RIJEČI, RIJEČI, RIJEČI, zaderao se iz sveg glasa prvo što mu je palo na pamet kad se uspio ubaciti među njene zadihane rečenice, nije ni pokušao shvatiti što mu zapravo govori, probudio ga je njezin vrući dah tik do uha, imao je iritantnu upornost budilice, došlo mu je da ga smlavi šakom pa je urliknuo riječi, riječi, riječi, kao čovjek koji više ne može podnijeti zvonjavu, kao čovjek koji, da budemo iskreni, više ne može podnijeti ni njezinu blizinu, ni njezina usta ni vruću paru koju ispuštaju, urliknuo je snagom spaljenog čovjeka, kao da ga je opekla i ona je na trenutak pomislila da će se od tog urlika srušiti zidovi, pa se pogrbila, sakrila je glavu rukama, zabila je prste u kosu i stisnula kapke do bola reagirajući tipično ženski, tipično prema njegovim mjerilima, što znači pretjerano, histerično i autodestruktivno, jer je namjerno potegla vlasi iz korijena, namjerno se skvrčila u položaj smrskane budilice i k tome nasilno natjerala suze na oči kao da mu se namjerava osvetiti tim klasičnim prizorom kućnog nasilja.

PRIJE TISUĆU GODINA, A MOŽDA I VIŠE napili su se kao guzice. Sjedili su na nekoj plaŽi izbodenoj opuŠcima, pipkali se i Čekali da turisti napokon pokupe svoje ruČnike, nestanu po hotelima, da se sunce sruŠi preko horizonta, obala se zamagli u ljubiČasto, zrak se napuni Čempresom i da onda dobro potegnu iz boce, svuku se do gola, bace u more, pa jedno na drugo, viŠe puta, bez kontracepcije, te da Život krene nekim sasvim drugaČijim tijekom.


**

"Ovaj je roman imao trenutke nevjerojatne lakoće, kao i duge periode kad mi se u potpunosti opirao. On je ujedno i nastajao tijekom stalnih seljenja, ne samo iz stana u stan, iz grada u grad, već iz države u državu. Iako ni u kojem aspektu nije autobiografski, u njega je utisnuto to fizičko i emotivno iskustvo neprekidnog kretanja, privremenosti, nesigurnosti, umora, iscrpljujućeg izvanrednog stanja koje bi ponekad eskaliralo u paniku kojoj je najčešći povod bio briga za dijete ili nemogućnost (iz ovog ili onog razloga) da pišem, a unutar kojeg je upravo ovaj roman, njegovo završavanje i konačno izricanje, bio točka koja me je držala u fokusu. Pa čak i u nadi.

Odnos pisanja i nade zapravo je tema koja se često pojavljuje i u samom romanu, jer je prostor teksta mjesto gdje se zbilja mogu odviti neka lijepa čuda, rastvoriti se beskraji mašte, gdje je moguće imaginirati nemoguće i iskusiti ga, a zatim ga pokušati prenjeti u, takozvani, stvaran svijet. Taj prijenos nije i ne može biti doslovan, ali nas svakako može voditi i hrabriti na putu koji odabiremo za vlastiti život. Politički i moralno, ili pak u emotivnom smislu.

Ponekad je za mene samo pisanje ovog romana, pisanje kao čin koji iziskuje izvjesne mentalne i fizičke preduvjete, bila fikcija koju sam iznova trebala izmišljati u stvarnosti. Ujedno, ovo je jedan od mojih rijetkih tekstova koji se ne bazira na konkretnoj dokumentarnoj građi. Za njega nisam imala nikakav pripravni period istraživanja i selekcije, nego naprosto silnu potrebu da govorim u dugim izdisajima, sa što manje interpunkcijskih prekida.

Počela sam pisati iz gotovo ničega. Žena, muškarac, dijete, sada i ovdje. Pet maksimalno otvorenih motiva i bezbroj mogućnosti koje otvaraju. Ja sam se odlučila za onu koju sam osjećala najbližom."

Ivana Sajko u razgovoru za Moderna vremena

Ivana Sajko (Zagreb, 1975.) spisateljica je i kazališna autorica. Njezina su dramska i prozna djela prevedena na više jezika te igrana na pozornicama diljem svijeta, često propitujući konvencije odnosa teksta i izvedbe. Četverostruka je dobitnica nagrade za dramu Marin Držić. Dobila je i nagradu za prozno djelo Ivan Goran Kovačić, nositeljica je Ordena viteza za književnost i umjetnost Republike Francuske, a s prevoditeljicom Alidom Bremer primila je prestižnu njemačku nagradu za književnost koju dodjeljuje Haus der Kulturen der Welt u Berlinu.

Do sada je objavila zbirku drama "Smaknuta lica" (Meandar, 2001.), dramsku trilogiju "Žena - bomba" (Meandar, 2004.), roman "Rio bar" (Meandar, 2006.) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, teorijsku knjigu "Prema ludilu (i revoluciji): Čitanje" (Disput, 2006.), roman "Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon" (MeandarMedia, 2009.), zbirku drama "Trilogija o neposluhu" (MeandarMedia, 2012.), "Ljubavni roman" (Meandarmedia, 2015.) i "Male smrti" (Fraktura, 2021.) 

U suradnji s kompozitorom Davidom Simonsom izdala je CD Misa za predizbornu šutnju (Mass for election day silence, Zvuk močvare, 2004). Sa sinom Yvesom živi u Berlinu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.