Hrvoje Jurić : Romantični sam anarhist, baš kao Rainer Werner Fassbinder

Hrvoje Jurić je profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pjesnik, urednik. Primarno se bavi praktičkom filozofijom, etikom i bioetikom, ali u područja njegova znanstvenog i stručnog interesa također spadaju filozofija tehnike, filozofija prirode, filozofija medija, filozofijska hermeneutika, feministička i rodna teorija, te socijalno-politička problematika.

Poeziju piše od djetinjstva, a 1997. godine dobio je nagradu Goran za mlade pjesnike. Do sada je objavio četiri knjige pjesama: "Moje prve pjesme" (Bihać, 1988), "Moj svijet" (Bihać, 1991) "Nominativ" (Zagreb, 1997) te "O nastajanju i nestajanju" (Zagreb, 2005).

Zbirka "Uglavnom pridjevi" (Algoritam, 2014.) Hrvoja Jurića donosi deset ciklusa poetskih crtica i pjesama te je povod ovom razgovoru.

Srđan Sandić: Kada kažemo da je vaša poezija filozofična, što smo o njoj rekli?

Hrvoje Jurić: Time ste rekli sve, a možda i ništa. Rizično je obilježavati ne samo nečiji opus i poetiku, nego i neku izdvojenu pjesmu, pripovijest, roman ili bilo koje drugo umjetničko djelo jednom riječju. Na primjer, označavanje moje poezije kao "filozofične" moglo bi odbiti od nje ljude koji inače vole čitati poeziju, ali su skeptični spram "filozofiranja" u poeziji, moglo bi čak stvoriti predrasudu kod onih koji se ozbiljno bave poezijom, ali svejedno padaju na površno nalijepljene etikete, a kod nekih bi filozofa takvo kategoriziranje moglo izazvati podsmijeh, jer: kakva je to filozofija pretočena u pjesmice? Mislim da u imenovanju mojih pjesama kao "filozofičnih" ima i nekog automatizma, jer sam po pozivu i poslu filozof, to jest aktivan sam i javno prepoznat prvenstveno kao filozof.

Ali usprkos svemu tome, vjerujem da "filozofična poezija" u mom slučaju nije posve pogrešan izraz, jer to što sam neka vrsta dvoglave aždaje, filozof i pjesnik, mora da se odražava i na moje poetske tvorevine. Samo se nadam da pritom filozofija ne šteti poeziji, kao što se inače nadam da moja sklonost poetskoj refleksiji ne šteti mnogo mom filozofskom radu, nego da se tu zbiva neka plodotvorna sinergija koja naposljetku uspijeva sačuvati i autonomiju poezije i autonomiju filozofije.

Čini mi se da ne podnosite zloporabu riječi "filozofiranje"?

Naravno, smeta mi to što "filozofiranje", shvaćeno kao mlaćenje prazne slame ili beskorisno brbljanje, izražava javnu percepciju filozofije i poziva filozofa, sa čime se ne slažem. To me smeta tim više kad o "filozofiranju" na taj način govore ljudi koji su teorijski potkovani, da ne kažem prosvijećeni, ili kad se nekom pjesniku prigovara da "suviše filozofira". Ali ipak, ne bih baš rekao da "ne podnosim" pejorativnu upotrebu riječi "filozofiranje", jer imam razumijevanja za sve riječi koje su se užlijebile u naš jezik i govor.

Međutim, osim što mi ponekad izaziva nelagodu ili mi "ide na živce", to filozofiranje s navodnicima predstavlja mi i određeni poticaj, jer uočavanje, promišljanje i dekonstruiranje omalovažavajućih i diskriminatornih konotacija koje se pridaju nekim riječima kao što su "filozofiranje", "žensko", "Cigan", "Židov" i tako dalje, može nas privesti boljem razumijevanju pojmova i pojava na koje se oni odnose. A onda nas i ponukati da pokušamo promijeniti stanje stvari, u percepciji i u akciji.

Dakle, ta "zloporaba riječi 'filozofiranje'" filozofima može biti podsjetnik na to da je njihova zadaća ne samo da filozofiraju sami za sebe i međusobno, kao kolege-filozofi, nego i da - kantovski rečeno, javnom upotrebom uma - pokažu zašto je filozofija važna, pa i neophodna, za ne-filozofe, za znanost, obrazovanje, društvo i svijet uopće.

Svijet mogućnosti koji vaša poezija komunicira tretiran je kao "ravnopravna građa"?

Da, tako je govorio Kruno Lokotar, kad je kao urednik moje knjige "Uglavnom pridjevi" sastavljao tekst za korice knjige. I mislim da je to točno zaključio i lijepo formulirao, jer je to pluriperspektivno osvjetljavanje svijeta mogućnosti dobar opis onoga što ja želim činiti i kao pjesnik, i kao filozof, i kao čovjek. "Svijet mogućnosti" može biti i sinonim za slobodu, u širem, u užem i u svakom smislu, pa mi se i zbog toga taj opis sviđa. A to da ja taj svijet mogućnosti u svojim pjesmama tretiram kao ravnopravnu građu također je točno, jer mogućnosti ne podrazumijevaju samo rad imaginacije, nekakvo slobodnolebdeće maštanje, nego i odnos prema onome što je dano i što nam se, pogrešno, predstavlja kao gotovo i nepromjenjivo.

Oslanjajući se na Aristotela, mogao bih reći da je meni u poeziji ravnopravno i ono što jest i ne može biti drugačije, i ono što može biti i ne biti, i ono što tek treba biti. Na tekstualnoj razini, to znači da mi je kao građa pjesme ravnopravno i ono što sam izrudario iz svog iskustva, i ono što sam domislio sam, kao prvi put, i ono što sam svjesno ili nesvjesno pokupio od drugih, dakle, i tuđe ideje i tuđe slike i tuđi tekstovi. To što sam u ovoj knjizi iskoristio, na primjer, odlomak iz knjige "Adio kauboju" Olje Savičević Ivančević mila je majka spram "krađe" koju sam počinio u prethodnoj knjizi poezije, "O nastajanju i nestajanju", kad sam kao svoju pjesmu prikazao jednu proznu minijaturu Daniila Harmsa, ali se nažalost nitko od javno deklariranih čitalaca na to nije osvrnuo.

Takvim postupcima ja, s jedne strane, svodim račune sa samim sobom jer imam neke intimne razloge, ali s druge strane provociram i samog sebe i druge da promislimo o tome što smo, tko smo, što je naše, što je tuđe, što je ustvari, što je, jebiga, uopće... Mi, ja, književnost, pisanje, prošlost, nasljeđe, budućnost, život, svrha, smisao... ja to vidim kao otvoreno polje za istraživanje. A metode su razne. Dok ne vidim neke druge osvrte, mogu reći da sam skroz zadovoljan s onim što je urednik ove nove knjige, spomenuti Lokotar, uočio u njoj: da je ona "prošivena citatima, posvetama, ali i kripto-navodima, imaginarnim zemljopisom". Fakat je prošivena raznoraznim stvarima i malo mi je žao što se ne može objaviti knjiga poezije s indeksom spomenutih i nespomenutih imena i pojmova na kraju, jer bi to u mom slučaju odgovaralo onome što sam htio ponuditi.

Ali nadam se da će čitatelji iščitati bar neke od tih upisanih stvari, da ne kažem - uzeti ovu knjigu kao jednu sumnjivu, ali bogatu i razgranatu vikipedijsku natuknicu.

Temeljna ideja knjige je, od strane spomenutog urednika, opisana kao "sveprožetost". To je veliki kompliment, ali što on zapravo znači?

Pomalo pretenciozno zvuči ta "sveprožetost", ali i tu karakterizaciju Krune Lokotara primam sa zahvalnošću jer je smatram pogođenom. Sveprožetost - što bi to moglo značiti u ovom slučaju? Možda to da nikad ne možemo shvatiti svijet - bića, stvari i pojave - postupkom razdvajanja, nego tek uviđajući njihovu isprepletenost i inzistirajući na tome, kako u mišljenju, tako i u djelovanju i stvaranju. U samoj ovoj knjizi, sveprožetost bi mogla značiti da se tu na istoj ravni pojavljuju suptilna poetska tkanja Czes³awa Mi³osza ili Walta Whitmana i šlageri Bijelog dugmeta, globalna ekološka kriza i glodavci koji opsjedaju neku vikendicu, demokracija kao društveno-političko uređenje i strastvena ljubav koja se otkriva u odnosu s jednom konkretnom osobom, filozofija kao nastojanje za konceptualizacijom i sasvim iracionalni porivi kojima je svatko od nas podložan.

Premalo mi je reći da je "sveprožetost" samo deskriptivan ili samo normativan pojam. Prije bih rekao da se radi o poštovanju činjenice sveprožetosti, što ima i svoju deskriptivnu i svoju normativnu dimenziju, a da uvijek ostaje i nešto više, što se uopće ne da izraziti, osim možda u poeziji. Zapravo, baš to "nešto više" je problem. Ili rješenje. Ako uopće problematiziramo poeziju. I ako je poezija ikakvo rješenje.

Je li vaša poezija imala nekakav zadatak koji vaši drugi rukopisi ne mogu zadovoljiti ili ispuniti?

Sasvim sigurno, ja kroz poeziju pokušavam postići nešto što ne mogu ostvariti na području filozofije, društvenog angažmana ili obične svakodnevice. I u sagledavanju, i u artikulaciji, izricanju. Ali nije to skroz odvojeno, ne radi se o različitim svjetovima, nego samo o različitim pristupima istoj zbilji, rekao bih. Kad me pitaju kakav je suživot mene kao filozofa i mene kao pjesnika, obično odgovorim parafrazirajući onu poznatu Clausewitzevu, pa kažem da je poezija nastavak filozofije drugim sredstvima, i obrnuto. Ono što se sluti, i što jest mjerodavno ali se ne može izraziti teorijskim argumentom, ponekad progovori kroz pjesničku inovaciju. Samo, vražji je posao takvo transpoetsko mišljenje i transfilozofsko pjevanje, jer ima vrlo neugodnih primjera kao što je onaj velikog filozofa Heideggera, koji je, iako je vrlo inspirativno filozofirao na tragu Hölderlina i drugih pjesnika, kao pjesnik bio ne samo prosječan, nego bi se moglo reći da je silovao poeziju filozofskim sredstvima.

Vaša poezija otkriva vaš aktivizam, transponira, na neki način, vašu "ideologiju". Recite nam nešto o njoj...

Ako mislite na moja politička uvjerenja, koja su prilično bliska onome što se naziva anarhizmom, onda baš nisam siguran da je to vidljivo u mojoj poeziji. Nisam svjesno koristio poeziju kao medij odašiljanja političkih poruka, ali ima nešto od toga u pojedinim pjesmama, primjerice, u ciklusu "Velike riječi" u ovoj novoj knjizi, gdje sam malo eksplicitnije pobrkao svoje poetske i svoje političke refleksije. Uglavnom, nije mi bila namjera da transponiram svoj aktivizam kroz svoju poeziju. Eventualno stapanje mojih "unutrašnjih", poetskih, i mojih "vanjskih", političkih refleksija - rezultat je moje multidimenzionalne egzistencije, ali nisam u tom pogledu nikakva posebnost i za takvim bi se stvarima moglo tragati kod bilo kojeg drugog pjesnika.

No, ako netko pročita moju pjesmu "Možda sam i ja romantični anarhist", pa zaključi da je pisac zapravo anarhist, a ne konzervativac ili liberal, neću se buniti, jer to sam napisao pri punoj svijesti, pjesničkoj i političkoj. Romantični sam anarhist, baš kao Rainer Werner Fassbinder, od kojega sam posudio taj izraz.

U jednoj pjesmi kažete: "tražimo izgovore za ljubav kao da je alkoholizam"? U kojemu je stanju "ljubav"? Badiou trvrdi da je ona "postupak istine".

To Badiouovo što ste naveli govori nam da ljubav nije samo stvar intimnih odnosa "jedan na jedan", niti samo stvar blesave, zajapurene osjećajnosti, nego nešto mnogo radikalnije, nešto što se tiče cjeline naše egzistencije i njezinih osnova. Ljubav se, dakle, tiče i nas kao ljudskih bića, i nas kao pripadnika određene zajednice, i nas kao osoba koje se svakodnevno upliću u odnose s drugim osobama. U svim tim obličjima, ljubav je danas u stalnoj opasnosti, traži se izgovore za ljubav, nalazi se supstitute za ljubav, ljubi se površno, ne ljubi se dubinski. Nažalost, na ljubav, čak i onu običnu, najobičniju, danas treba podsjećati, jer hiperinflacija i hipertrofija ljubavi u kapitalističko-medijskim derivatima zapravo je perverzija i izdaja ljubavi.

Ali, da ne filozofiram previše o ljubavi, nego da se osvrnem na ono što ste me pitali - moje pjesme o ljubavi su ekstremno osobne, ali ih svatko može interpretirati po svome, pa čak i kao političke pjesme. Često se sjetim kako je Damir Avdić u jednom intervjuu, posve iznenađujuće, ustvrdio za svoje brutalno eksplicitne političke pjesme da su to u suštini ljubavne pjesme. Kod mene bi moglo vrijediti obrnuto: ono što se čini kao jauk iz dubine srca neka bude prihvaćeno kao takvo, ali neka slobodno bude tumačeno kao politička poruka.

Kakav je odnos poezije i otpora u koji vjerujete, za koji se zalažete?

Poezija je danas, kakva god bila i čija god bila, sama po sebi otpor jer je ona, htjela - ne htjela, suprotstavljanje duhovnom pustošenju koje sistematski provodi svemoćni tehnoznanstveni, ekonomski i politički sistem. Može li poezija doista nešto promijeniti u ovim svjetsko-povijesnim turbulencijama - to je već drugo pitanje. U tom pogledu, nema mjesta za optimizam, jer prohujala su vremena kad je narod ozbiljno shvaćao pjesnike i kad su sami pjesnici poeziju smatrali nečim ozbiljnim i revolucionarnim.

Ali opet, ne bismo trebali biti defetisti i autodestruktivci, jer naizgled uzaludna nastojanja oko anakronih, nesuvremenih stvari kao što je poezija treba shvaćati kao avangardu, kao čuvanje onoga što treba sačuvati za bolja vremena i kao najavu onoga što će tek doći ako preživimo, kao čovječanstvo, ovo razdoblje ništenja čovječnosti. Poezija će, u tom smislu, biti i sredstvo preživljavanja i znak raspoznavanja preživjelih.

Predajete etiku i bioetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a također ste predavali i na nekim drugim sveučilištima te pri Centru za ženske studije u Zagrebu. Kako vidite stanje humanističkih i društvenih znanosti u Hrvatskoj? Postoji li akademska solidarnost ili je ona samo još jedna nerealizirana ideja ili je pak stvar prošlosti?

Vjerujem da nije još stvar prošlosti i da još uvijek postoji akademska solidarnost kao solidarnost svih dionika znanstveno-obrazovnog sustava, od znanstvenika i profesora, preko znanstvenih novaka i asistenata, do studenata. No, činjenica je da su uvjeti za osvještavanje, razvijanje i prakticiranje te solidarnosti sve nepovoljniji, jer službena znanstveno-obrazovna politika, kao i politika općenito, na liniji socijaldarvinizma i neoliberalističkog kapitalizma, uništava samu mogućnost solidarnosti, suradnje, humanosti, pravednosti, jednakosti, slobode... Ako morate naštetiti kolegi ili ga uništiti da biste opstali - a tako stvari danas stoje zbog nereflektiranog korištenja principa kompetitivnosti u situaciji kad su materijalni resursi vrlo ograničeni i sve skromniji - onda je teško zadržati i elementarnu svijest o solidarnosti, a kamoli raditi aktivno na njezinom unapređenju.

Danas solidarnost treba poimati prvenstveno kao spašavanje međuljudskih odnosa u ne-ljudskim okolnostima, što implicira i rad na spašavanju znanstveno-obrazovnog sustava te ideje znanosti i obrazovanja. Dakako, to podrazumijeva zajednički otpor tendencijama koje su destruktivne za znanost i obrazovanje, a koje kod nas nažalost dolaze i iz resornog ministarstva. Ono bi valjda trebalo skrbiti za opstanak i prosperitet znanosti i obrazovanja, ali čini upravo suprotno. Sve to se odražava i na stanje humanističkih i društvenih znanosti, ne samo kod nas, jer humanističko i socijalno "filozofiranje" ne može se opravdati prema reduktivnim kriterijima kapitala, tržišta, isplativosti, profitabilnosti i njima svojstvene "izvrsnosti".

A kad bi se doista uspjelo uništiti humanističke i društvene znanosti, kojima je zadaća da kritički pristupaju samoj znanosti te društvu, svijetu, čovjeku i životu, da postavljaju suštinska pitanja i da sve čine upitnim, onda više ne bi bilo nikoga da ometa pobjedonosni pohod mašinerije koja bi htjela da svede ljude na takozvane porezne obveznike, glupe i poslušne glasače i potrošače.

Često kritizirate medijsko stanje, same medije kao glavne generatore svakodnevnog zla u kojemu živimo. Gdje vidite medijsku slobodu i odgovornost u budućnosti? Imamo li se šansu osloboditi od medijskih i drugih manipulacija kojima smo izloženi?

Pitanje je prezahtjevno, ako smijem primijetiti, tako da na njega mogu odgovoriti samo u vidu naznake, a ne kao nekakav prorok. Gledajući iz današnje perspektive, stanje medija je katastrofalno, pa i beznadno, baš kao i društveno-politička situacija, lokalno i globalno. Međutim, kad postavljamo velika pitanja i pokušavamo dati velike odgovore, ne gledamo samo iz žablje perspektive, odnosno iz točke "ovdje i sada", nego se prisiljavamo da stvari gledamo i u budućnosnoj, možda i utopijskoj perspektivi, ali tako da djelujemo na poželjnim promjenama konkretno, već danas. U tom smislu, važni su pokušaji da se pokrene, promovira i održi na životu neke alternativne medije koji su i idejno i stvarno nezavisni od ekonomskih i političkih centara moći, kao i da se sadržaji koji su subverzivni za sistem ubacuju kao virus u oficijelne, prvenstveno javne medije. No, bojim se da bez generalne promjene sistema neće biti radikalnih promjena ni u sferi medija.

Ne smije se zaboraviti da se ekonomsko-politički sistem, onakav kakav jest, s jedne strane najbolje prikazuje u medijima koje je instrumentalizirao, ali da mediji također sudjeluju u izgradnji, održavanju i reprodukciji tog sistema. Mislim da medijski radnici, odnosno korisnici medija često toga nisu svjesni, te da sve manje kritički razmišljaju o onome što stvaraju, odnosno konzumiraju. Inercija je zastrašujuća, tako da eksplicitna i implicitna korupcija svakim danom sve više uništava medije, pa i ideju medija.

Dakako, možemo i trebamo pozivati na individualnu odgovornost novinara i urednika u medijima, kao i na individualnu odgovornost korisnika medija koji nekritički čitaju, gledaju i slušaju sve ono smeće koje im se u ogromnim količinama servira da bi ih se zagadilo, zagušilo, anesteziralo, pasiviziralo... Ali bez sistemske kritike i borbe protiv sistema u cjelini ništa bitno se neće promijeniti u medijima.

Fotografija: Ivana Percl