Kemal Mujičić Artnam : Književnost nije bijeg, prije sučeljavanje

Kemal Mujičić Artnam (1960, Turbe / BiH), priznat je i prevođen zagrebački pjesnik i prozaik. Okušao se i kao urednik, kritičar, esejist. Objavio je pet pjesničih zbirki "Petkom poslije ribe" (1994), "Ples" (1996), "Zona zoo" (2000), "Ubrzanje" (2002), "Sjaj i bijeda ponedjeljka" (2012), zbirku kratkih priča "Rad na crno" (2004), ratni dnevnik "Iz nevremena" (2012)  te tri romana "Pet litara benzina" (2006), "Vrijeme za ljubav" (2011) i "Sarina druga ljubav" (2014). 

Vanja Kulaš: "Pet litara benzina", "Vrijeme za ljubav" i "Sarina druga ljubav" romaneskni su narativi kontekstualizirani u milje više srednje klase, u zagrebački donjogradski prostor. Toponimija privilegiranog gradskog središta razlijeva se u drugome od navedenih romana do problematične periferije, u romanu "Pet litara benzina" do Zagrebu obližnjeg Karlovca... Motiv urbanog, purgerskog, konstanta je u vašim romanima, ali i pojedinim kratkim pričama. Što vam znači Zagreb? 

Kemal Mujičić Artnam: Zagreb kao i svaki veliki magnet privlači svojim pozitivnim, a odbija negativnim polovima, ali se sve oko njega vrti. Kao glavni grad Hrvatske, on je glavni i najvažniji grad Hrvata iz cijelog svijeta. Mi, Zagrepčanci, toga postajemo svjesni tek kad se odmaknemo od njega, bilo kamo. Volimo ga istom ljubavlju i mi, dotepenci, koje je grad odmah posvojio, kao i naša djeca koja su tu rođena.

Osamdesetih je, čini mi se, bilo više društvenosti, šarma i romantike, sada je Zagreb proširio svoje magnetno polje na periferiju, vrijeme se kao malo ubrzalo, a svaki stanovnik ima barem po jedan mobitel u ruci. Buka u Svemiru dolazi i s naših, zagrebačkih ulica. Logično je da se moji junaci vrte tu negdje oko centra, bolje se vide, a ako se izgube, lakše ih je pronaći.

(Post)tranzicijsku stvarnost u romanima tematizirate kroz okvir muško-ženskog odnosa - u "Sarinoj drugoj ljubavi" to je već istrošen brak i kriza srednje dobi, u "Vremenu za ljubav" i "Pet litara benzina" početci jedne veze. Kroz intimu dvoje ljudi prelamaju se širi socioekonomski problemi, tj. u osobnoj tranziciji protagonista na neki se način ogleda ona gospodarska...

Ta tri romana koje navodite, to jest naglašavate (post)tranzicijsku stvarnost u njima, pisana su neovisno jedan o drugome, svaki se bavio svojom problematikom, a protagonisti su, naravno, nailazili na manje-više slične socioekonomske i egzistencijalne probleme jer su društveni okviri zadani, jer se radnja u sva tri romana događa u razdoblju od dvijetisućite do dvije i desete. Zajedničko svim tim likovima je sjećanje na vremena kada su u izlozima strani proizvodi bili osjetno skuplji od domaćih, a i domaćih proizvoda je bilo mnogo više u ponudi nego danas. Moji protagonisti se pokušavaju snaći u novonastaloj situaciji, kao uostalom i svi mi, s ove strane stvarnosti.

Riječ je o nevelikim i pitkim prozama koje odviše ne opterećuju. Ipak, nenametljivo, ali jasno odražavaju društveni angažman, otvaraju važna pitanja... 

Moji romani su veliki između sto deset i sto trideset kartica, toliko imam snage držati tekst na okupu. Rijetki su pisci koji uspijevaju ispisati debele romane koji cijelo vrijeme održavaju napetost čitatelja. Za primjer, Céline je to napravio u "Putovanju nakraj noći". Ako mi pođe za rukom ispričati glavni tok priče i pri tom provući nekoliko važnih pitanja koja su društveno zanimljiva ili se pak stavljaju pod tepih, bude mi drago. U knjizi "Vrijeme za ljubav" pisao sam o izgradnji prve javne kuće u Zagrebu, pronašao investitora, arhitekta, izvođača radova, sabornike za lobiranje u Saboru,  e da se sve to provuče kroz zakon... To je naravno fikcija, ne gradi se nikakva javna kuća u Zagrebu, ali prostitucija u Zagrebu postoji, to je činjenica.

Zbirkom eksperimentalnih kratkih priča "Rad na crno" okušavate se 2004. godine u prozi, a njome problematizirate nasilje, seksualne otklone. U fokusu Vašeg romana prvijenca "Pet litara benzina" (2006) Domovinski je rat, poraće, PTSP, samospaljivanja branitelja. Trauma kao književna tema? Književnost kao bijeg, modus iscijeljenja?  

Trauma, zašto ne? PTSP - zašto ne? Seksualne devijacije, nasilje, mržnja, strah, prijateljstvo, prostitutke i ljubavnici, ljubav i ljubomora, osveta, milosrđe, religioznost, moral i nemoral, zašto ne? Sve što je ljudsko, romanu nije strano. Sve može biti tema, sve zapravo i jest tema. Kako ljudsko biće ni na trenutak ne uspjeva pobjeći od vlastitih misli (ne možemo ne misliti), tako ni pisci ne uspijevaju pobjeći od tema koje im se nameću. Kako će ih staviti na papir, to je drugo pitanje. Književnost nije bijeg, prije sučeljavanje. A da nas svaki napisani roman promijeni, to je istina, tom tvrdnjom Kundera je pogodio u sridu.  

Sve su tri vaše romaneskne priče tzv. kriške života, pisane po socijalno-realističnoj matrici, no iako su društvene okolnosti, kako u stvarnosti tako i u vašoj pripovijednoj realnosti, teško promjenjive, svaku od njih zatvarate uvjetnim hepi endom na mikro-razini. Svojim protagonistima namijenili ste sreću ili?   

Sretan završetak se događa samo u romanu "Vrijeme za ljubav". Taj happy end je nekim kritičarima jako zasmetao, kao da ozbiljni romani ne smiju završavati na taj način, ako žele biti ozbiljni. U prvom mom romanu, glavni lik Andrej stoji na Savskom mostu, pokušava očistiti prljavu savjest smješnom igrom s papirićima koje baca u Savu, a na kojima je zapisan njegov smrtni grijeh. Želi ući u novo tisućljeće kao novi čovjek u novo doba u kojemu riječi "zločin", "kazna", "savjest" i "oprost"  naprosto ne znače ništa. Tom slikom bacanja ceduljica roman i počinje i završava.

E sad, je li to sretan završetak? Ne bih rekao. Nekoliko prijatelja me intezivno nagovara da napišem nastavak tog romana, drugi dio. U Sarinoj drugoj ljubavi kraj romana ostaje otvoren. Glavni junak Bruno doživljava prometnu nesreću, završava u bolnici. Sara, njegova supruga, samo što nije rodila. Njegovo stanje se pogoršava... Jedna me je gospođa pitala hoće li Bruno ozdraviti? Ne znam, odgovorio sam joj, kako god Vi želite. 

"Vrijeme za ljubav", "Sarina druga ljubav". U oba naslova - ljubav. Ona sve pobjeđuje? 

Ljubav može sve, a ne mora ništa. Možda ona i ne postoji kao što ne postoji ni zrak. Problem s ljubavi je u tome da ili dođe prerano pa je ne prepoznamo, ili dođe prekasno pa je ne znamo primiti. Ili nikada ni ne dođe. Ili dođe u prevelikim količinama. S njom je uvijek problem, ali u principu, "princip je isti, sve su ostalo nijanse". Naravno da ona uvijek pobjeđuje. Takva je njena priroda.

Kakva je pozicija književnika u suvremenoj realnosti? Postariji pisac Oskar iz romana "Vrijeme za ljubav" upliće se u svome bijegu od samoće i traganju za nadahnućem u rizične odnose... 

Mnoge prijateljice moje supruge, a i ona, naravno, imaju nešto protiv tog voajera, protiv njegovih pokvarenih misli i mrakova, ali sve one znaju da Oskar mora postojati, on je kao vuk u šumi. Uvjetno i na neki način takav je i položaj profesionalnih književnika u suvremenoj hrvatskoj realnosti. Zaštićeni smo zakonom, ali gladni smo i zavijamo na mjesec, a ljudi kada nas čuju, zatvaraju vrata. Dobro je da još ne huškaju pse na nas. Pogledajte samo koliko ljudi uopće čita knjige, da ne govorim o onom malom broju čudaka koji ih čak i kupuju.

Kako sebe vidite u kontekstu novije domaće književnosti? Kako biste sami definirali svoju poetiku? 

Drago mi je da još imam snage, idem stepenicu po stepenicu, penjem se sporo i teško, i nisam jedini. To je dobro, lijepo je podijeliti svoja iskustva sa sličnima. Pisanje je naporan posao, kad se upustim u nešto novo kao da malo poludim. Nije čudo da su ondašnji ljudi  vikali za Danteom „čujte, počujte, ovaj se vratio s onog svijeta". Ja sam uvjeren da jest. Nastojim pročitati sve što objave dragi ljudi s kojima popijem poneku kavicu, to je, priznat ćete, ipak nekakav kontekst. Svi smo važni, svi smo male ciglice u nekakvoj virtualnoj građevini.

Da, moja poetika je vezana za urbano, za suvremeno, za danas i ovdje. Tu postoji opasnost da se dnevno politikantstvo uvuče u tekst, ali to i jest izazov koji se u startu prihvaća.

Vaši romani transžanrovski su složenci s više pripovijednih razina, ojačani nefikcionalnim, esejističkim dionicama. Kako istražujete i prikupljate građu? 

Mi gradimo prugu - pruga gradi nas. Otprilike je tako i s mojim pisanjem. Kada mi je, primjerice, glavni lik bio arhitekt, morao sam ući u to područje, pročitati neke knjige, saznati neku aktualnu problematiku iz tog područja. Najdraža kritika mi je bila na nekom portalu gdje se ispod kratkog opisa romana Vrijeme za ljubav pojavio komentar: "Arhitektica sam pa me zanimalo kako suvremeni pisci pišu o mojoj struci. Ovdje je sve pogođeno osim da naši arhitekti dobivaju međunarodne nagrade". Mnogo vremena potrošim na prikupljanje i proučavanje građe. Sve u romanu može biti izmišljeno osim fakta.

S obzirom na očitu sklonost esejističkim interludijima u romanesknom tkivu, kako to da se do sada niste ozbiljnije upustili u esejistiku, pisanje kolumni... Imate li takvih aspiracija? 

Ne. Naši kolimnisti se većinom bave dnevnom politikom, a ne kulturom, društvom i društvenošću, na onaj način kako je to radio Matoš. Ili Šoljan, Tenžera... Možda to danas i nije moguće. Političke teme su ovladale javnim prostorom do te mjere da su same sebi postale svrhom. Ljudi zaboravljaju godišnjice braka, ali znaju što je jutros izjavio ovaj ili onaj...

Prozne Vam tekstove, posebno posljednja dva, odlikuje specifičan starinski štih. Njegujete svojevrsnu arhaičnost, kako na stilskoj tako i na tematskoj razini... 

Specifičan starinski štih? Pisac može ako poželi i ako se potrudi zaprljati tekst, pisati rečenice bez subjekta, bez predikata, raditi nove kovanice, izmišljati nove znakove, preskakati sekvence, uvoditi ili izostavljati, miješati redoslijed, itd. pa kada sve to primjeni, evo ga, dobili smo nešto novo. Meni je važna jasnoća teksta, kad čovjek nekamo krene, nekamo mora i doći. Može se vratiti neobavljena posla, može na pola puta odustati, može doživjeti nesreću, zaboraviti kamo je krenuo, bilo što, ali on je nekamo krenuo i to se u mom tekstu mora vidjeti. Može to izgledati arhaično, sto puta viđeno, ali to je tako, to je valjda moj stil pisanja.

Kako pišete prozu, a kako poeziju, odlučujete li apriori i svjesno što ćete i kada, u koji ćete se književni rod u danom trenutku upustiti?

Prve knjige poezije su nastajale nekako same po sebi, zadavao sam si nekakav tematski okvir, ali ga se pojedine pjesme često i nisu držale, pa sam ih ostavljao za neke druge zbirke, uglavnom tako, a onda je došla proza, a s njom i duža koncentracija i više posla. U knjizi poezije, pjesma s pjesmom ne mora biti u nekom srodstvu i prijateljstvu, ali se mogu podnositi između korica. U prozi likovi moraju biti odrađeni do kraja, i do kraja te iscrpe. Svejedno me veseli poezija, pogotovo kad me zaskoči neki stih: "ne ostavljaj me samoga petkom / kada mjesec zaokruži prozor moga ludila". 

Pet pjesničkih zbirki spram pet proznih knjiga. Ogleda li se u ovome kvantitativnom balansu ravnopravnost, uzajamnost poezije i proze u Vašem habitusu? U kojem se rodu ipak osjećate prirodnije?  

Život se sastoji od faza. Tako i pisanje. Poezija veseli, proza sama u sebi traži to veselje. Poetični trenuci u prozi su dar božji. Taj sretni susret svakoj knjizi daje još jednu vrijednost više. U kojem sam rodu prirodniji? U svom.

Kako i kada ste se našli u pisanju, što Vas je formiralo kao autora, a što Vas pokreće, nadahnjuje? 

Pišem valjda od petog osnovne. Od kad sam naučio čitati, čitam. Već u šestom osnovne gutao sam Ashtona, pisane stripove o Lunu, kralju ponoći. Tako je počelo i traje do danas. Čitanje je nastavak pisanja. I obrnuto. To me je formiralo, to me pokreće. A inspiracija? Inspiracija je neobična životinja koju stalno moramo držati za rep, jer stalno hoće pobjeći. Samo ponekad sjedne  nam u krilo i poliže nam ruku.

Kretali ste se od poetskih do proznih formi, od pjesme (u prozi) i kratke priče do romana, kako gledate na svoj autorski put? 

Jednom ću se ogledati i u drami. Baš zbog toga što sam siguran da to ne znam napisati. Zapravo, autor stalno ispituje svoje granice. Gandhi je rekao da nije važno to što radimo, ali je važno da to radimo.

Kako se uobličuju Vaše proze, Vaša poezija? Kada i gdje pišete? Koliko ste intenzivno u tome, kojom dinamikom stvarate? Je li to hobi, ispušni ventil, prostor slobode, područje borbe, opsesija, poslanje, tek posao...  što je? 

Može zvučati stereotipno, ali za mnoge inspiracije mogu zahvaliti ljetu i moru. Tamo zapisujem neke ideje, slike, misli, što li već, isti čas kada nalete. Rokovnik mi je tamo kao dio tijela, ne odvajam se od njega. Poslije, u buci Zagreba, pokušavam te ideje pretvoriti u nešto. A to onda traje. Meni u opisu radnog mjesta piše da mi je pisanje osnovno zanimanje. Svaki samostalni umjetnik ima dužnosti i obveze prema HZSU. 

Što Vas najviše veseli, a što opterećuje i koči u procesu pisanja? 

Da budem iskren: veseli me kada potpišem ugovor za novu knjigu. To me tjera na rad. Znam da moram. A to me ujedno i koči. Netko je jednom govorio o otporu papira prema olovci. Meni otpor i poteškoće stvaraju tipke na računalu.

Kome povjeravate rukopise na čitanje, tko ima privilegiju prvi proći kroz fragmente u nastajanju?

Privilegij prvog čitanja pripada mojoj supruzi. Njeno čitanje (s olovkom u ruci) pronađe neke pogrešno napisane riječi, čak i poneku nelogičnost pojedine situacije. Moj tekst se obično pobuni zbog njenih ženskih naočala kroz koje ga čita. Poslije zamolim Krešu Bagića da baci pogled, pa odnesem Čegecu. Prvi put. Pa drugi. Pa treći...

Kakav ste čitatelj, koliko stižete čitati, kako uopće dolazite do novih imena, naslova?

Čitam barem tri do četiri knjige mjesečno. Ono - od korica do korica. Neke knjige malo duže i pažljivije prelistam, nekima pročitam kratak sadržaj, pa onda dođe Tema, pa Quorum, Poezija... Volim čitati knjige poezije, ali njih više guštam, malo po malo.

Koje teme Vas privlače, zaokupljaju? U kojoj mjeri pratite recentnu književnost, biste li s nama htjeli podijeliti kakav nedavni književni pronalazak?

Privlače me sve teme koje propitkuju slobodnu volju pojedinca, baš zbog toga što smo uvjetovani. Svi neslobodni su slični, a svatko svoju slobodu vidi na milijun načina. Pratim, naravno, recentnu književnost pa bih preporučio "Jedini posao", odličnu knjigu pjesama Miroslava Mićanovića, "Brdo" Ivice Prtenjače, "Divan dan za Drinkopoly" Marka Gregura, "Tri konja" Erica de Luca... Ima toga još.

Kao da Vas nema pretjerano u medijima... Namjerno? 

U medijima se pojavljujem povodom ovoga ili onoga, ali uvijek je isljučivo riječ o književnosti. Kako ni književnosti nema pretjerano u medijima, tako nema ni književnika. Istražujemo način kako ljudima izravno ulaziti u snove, ako uspijemo, ljudi će samo u snovima moći vidjeti hrvatske književnike.

Planovi, želje za dalje? Radite li možda na novoj knjizi? 

Da. Radim. Pišem priče. Temu imam, termin, računalo... samo da mi tipke budu blagonaklone.