Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 24.08.2015.

Ivana Sajko : Prostor teksta je mjesto gdje se zbilja mogu odviti neka lijepa čuda

Ivana Sajko (fotografija: Danko Stjepanović)


Ivana Sajko rođena je 1975. godine u Zagrebu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.  Suosnivačica je kazališne skupine BAD co. gdje je do 2005. djelovala kao dramaturg i redatelj, da bi kasnije nastavila režirati i izvoditi vlastite drame u hibridnim izvedbenim formama eksperimentirajući s problemima odnosa dramskoga teksta i scenske izvedbe bazirane na glazbi. Drame su joj prevedene na svjetske jezike te postavljene u kazalištu i na radiju diljem svijeta.

Četvorostruka je dobitnica nagrade "Marin Držić" za dramsko djelo, nagrade "Ivan Goran Kovačić" za prozu te odličja Viteza reda umjetnosti i književnost Republike Francuske.

Do sada je objavila zbirku drama "Smaknuta lica" (Meandar 2001), dramsku trilogiju "Žena - bomba" (Meandar 2004), roman "Rio bar" (Meandar 2006) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, teorijsku knjigu "Prema ludilu (i revoluciji): čitanje" (Disput 2006), roman "Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon" (Meandar 2009) zbirku drama "Trilogija o neposluhu" (Meandar 2012).

U suradnji s američkim kompozitorom Davidom Simonsom izdala je glazbeni "CD Mass for election day silenc"e (Zvuk močvare 2004).

Povod ovom razgovoru je autoričin nedavno objavljeni “Ljubavni roman” (Meandarmedia).



 

Ljubavni roman Sajko Ivana

Srđan Sandić: Tri su perspektive u romanu „Ljubavni roman“, perspektiva majke, oca i djeteta. Svi su suočeni s egzistencijalnom rupom. Možemo li ju tako zvati? Taj prostor, to vrijeme koje ta rupa “osigurava”?

Ivana Sajko: Poziciju sam djeteta donekle zanemarila. Svjesno. Naime, tekstom nigdje ne progovaram iz njegove perspektive na način na koji analiziram pozicije njegovih roditelja, dapače, nigdje nije naznačen niti spol djeteta. Dijete je činjenica. Postoji. Zahtijeva. Dok sam osmišljavala konstrukciju romana ono mi je bilo potrebno da bi obitelj bila potpuna, kako bi bilo jasno da je par o kojemu pišem nadišao isključivo ljubavnički odnos, prešao romantiku prekarnosti, života od danas do sutra i bilo gdje, te da upravo dijete predstavlja osovinu koja traži da se mehanizam presloži kako bi mogao funkcionirati.

Ponovno izmišljanje same ljubavi, erotike i predanosti drugom, tu naprosto nije dovoljno, jer ne postoje uvjeti u kojima bi se ta ideja mogla imaginirati i provesti, budući da je njihova intima višestruko uvjetovana socijalno-ekonomskim okolnostima i njihovim pritiskom. Istina, u romanu govorim o rupi, ali ta rupa je njihova budućnost, u nju se strovaljuju zajedno držeći se u zagrljaju i istodobno se prepirući oko toga tko je koga u nju gurnuo. Okrivljuju jedno drugo, jer nisu u stanju nadići pitanje krivca pa potražiti uzroke svojih problema u nametnutim modelima života i rada.  
 

Je li ta rupa bez dna? Nameće se po sebi…

Ne znam. Teško je jasno vidjeti kompleksan prostor u kojemu živimo, sa svim njegovim političkim, ekonomskim i kulturološkim silnicama, a onda u njemu pretpostaviti i sudbinu ljubavnoga odnosa. Ja sam u stanju postaviti tek parcijalna pitanja i dati parcijalne odgovore koji su naposlijetku ipak subjektivni, a ne znanstveni. Uzimajući u fokus par školovanih, ali nezaposlenih ljudi koji žive u iznajmljenom stanu, anksiozni i pogubljeni, sigurno nisam pružila presjek društva, nego se dotakla teme koju smatram prepoznatljivom.

Pred sobom vidimo obitelj, muškarca i ženu koji su se najednom našli u ekonomskom grču na kojeg nisu računali iz jednostavnog razloga što su vlastito obrazovanje smatrali garancijom za budućnost, pa ih situacija u kojoj su se zatekli ugrožava, ne samo financijski, nego ih niječe kao iole kompetentne ljude. Siromaštvo nije trebala biti njihova klasna sudbina, nego ih je snašlo kao njihov vlastiti nedostatak sposobnosti. I zato ga ne mogu dijeliti kao kolektivnu nepravdu, ne mogu unutar njega funkcionirati, ne mogu ga racionalizirati kao komponentnu koja nije psihička i ne predstavlja individualni manjak.

Istovremeno, oni žive u patrijarhalnoj sredini koja ih postavlja u tradicionalne uloge koje pak ne mogu odigrati, to jest, niti je on u stanju financijski uzdržavati svoju obitelj, niti joj se ona spremna posvetiti kao domaćica. Naravno da su pricipijelno oboje protiv takvih podjela, no kako nemaju financijski višak koji bi im omogućio da se afirmiraju kao ljudi s interesima i ambicijama koje nadilaze rodne podjele, u krajnjoj liniji plaćajući usluge koje bi ih toga oslobodile, oni jedan drugom ugrožavaju temeljni prostor slobode.
 

Naziv romana na neki način vara čitatelja. Radi se zapravo o ultimativnom ljubavnom romanu. Kakvo je bilo ovo iskustvo romana?

Istina je da svaki roman, u mojem slučaju, i svaki novi dramski tekst, povlači za sobom potpuno drugačija iskustva. Niti jednu knjigu nisam pisala na isti način, niti sam bila sposobna upotrijebiti išta od modela koji sam ranije koristila. Osim upornosti. S nekim se tekstovima lakše osamiti, lakše je u njih svakodnevno ponirati i pronalaziti kuteve, otvore, i hodnike koji vuku dalje. Neki su tekstovi kao kuće kroz koje se krećeš bez zastajanja neprekidno otvarajući neka vrata iza kojih se kao u ogledalu reflektiraju sljedeća. Neki se pak tekstovi osvajaju kao tvrđave. Korak po korak, riječ po riječ.

Ovaj je roman imao trenutke nevjerojatne lakoće, kao i duge periode kad mi se u potpunosti opirao. On je ujedno i nastajao tijekom stalnih seljenja, ne samo iz stana u stan, iz grada u grad, već iz države u državu. Iako ni u kojem aspektu nije autobiografski, u njega je utisnuto to fizičko i emotivno iskustvo neprekidnog kretanja, privremenosti, nesigurnosti, umora, iscrpljujućeg izvanrednog stanja koje bi ponekad eskaliralo u paniku kojoj je najčešći povod bio briga za dijete ili nemogućnost (iz ovog ili onog razloga) da pišem, a unutar kojeg je upravo ovaj roman, njegovo završavanje i konačno izricanje, bio točka koja me je držala u fokusu. Pa čak i u nadi.

Odnos pisanja i nade zapravo je tema koja se često pojavljuje i u samom romanu, jer je prostor teksta mjesto gdje se zbilja mogu odviti neka lijepa čuda, rastvoriti se beskraji mašte, gdje je moguće imaginirati nemoguće i iskusiti ga, a zatim ga pokušati prenjeti u, takozvani, stvaran svijet. Taj prijenos nije i ne može biti doslovan, ali nas svakako može voditi i hrabriti na putu koji odabiremo za vlastiti život. Politički i moralno, ili pak u emotivnom smislu.

Ponekad je za mene samo pisanje ovog romana, pisanje kao čin koji iziskuje izvjesne mentalne i fizičke preduvjete, bila fikcija koju sam iznova trebala izmišljati u stvarnosti. Ujedno, ovo je jedan od mojih rijetkih tekstova koji se ne bazira na konkretnoj dokumentarnoj građi. Za njega nisam imala nikakav pripravni period istraživanja i selekcije, nego naprosto silnu potrebu da govorim u dugim izdisajima, sa što manje interpunkcijskih prekida. Počela sam pisati iz gotovo ničega. Žena, muškarac, dijete, sada i ovdje. Pet maksimalno otvorenih motiva i bezbroj mogućnosti koje otvaraju. Ja sam se odlučila za onu koju sam osjećala najbližom.


Danilo Kiš je rekao: “Literatura je, pak, čini mi se, nešto drugo; ona je sloboda za sebe, sloboda po sebi, kategorija duha koji u kompleksu civilizacije i kulture ima prvorazrednu ulogu, upravo kao kategorički imperativ slobode.” Što je ona vama, onda kada živite od nje, ne samo za nju, ili spram nje?

Jezik. Prostor jezika u kojemu ponekad, uz veliki trud, u upornoj tišini, nakon rada na samoći, mogu širiti granice svog svijeta. To je za mene književnost kao iskustvo, mada pretpostavljam da je to jezgra svakog stvaralaštva. Između života za književnost i života od književnosti naravno da postoji suštinska razlika, to su dvije domene, privatna i javna, jedna usamljena, a druga prenakrcana piscima, knjigama i protokolima same struke. No ja i nisam sasvim inicirana u književnu scenu, nego se krećem nekim usjecima između književnosti, kazališta, novinarstva, pedagogije... To je egzistencijalni puzzle koji se neprekidno preslaguje i nadopunjuje, što je najčešće dobro, jer u njemu postoji neki propuh, osvježavajuća seljenja iz jedne prakse u drugu, kao i doticaj s drugačijim kreativnim procesima i talentiranim pojedincima iz različitih struka.

Neki su tekstovi kao kuće kroz koje se krećeš bez zastajanja neprekidno otvarajući neka vrata iza kojih se kao u ogledalu reflektiraju sljedeća. Neki se pak tekstovi osvajaju kao tvrđave. Korak po korak, riječ po riječ.

Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon Sajko Ivana

"Ljubavni roman" bi možda mogli nazvati i novim socijalno-ljubavnim romanom? Što bi to zapravo značilo? Bih li pogriješio kada bih ga takvim imenovao?

Možda i ne, jer sam zbilja krenula od ideje da ljubav treba uvjete za svoj razvoj. Ne u smislu isključivo materijalnih uvjeta, jer bi to onda doslovno značilo da siromaštvo isključuje ljubav, nego ciljajući na kompleksnu mrežu socijalnih, političkih i kulturoloških aspekata koji utječu na odnos prema braku i ulogama unutar njega, tradiciji, odgoju, zajednici, građanskoj odgovornosti, radu... U ljubavnim romanima veza redovno dospijeva u neku krizu, u problem kojeg najčešće uzrokuje netko ili nešto treće. Kad se problem ukloni, roman završava. U ovom slučaju, kriza nije locirana na samo jednom mjestu, nego prožima sve aspekte života i komunikacije, i teško da može biti rješiva, no upravo me to i privuklo temi, činjenica da ovaj ljubavni odnos ništa ne obećava i ne razriješava, da ne može ponuditi nikakav veliki narativ, no da je i takav vrijedan borbe.

Njih su dvoje u potpunosti nekompatibilni ljudi, po karakteru, odgoju i ambicijama, no kada pritisne socijalni ili politički kontekst, oni spontano formiraju liniju obrane naspram vanjskog svijeta i nakratko postaju obitelj. Vjerujem da svi prepoznajemo takve odnose, takve čvorove, brakove na granici snošljivosti, civilne ratove između kuhinje i spavaće sobe, oni su, rekla bih, čak i tipični za postranzicijske, osiromašene sredine, ali je o njima prilično teško pisati jer njihovi glavni akteri ispadaju iz šablona precizno razjašnjenih motivacija.

A mene pak zanima upravo takav psihološki hibrid, komunikacija sastavljena od niza nesporazuma i promašaja, disfunkcionalnost ljubavničkog odnosa koja se dešava u samom jeziku, u retorici nadmudrivanja, u nadglašavanju, u pretjerivanju, u riječima, riječima, riječima čijom tematizacijom roman i započinje, dok u skrivenoj jezgri tog istog odnosa, u središtu koje je u potpunosti neizgovorivo, još uvijek pronalazimo konstantu lojalnosti, ljubavi i brige.


Likovi romana "šetaju" između nade i beznađa. Zanimljiv je karakter kojeg ste uveli, lik ratnog branitelja s kojim se On suprostavlja, dostojanstven lik koji čuva stražu nekog tamo ulaza u garažu protiv koje se bori cijela "urbana" grupa izvjesnog grada. Scena podsjeća na borbu Prava na grad. On pak, kao takav, uvijek je na krivoj strani. Imam osjećaj da nas je previše takvih, neovisno o ideologiji koju "kao" zastupamo...

Pozicije branitelja ipak su specifične pozicije i u psihološkom, i u političkom smislu, mada i lijeva intelektualna i desna konzervativna struja imaju tendenciju da ih pojednostave, no branitelji utjelovljuju tešku misao o ratu kojoj treba prilaziti iz drugačijih perspektiva, jer niti jedna od onih u opticaju nije konstruktivna budući da ih tretira simbolički, umjesto kao ljude.

Likovi branitelja javljaju se u svim mojim romanima. "Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon" završava poglavljem u kojemu se osakaćeni otac vraća kući iz rata te pripovjeda kako je, bacajući granatu na kuću prepunu ljudi, izgubio ruku. Ili ju je zapravo bacio sam?, pita se. Pitanje vezano uz taj događaj zapravo upozorava na monstruoznost naredbe koja kadkad traži da čovjek zaniječe čovječnost u sebi, da čini ono što mu ruka radije ne bi. Branitelji, ili sudionici rata uopće, bili su dovedeni pred čin ubojstva, vlastitog ili tuđeg, a to je neizbrisiva trauma začeta u vjeri prema jednoj državi i prema cilju kojeg su ta država i njezina vlada uzdigli ponad pojedinca, uzimajući si za pravo da raspolažu sa životima i smrtima, da bi se nakon što su uzeli svoj krvavi danak povukli u puko politikanstvo, a zatim i mitologiziranje tog bespotrebnog rata, koji zapravo, jedino kao mit i može opravdati razaranje koje je uzrokovao, kao i njihov politički neuspjeh da civiliziranim načinima arbitraže postignu dogovor.

No lik bivšeg branitelja u ovom romanu, koji u poznim godinama radi kao zaštitar jednog gradilišta, i nije toliko vezan uz rat, koliko za kratak povijesni presjek jednog sistema. Na njegovom sam primjeru htjela sažeti sudbinu jedne generacije koja se bezuspješno pokušala izboriti za bolji život; s dvadeset odlazeći na privremeni rad u Njemačku, s trideset se vraćajući da uloži krvavo zarađenu ušteđevinu, s četrdeset gubeći sve što je privredila u već spomenutom ratu, s pedesetak shvaćajući da je za sobom ostavila tek grobove i dugove, te sa šezdeset radeći potplaćene poslove kako bi se dovukla do prava za kakvu takvu penziju.

Upravo me to i privuklo temi, činjenica da ovaj ljubavni odnos ništa ne obećava i ne razriješava, da ne može ponuditi nikakav veliki narativ, no da je i takav vrijedan borbe.

Rio bar Sajko Ivana


Roman očituje i problemski stav o umjetnosti, ovaj put  kroz glas, život glumice, nerealizirane umjetnice. Nerealiziranost djeluje kao neupitna datost u ovim i ovakvim socioekonomskim uvjetima.

Nisam sigurna da dijelimo isto mišljenje o tome što to uopće znači biti realiziran kao umjetnik. Za mene to nema esencijalne veze sa socioekonomskim uvjetima, nego s unutarnjim kapacitetom da se održi, razvija i mijenja osobna ideja umjetničkog izraza. Ne mislim time ići pod ruku konceptu gladnog umjetnika koji požrtvovano stradava za vlastiti viši cilj, nego naprosto drugačije intonirati razgovor. Umjetnost zbilja nije ista drugim profesijama, to jest, tek je u moderno doba i priznata kao profesija, rad izjednačen s ostalim vrstama javnoga rada za kojeg postoje i škole i radna mjesta. No umjetnost kao stvaralaštvo, a o tome zapravo govorim, u svojoj je osnovi dio našeg identiteta, i vrlo često, način na koji se mijenjamo kao ljudi recipročan je načinu na koji se mijenjamo kao umjetnici.

Proces upoznavanja sebe tu je u odnosu s procesom upoznavanja svijeta. Umjetnost je u otisku njihova susreta. No u romanu nema baš mnogo takve umjetnosti. Glavna junakinja je mediokritet s diplomom. Kao i njen suprug, uostalom. Oni bi nešto što ne mogu, ne samo zato jer im nedostaje prilika, nego i zato jer im nedostaju talent, volja i vizija. S njima zapravo provociram pitanje vlastite osrednjosti. Vlastiti problem velikog truda i malih pomaka. Frustraciju što mi užitak umjetničkog rada najčešće izmiče, što se pojavi kao trenutak, primjerice, kod razriješenja nekog problema, neke slike u rečenici, a zatim iznova nestaje u tom trudbeničkom procesu pisanja kojim gnjavim samu sebe. Lik jedne iracionalne glumice i lik pisca nesposobnog da išta napiše mora da su moji najdublji i najtamniji suputnici. Nisam ih u tom samoanalizirajućem smislu oblikovala svjesno, no kad ih sada gledam iz distance čini mi se da ih oduvijek poznajem.


"Tko joj je kriv što se bavi umjetnošću…" je temeljni prigovor tog "glasa javnosti". Predugo je taj glas legitiman. Sve više se ljudi priklanja toj "analizi." Kako ne povjerovati u taj stav?

Pa zbilja, meni, to jest, nama nitko nije kriv što se bavimo time čime se bavimo, no s druge strane, to i nije neki argument, jer je umjetnost bitno područje, ona nas čini civiliziranima i misaonima, bez obzira stvaramo li je ili samo konzumiramo, mi pri tom brinemo za naše sazrijevanje i duhovni razvoj, a to znači biti kulturan u najdubljem smislu. I barem djelomično slobodan. Ovo možda zvuči staromodno, ali ne vjerujem da je jako netočno. K tome, umjetnost i kreativnost koja je obilježava u samomoj su osovini civilizacijskog razvoja, bilo da je riječ o prirodnim ili humanističkim znanostima, ili pak tehnologiji, umjetnost nas uči misliti van sistema, prelaziti granice, širiti mogućnosti i maksimalno koristiti naše intelektualne i emotivne potencijale. Uči nas posebnoj vrsti zajedništva jer može dekodirati znakove kojima se sporazumijevamo i pomaknuti komunikaciju na neki drugi nivo. Cijela njena povijest zapravo je izmjena tih nivoa, dekonstruiranje i ponovna konstrukcija jezika.

Nitko normalan ne može pristati na to da je umjetnost ili bavljenje umjetnošću nešto suvišno, posebno ne u eri ubrzanog umnažanja zanimanja koja točno ne mogu opisati čak niti oni koji se njima bave. I na kraju krajeva, umjetnost jest rad. Naporan i posvećeni rad. Nedavno sam imala zanimljive razgovore s ljudima koji se bave upravo pozicijom umjetnika u društvu, te se otvorila tema prekarnosti same struke i razlike na koju na tu prekarnost gledaju europski i američki umjetnici.

Druga polovica dvadesetog stoljeća u Europi je bilo razdoblje kada je gotovo svatko mogao postati umjetnikom, za razliku od gotovo cijele povijesti u kojoj su umjetnici mogli biti tek oni koji su imali obiteljske rente ili mecene, te nisu bili žene. Subvencije kakve su imali europski umjetnici, oni američki nikada nisu imali, tako da financijska kriza koja je toliko pogodila kulturni sektor Europe, u SAD-u nije imala isti učinak panike, budući da tamo i nisu postojala prava, olakšice i produkcijski uvjeti koje danas pokušavamo zadržati, to jest, povratiti.


Vokabular "preživljavanja" karakterizira ovo vrijeme u kojemu živimo, kao  i iskustvo doživotnog podstanarstva. Taj permanentan strah  od nemogućnosti "naplate" života utječe na ljubav, seks i zdravlje. Uspješno ste to opisali u ovom romanu. Je li izlaz "negdje drugdje". Ili nas je klasa kojoj pripadamo bespovratno odredila, gdje god bili?

Prije svega, mislim da smo ideju klase nadišli. Ono što je bila srednja građanska klasa ili ono što je povijesno predstavljala i gradila radnička klasa više ne postoji. Ako se okrenemo oko sebe vidimo rasprodane ili srušene tvornice, vidimo gubitak onog temeljnog okruženja koje je činilo jednu klasu, tu tvornicu u kojoj se borba za radnička prava i odvijala. Naše okruženje danas, u prekarnom kulturnom sektoru su aplikacije i projekti, a to je prije svega duboko birokratizirana platforma rada koja ne radi na zajedništvu, nego na suparništvu. Govorim u stanju koje je već u potpunosti normalizirano i pred sobom trenutno ne vidim taj duboki preokret koji bi izmjenio tako kompleksno umreženu dinamiku društva.

S druge strane, zbilja vjerujem da period u kojemu živimo nosi nešto povijesno na civilizacijskoj osnovi, neku duboku potrebu za promjenom i purifikacijom vrijednosti, i da upravo ta potreba koja se izražava i na ulici i na internetu gura naprijed koncipiranje strategija što bi vodile prema boljem, održivijem i pravednijem društvu. Ne bih voljela idućih četrdeset godina provesti u ovakvom svijetu. Mislim da mnogi dijele taj isti stav, a to je već pukotina u temelju ovog nasilno normaliziranog stanja.


On kao pisac koji bi mogao biti autor romana sličnog ovome je divna sekvenca u romanu. Kako bi taj drugi roman izgledao, da ga je pisao On? Je li bi bio bliži "realnoj“ društenoj analizi, direktnim prozivkama? I kako biste opisali ovaj svoj diskurs, danas, nakon sedam knjiga i nisam siguran koliko predstava iza vas?

Vrlo mi je teško raditi takve samoanalize, jer sam svojim tekstovima bliska, ne pišem ih s namjerom da eksperimentiram, da iskazujem svoje principe ili dijagnoze, već naprosto iz duboke potrebe da se izrazim na meni pripadajući način. Ali evo, nedavno je Florian Malzacher, dramaturg i trenutno selektor Impuls Festivala u Njemačkoj, napisao nešto u stilu: "Njeni su tekstovi sami po sebi performativi, te upravo zato prezentiraju barem jednako onoliko koliko i re-prezentiraju. Ti tekstovi naprosto traže da budu izvedeni, no istovremeno se opiru svakoj jednostavnoj izvedbi. Oni su stvarnost sama za sebe." To mi se zbilja sviđalo.

Ne ulazim sada u to je li zbilja točno to što Malzacher kaže, no ja bih voljela svojim pisanjem dostići formu koja već demonstrira svoj sadržaj, jezik koji predusreće temu o kojoj govori. Moja najveća političnost je upravo taj moj jezik, način na koji pišem. U njemu je borba sa svijetom i borba s okvirima umjetnosti dovedena do mog maksimuma. On možda nije prevelik, ali je rezultat iskrenog rada i istinske ljutnje.


***

Kao dodatak pogledajte i video snimku razgovora s Ivanom Sajko održanog u proljeće 2015. na tribini "Cruising sa Srđanom Sandićem" u zagrebačkom klubu MaMa.

Ivana Sajko

Ljubavni roman

  • Meandarmedia 07/2015.
  • 120 str., meki uvez
  • ISBN 9789533340968
  • Cijena 99.00 kn

Ovo je jedan od mojih rijetkih tekstova koji se ne bazira na konkretnoj dokumentarnoj građi. Za njega nisam imala nikakav pripravni period istraživanja i selekcije, nego naprosto silnu potrebu da govorim u dugim izdisajima, sa što manje interpunkcijskih prekida. (Ivana Sajko)

– Cruising sa Srđanom Sandićem : Ivana Sajko –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –