Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 14.06.2017.

Hrvoje Ivančić : Usud je ljudske vrste da se jedan svijet stalno ruši dok novi nastaje

Hrvoje Ivančić

Hrvoje Ivančić, književnik, putopisac i autor dokumentarnih filmova, od kojih je film o Siriji koji je snimio za vrijeme svog  zadnjeg boravka u toj zemlji izazvao izniman interes hrvatske javnosti, objavio je u nakladničkoj kući Sandorf zbirku priča "Za'atar" koja je i povod ovom razgovoru.
 

Ana Đokić: Za'atar je arapski začin, mješavina majčine dušice, origana, timijana, sjemena sezama, i soli (može se nabaviti i u Zagrebu!). Sjećate li se svog prvog susreta s ovim začinom?

Hrvoje Ivančić: Ispast će da već u prvoj rečenici intervjua pozivam čitatelje da spase posrnuli, domaći trgovački lanac, jer baš tamo se može nabaviti Za'atar. Nema dugo da sam to primijetio, ali nisam ga kupio jer svoje zalihe upotpunjavam s originalom iz Sirije ili Jordana. Sjećam se prvi put kad sam ga probao, kako ne.

Godina je 2007., mjesec je studeni. Pošto smo u srcu sirijske pustinje nije hladno, iako noći znaju iznenaditi. Nalazimo se u Palmyri, drevnom gradu kraljice Zenobie kojeg će pokoriti Rimljani, a osamnaest stoljeća kasnije razrušiti islamisti. U to sam se vrijeme bavio beduinima, zanimale su me polunomadske zajednice i skupine euroazijskog kopna. Kako na našim fakultetima nije bilo prostora za bavljenje takvim temama, a ja sam bio mlad i željan avanture, krenuo sam u Siriju autostopom. Sam. Poslije mjesec dana bio sam u Palmyri, spreman da sljedećeg jutra krenem u pustinju, u potragu za beduinima. Nakon cjelodnevnog pješačenja naišao sam na zajednicu od tri obitelji, u tri šatora, s jednim stadom deva. No da skratim: pitali ste me kad sam prvi put probao začin? Jednog od tih nekoliko jutara koja su me dočekala među beduinima. Nisam mogao dokučiti što to miješaju s maslinovim uljem i tako slasno grabe beskvasnim kruhom. Okus me osvojio.
 

Za'atar Ivančić Hrvoje

Bliski istok je Vaša inspiracija i kao putnika i kao književnika i kao filmaša. Kakav okus njegova „mješavina“ ljudi, prirode, različitih religija i kultura ima za vas? Je li u pitanju opori ili lagani „začin“? Začin koji je najbolje koristiti svakodnevno ili ga treba pažljivo i s mjerom konzumirati?

Za'atar je opori začin. Sa svojim slanim i gorkim nijansama najbolje opisuje okus Bliskog istoka. Teško je ostati ravnodušan prema regiji koja je iznjedrila tri velike religije koje su oblikovale svijet, regija koja je dala Jerihon, Kairo i Babilon. To groblje carstava, kako mu tepaju od srednjeg vijeka, nije izgubilo svoj naboj, a okovi tradicije i religije kao da postaju sve teži i vuku sve dublje.

Možda sam, putujući godinama na Bliski istok, htio pronaći asirske, perzijske i helenske ostatke nekadašnjih moćnih kultura. I što je najbolje od svega, one još uvijek postoje među ljudima onoga što mi smatramo Bliskim istokom, a to je dio prislonjen uz Mediteran s unutrašnjim teritorijem koji se proteže do Eufrata i Tigrisa.

To je svijet strogo podijeljen po religijskim linijama, koje su se oblikovale stoljećima u više ili manje zatvorene zajednice. Temperament prosječnog Levantinca mogao bi nas iznenaditi, ali na strku i buku se čovjek navikne, čak se na nju navuče poput neke droge.


U Vašoj najnovijom zbirci priča teme su sudbine ljudi koje se odvijaju na području Bliskog istoka i čiji su glavni protagonisti mahom muslimani i poneki zalutali avanturist sa Zapada. Koliko sam čula, priče su nastale  prema crticama iz života ljudi koje ste osobno upoznali na svojim putovanjima. Zapisujete li ideje za priče za vrijeme samih putovanja, ili literarna inspiracija dolazi naknadno?

Priče su produkt mojih višegodišnjih putovanja na Bliski istok, a prvenstveno su inspirirane ratom u Siriji, ali i tabuima koji se provlače kroz tamošnje društvo. Dakako da inspiraciju vučem iz stvarnog života, ali i iz nekih svojih strahova i vizija, nastalih u stresnim situacijama.

Pošto zadnjih godina slabo pamtim, ne poradi demencije već zbog lijenosti, naučio sam sa sobom nositi malu bilježnicu u koju zapisujem sve što treba i ne treba, prema tome i neke svoje priče. Upravo sam prilikom prvog ulaska u ratnu Siriju, 2015. neprestano razmišljao o otmicama novinara i odrubljenim glavama. Takvi su prizori bili neizmjerno popularni u medijima. Kako onda ne bih, vozeći se u autu s nepoznatim vozačem od Bejruta do Damaska, razmišljao upravo o svojoj odrubljenoj glavi? Još kad sam saznao da vozači taksija često budu prvi u lancu otmica stranaca, inspiracija se samo povećala, spremna da sagori u mojoj bilježnici, u trenu.

Meni odgovara nesavršen ritam, improvizacija poput jazza.

Beduin i njegove deve; foto: Hrvoje Ivančić

Samsara Ivančić Hrvoje

Sreća da je sagorjela u literaturi a ne u stvarnosti… Kako je i kad nastajala zbirka priča u kojoj se susrećemo s bivšim beduinima, budućim ubojicama, prodanim djevojkama? Imate li neko mjesto gdje pišete, doba dana kada stvarate? Hranu ili piće koje koristite kao spisateljski stimulans? Drugim riječima, koji je vaš spisateljski dnevni/mjesečni ritam?

Za zbirku sam se odlučio upravo tijekom prvog boravka u ratnoj Siriji, 2015. Kao što rekoh, neke priče doslovce su izletjele na papir tijekom vožnje taksijem, dok su druge istkane u miru moje kuće na rubu šume, daleko od pustinje i rata. Vjerujte mi da sam godinama pokušavao samome sebi zadati neki ritam. Znam da je norma Jacku Londonu bila tisuću riječi dnevno. Od toga sam odustao već prvog dana. Droge, alkoholi i slične supstance, ma što god mitovi govorili o njihovom djelovanju na kreativnost, nisu donijeli rezultate. Od njih sam još više oglupio i slabije pamtio, a nisam se udostojio ni zapisati sve genijalnosti koje su mi pale na pamet u tim stanjima. Sasvim rijetko, zaista, bih nešto i zapisao, ali mi je sljedećeg dana to izgledalo kao čista jedinica iz zadaćnice. Shvatio sam, naime, da meni odgovara nesavršen ritam, improvizacija poput jazza. Nekad napišem redak pa dva tjedna ništa, tad me uhvati želja i svojski se znojim i radim danima, ponekad i na tri stvari odjednom. Znate, način rada neke osobe možete shvatiti pogledom na njezin krevet. Moj uvijek izgleda kao da je pala bomba.
 

Što mislite, koliko je hrvatskom čitatelju koji nikad nije imao osobnog dodira s Bliskim istokom moguće doživjeti svijet koji opisujete u Za'ataru?

Vjerujem da se mnoge priče mogu čitati bez da se čitatelj zaista zanimao za geopolitičku situaciju na Bliskom istoku. S druge strane, postoji li itko u Hrvatskoj da ne zna barem nešto o Bliskom istoku? Pogledajmo samo izbjeglički i migrantski val. Barem su svi čuli za to. Ili, ako baš hoćemo, sve gore spomenuto: velike religije, priče o prorocima i davno zakopanim civilizacijama. Dobro i zlo, čovjek bespomoćan da se brani pred višim silama, nešto su blisko svima.
 

Jedna od priča zove se „Pazi, glava“. Koliko smo sami odgovorni za vlastiti život (i vlastitu smrt) a koliko je sve što nam se događa pitanje sudbine na koju ne možemo utjecati? Kakvo je Vaše osobno iskustvo po pitanju čuvanja vlastite glave? 

Kismet je u islamu sudbina predodređena od Alaha i ona se ne može izbjeći. Susretao sam se s takvim vjerovanjima na Bliskom istoku i ona su imala utjecaj na mene. To vjerovanje može vas odvesti u apatiju ili u ekstremnom slučaju - u neustrašivo ganjanje te sudbine: ako nam je predodređeno da poginemo, poginut ćemo.

Kad ste u ratnoj situaciju, u zemlji gdje ljudi već šest godina žive pod granatama, ne osjećate strah koji biste mislili da trebate osjećati. Osim spomenutog straha prilikom ulaska u zemlju, u gradovima i selima Sirije nisam se osjećao ugroženim iako sam realno imao više razloga. Zbog preokupiranosti poslom u vrlo kratkom vremenu, strah ostaje po strani. Sjetiš ga se jedino noću, prije spavanja. Čini mi se da sam dosad dosta dobro čuvao vlastitu glavu, ali što ono kaže priča, kismet...
 

Crnohumorna priča „Ministarstvo otetih“ govori, između ostalog i o tržišnoj cijeni hrvatskog novinara na Bliskom istoku. Kolika je doista „vrijednost“ Hrvatske u kontekstu političkih i ratnih događanja na Bliskom istoku?

Vrijednost Hrvatske, kao i svake provincijalne zemlje, mjeri se postotkom sudjelovanja u nekom većem savezu. Hrvatska dakle izvršava obaveze i zahtjeve nadređenih joj sila, a to su u Zapadnoj koaliciji SAD, Francuska itd... Sad je svima poznato da su preko Hrvatske prolazili avioni i avioni puni oružja za sirijsku oporbu i pobunjenike. Nešto od tog oružja je bilo domaće, zaostalo iz prošlog rata, a jedan dio iz drugih zemalja. Poslužili smo dakle kao zemlja koja prodaje i kao tranzitna zona. No Hrvatska svoje interese ima i pokušava ih ostvariti u savezu s velikim silama, što je u geopolitičkoj areni normalna pojava. Prisjetimo se samo koliko puta su naši političari posjetili Qatar, zemlju koja uz Saudijsku Arabiju izdašno podupire terorizam. Plin je biznis koji pokreće sve, a LNG terminal na Krku treba s nečim napuniti.
 

Rijetki prolaznici u Homsu; foto: Hrvoje Ivančić

Dunavski blues Ivančić Hrvoje

U nekim od Vaših priča glavni likovi su žene. Koliko je uopće moguće putniku sa Zapada, uz to - muškarcu, upoznati tradicionalne žene Bliskog istoka, razgovarati s njima i razumjeti način na koji žive i razmišljaju?

Zaista je teško ući u ženski svijet tradicionalne obitelji, ali nisu sve takve. Građanski odgojene i otvorenije žene vrlo će rado govoriti o problemima svojeg društva i onoga što muči njihove sugrađanke. Iako, vjerujem da bi ženski pristup tu imao puno više uspjeha. Kad sam posjetio oazu Siwa, na zapadu Egipta, jedine žene koje sam vidio bile su omotane hijabom, ali imao sam sreću što sam naišao na obrazovanog arhitekta koji je odlučio obnoviti staru tradicionalnu kuću i doselio je u Oazu. Preko njega sam saznao o sasvim odvojenim društvenim životima muškaraca i žena: ona u kući s prijateljicama, a on vani uz čaj s prijateljima. Vrlo slično, rekli bismo, kao i tradicionalna obitelj u Hrvatskoj, samo što naši muškarci piju pivu. Ponekad zaprepasti kad shvatite da je jedina svrha braka reprodukcija, ali onda se zapitate o braku svugdje na svijetu i dođete do sličnog zaključka. Najfrapantniji podatak saznao sam u toj istoj oazi, a on je da je više od pedeset posto Egipćanki obrezano. U ostalim arapskim zemljama to nije slučaj, ali Egipat je prisvojio nazadnu afričku tradiciju. Često majke i bake vode svoje djevojčice na obrezivanje, iako je praksa zakonom zabranjena.
 

Kad smo već kod muško-ženskih podjela, kako bi muškarci Bliskog istoka gledali na ženu putopisca? Je li teže biti žena putnik, kada je upoznavanje Bliskog istoka u pitanju? Kakvo je iskustvo vaših kolegica, imate li neke informacije o tome?

To su definitivno dvije različite perspektive, pogotovo kad putujete u tradicionalnom društvu. Sjećam se kako mi je jedna kolegica ispričala da je prije rata sama putovala Sirijom i da se nikad nije osjećala ljepše, da ni sekunde nije nosila kofer sama. Uvijek se tu našao netko da uskoči i pomogne. To je zaista tako, ako govorimo o Siriji. Ne bih se kladio za Saudijsku Arabiju. No poštovanje kulture se podrazumijeva: hodanje u minici nije preporučljivo.
 

Nosite li knjige na svoja putovanja? Čitate li na putovanjima ili tad kao knjiga služi sam život oko vas?

Knjiga je stalno uz mene. Obično je to nešto vezano uz regiju, lokalni pisac, povijesna rasprava i slično. Već godinama planiram kupiti e-čitač, ali opet me u tome nešto spriječilo.


Koliko su knjige i priče bitne u životima ljudi koje srećete na svojim putovanjima? Kako izgledaju knjižare u zemljama Bliskog istoka?

Najljepše knjižare posjećivao sam u Ammanu i vodio zaista uzbudljive rasprave s kolegama na sveučilištu i u kavanama Dugine ulice. Pošto je Amman poznati sveučilišni centar, to ne čudi. Najljepši su mi mali kiosci na raskrižjima, pretvoreni u antikvarijate. Stvarno na svakom uglu možete kupiti knjigu, a ponekad zagrizem više no što mogu pojesti.
 

Jako mi se dopala metafora o kojoj govorite u jednoj od priča, gdje stoji (parafraziram) kako arapsko pismo „reže“, kako ide u samu srž, kako je brzo i precizno. Kada biste u par rečenica (na našem „mekom“, slavenskom jeziku) mogli usporediti arapsku i slavensku „dušu“ ili barem kulturu, koje bi bile sličnosti a koje razlike?

Teško je to. Jedna kultura dolazi s užarenog pijeska, a druga iz šume. Iako su metafore pustinje i šume podjednake, označavaju bijeg, samoću, askezu, one se dakako i razlikuju. Arapi su definitivno temperamentniji, ali ako ćemo sad secirati kulturu, doći ćemo do stotina arapskih riječi u našem jeziku: alat, majmun, rakija. Jedno nas je vrijeme povezivalo Osmansko carstvo.

Dobro i zlo, čovjek bespomoćan da se brani pred višim silama, nešto su blisko svima.

Pije se devlje mlijeko; foto: H.Ivančić

U Za'ataru opisujete zemlje Bliskog istoka u današnje vrijeme, vrijeme sukoba, ratova. Bliski istok u kojem je svakodnevica „začinjena“ bombama, zabranama, tjeskobom, izbjeglištvom. Jesmo li svjedoci raspada i nestajanja jednog svijeta?

Usud je ljudske vrste da se jedan svijet stalno ruši dok novi nastaje. Prema tome definitivno smo u razdoblju prekrojavanja jednog svijeta ili što bi Kinezi rekli: Dao ti Bog da živiš u zanimljivim vremenima. Naše je vrijeme zanimljivo i ono traje od početka raspada velikih blokova. Od tog vremena, dakle od kraja osamdesetih, iako se to spremalo i ranije, svjedočimo velikim kriznim žarištima koja se protežu od Afganistana na istoku do Nigerije na zapadu.
 

Koliko je, po Vašoj osobnoj procjeni, Bliski istok postao „začin“ u životu Zapadne Europe? Je li naš svijet postao previše isprazan pa ga „začinjavamo“ tuđom kulturom i/ili nesrećom?

Ako ovdje mislite na migracije u Europu, tad ću reći da je Bliski istok već decenijama prisutan u Europi. I to nije ništa čudno. No ako baš hoćemo, i kršćanstvo je došlo s Bliskog istoka te nepovratno promijenilo Europu. Trebalo mu je tristo godina da postane službenom religijom. Stvari se mijenjaju isto kao i običaji i ljudi. I nacije i društva. Migracije su u ljudskoj povijesti jedna sasvim normalna stvar. Igra je historijskog slučaja da je Europa svoju nadmoć iskoristila u jagmi za resursima pa tako i za bliskoistočnim naftom i plinom. Današnji Bliski istok je produkt Zapada, a Zapad ga sad i prekraja. Znate gdje se nalazi najviše egipatskih starina i artefakata? U Londonu.
 

Najviše mrzim davati savjete za putovanja, jer moje knjige nisu turistički vodiči, a niti sam ja.

Kad planirate sljedeće putovanje? I kako uopće izgleda vaša priprema za putovanje?

Upravo se spremam u Afriku. Bit će mi to četvrti put na Crnom kontinentu. Moja velika strast je Kongo pa ću i ovog puta otputovati u njegov istočni dio, u jednu od najturbulentnijih i najmanje poznatih regija svijeta. Kažem najmanje poznatih iz prostog razloga jer nikoga nije briga. Taj „horor“, kako ga je nazvao Conrad pri završetku svojeg romana, traje već cijelo jedno stoljeće.

Pripremam se tako da idem u mjesta koja me iskreno zanaimaju i koja proučavam već godinama. Tehničku pripremu sad neću spominjati: cjepiva, pare, bilježnica.
 

Pišete li u međuvremenu novu knjigu?

Volio bih napisati putopis o regiji Velikih jezera u Africi, ali obujmiti i filozofiju afričkog čovjeka i povijest. 
 

Zvuči iznimno zanimljivo. Sigurna sam da će i taj putopis privući mnogo čitatelja. Kakav je osjećaj piscu i putopiscu kada zna da mnogi njegovi čitatelji „putuju“ isključivo kroz njegove riječi?

Drago mi je kad se nekom svide moje knjige, kako i ne bi. To je najbolji poticaj. Nisam onaj samozatajan tip koji bi oporučno naredio da se moja djela spale. Volio bih da ljudi čim više putuju, da shvate kako nisu centar svijeta. S druge strane, najviše mrzim davati savjete za putovanja, jer moje knjige nisu turistički vodiči, a niti sam ja. Jednom sam radio kao turistički vodič i to mi je trauma do današnjeg dana.
 

Hrvoje, puno hvala i sretno i s putovanjima i s pisanjem! Sigurna sam da je naš razgovor ugodno „začinio“ vrijeme mnogim našim čitateljima.

Hvala vama na originalnim pitanjima i pozdrav čitateljima.


HRVOJE IVANČIĆ VOLI:

1. Provesti cijeli dan bez interneta
2. Razgovor s pametnijima od sebe
3. Ranu zoru

HRVOJE IVANČIĆ NE VOLI:

1. Intelektualnu masturbaciju
2. Dinstana svinjska jetrica
3. Kad mu netko sjedi iza leđa
 

Još malo Hrvojevih fotki:

Prethodna Slijedeća

Nebo iznad Alepa prije rata. Lokalci treniraju golubove

U centru Alepa prije rata

Starci odmaraju pored tradicionalne kuće u oazi Siwa

U centru Homsa

Zaatari kamp na sjeveru Jordana

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –