ili tri e-knjižare, ali cijene tih knjiga su posve nepopularne. Volio bih da to radimo i da to bude prisutno, ali dok god država na to uzima 25% PDV-a, valjda zato što ne plaćamo tisak pa da se nadoknadi, nema smisla. Također, tiskana knjiga ima psihološki faktor jer kod nas ljudi smatraju da bi digitalija trebala bit besplatna. Dokle god e-knjiga košta 2-3% jeftinije od tiskanog izdanja, a vidio sam neke sulude cijene od 129 kuna za elektronsku knjigu, nitko neće dati novac za to. Cijela poanta elektronske knjige je da bude dostupna i jeftina.