Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 24.04.2015.

Korana Serdarević : Mogućnost prijateljstva je možda najtoplija i najnesebičnija ljudska osobina

Foto: Siniša Bogdanić

Povodom izlaska prve knjige, zbirke priča "Nema se što učiniti“ razgovarali smo s novim, intrigantnim, nadasve zanimljivim i inspirativnim autorskim glasom na domaćoj knjižnoj sceni – Koranom Serdarević.

Korana Serdarević rođena je u Zadru 1982. gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Radila je kao novinarka kulture Večernjeg lista i tjednika Forum, a bila je i suradnica nekih tjednika i portala. Od 2013. zaposlena je kao gimnazijska profesorica, a honorarno se bavi i prevođenjem s engleskog jezika

Godine 2013. osvojila je dvije prve nagrade za kratke priče (nagradu Ranko Marinković za priču "Kravosas" i nagradu Zlatko Tomičić za priču "Ptice"), a objavljivala je u svim relevantnim književnim časopisima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Ovo joj je prva knjiga.

Nema se što učiniti Serdarević Korana

Srđan Sandić: Uvijek kada se piše o ljubavi, nekako ostaje ili nastaje taj nedostatak, ljubavi. Tako je i s vašom pričom "Kuća". Ili me je  atmosfera zavela na krivi trag?

Korana Serdarević: "Kuća“ govori o ljubavi koja završava, nestaje. Njezina atmosfera je postavljena iz jako subjektivne vizure, nameće se kao viđenje pripovjedačice koja je za kuću snažno vezana zbog prošlosti koju je u njoj proživljela i ljudi koje je u njoj voljela. Budući da muškarac iz priče ne dijeli povezanost s mjestom, on na njega reagira kao stranac: objektivno i hladno. A što je u ljubavi gore od objektivnog upiranja prstom u nešto što onaj važni drugi smatra posebnim? U situaciji u kojoj je prvotna zaslijepljenost ljubavlju prošla, tolerancija tuđih zanosa postaje zadatak koji se treba obavljati s promišljenim strpljenjem. "Kuća“ u konačnici  govori  o nemogućnosti dijeljenja intimnog svijeta s bilo kojom drugom osobom, o trenutku kada shvaćamo da uvijek, zapravo, završavamo sami. Sve što nam preostaje je voljeti i tuđe samoće, a za to je potrebno progutati velike komade ega.
 

U priči "Njena je kosa tamni oblak" na noge postavljate diskurs krivnje u ponajbližem prijateljskom odnosu. Mislite li da se krivnja može emancipirati, odnosno preživjeti? Priča mi je ostavila gorak okus.

Krivnja je snaga koja može izjesti čovjeka, ona može biti i element autodestrukcije, ali  i poticaj za neke renesanse. Jako me zanima kao motiv i ovo nije jedina priča koja se njome bavi. Možda će zvučati natopljeno kršćanskom ideologijom, ali smatram da se krivnja može riješiti oprostom, od strane ljudi prema kojima je počinjena i samooprostom, od strane onih koji su počinili neko zlo. Žena u ovoj priči živi s krivnjom koja je muči toliko da  joj ne dozvoljava ostvarivanje  prijateljskog odnosa. Mogućnost prijateljstva je možda najtoplija i najnesebičnija ljudska osobina, a žena u priči je toga svjesna. Međutim, naglasak bi se ovdje možda trebao staviti na osobu koja je tu "nepravdu“ istrpjela. Naime, postoje ljudi koji znaju "dobro oprostiti“ i zaista vjerujem da takve ljude vrijedi opričati. Jedan čitatelj mi je rekao: žena u ovoj priči oprašta tako lako kao što je lako namazati margarin na kruh. Ako postoji takva osoba, onda kao što oprašta, tako zasigurno i voli, tako i živi, tako si omogućuje sreću. Bez obzira što svi njezinu "kosu“ vide kao tamni oblak.
 

I "Lastavičje gnijezdo" i "Previše crnog taloga" tematiziraju, gotovo bih se usudio reći -tromost kako kulturalnog koda tako i najesencijalniju individualnu nemoć, uzrokovanu komunikacijskom nemoći, koja je odgojena?

"Previše crnog taloga“ govori o nemogućnosti razumijevanja koja je zapravo stvarna nemogućnost ulaska u tuđi svijet. Budući da svi imamo samo svoje perpektive, trudimo se da tuđi svijet iskonstruiramo po vlastitim pravilima, da si ga objasnimo. Međutim, ljude nije potrebno razumjeti, mislim da je to ključni problem svakog odnosa. Njih je potrebno samo prihvatiti. Naravno, ako se to želi. Što se tiče "Lastavičjeg gnijezda“, tom sam pričom htjela pokazati snagu ljudi koji su se usudili prevladati tromost, koji su poželjeli učiniti nešto da bi bili ostvareni i sretni. Svijet koji je navikao na zadane okvire uvijek će prema takvim slučajevima pokazati nerazumijevanje i osudu. Slažem se da je u pitanju nemoć, ali i da je ta nemoć često uzrokovana naučenim odnosima i ponašanjima, koji se moraju ispoštivati, makar su ljudi unutar njih prisiljeni na životarenje, a ne život.
 

"Kravosas" me asocirala na Andrića. Nekako je "narodna". Što o toj usporedbi imate za reći?

Svaka tema ili ideja koja me zaokupi, pronađe svoj put do ostvarenja unutar forme priče. U slučaju "Kravosasa“, motiv je došao iz života koji se mogao samo opisati kakav jest, „narodni“, nije se moglo preobličiti u nešto moderno ili drukčije. Život u mjestu koje opisujem nije se daleko maknuo od Andrićeva svijeta. Možda je moje čitateljsko iskustvo odbilo učiniti s tom pričom bilo što drugo osim biti iskren i reći – ovo je svijet koji je prošao, ali živi, snažan je, i imam ga potrebu zapisati. Mislim da se iskrenost i snaga u priči ostvaruje ako se temi pristupa s poštovanjem. A ova moja zmijurina nije mogla biti ništa drugo doli tradicionalna, kakve to zmije po simbolici koju im književnost pridaje, i jesu.

Sve što nam preostaje je voljeti i tuđe samoće, a za to je potrebno progutati velike komade ega.


Bliskost se vraća bliskošću, brak je nužno krletka, rane samo zazdravlja vrijeme kao da su autopoetički zaključci priče „Krletka“, a na izvjestan način i  cijele zbirke priča "Nema se što učiniti".

Krletka je sve što nas zatvara, čini nas pasivnim gledateljima svijeta kroz rešetke. Unutar njega možemo pjevati i veselo skakutati, ali nije nam dozvoljeno letjeti. I ako ne pomisliš na let, već samo na ruke koje te hrane, možeš čak biti i sretan. U tom smislu, zaključak priče "Krletka“ mogao bi biti zaključak cijele zbirke. Međutim, to nije ono što bih htjela tek tako podvući i definirati kao konačno. Također, nikako ne mislim da je brak nužno krletka. Brak je postao, kao što druga priča kaže, "haljina iz krivog stoljeća“, ali ako je nekome u njoj udobno i toplo, neka je nosi.

Što se rana tiče, vrijeme ih sigurno pokrije prihvatljivom verzijom istine, premaže ih nekim melemom zaborava i ostavi tamo, pod kožom. Ali kad god se po ožiljku zagrebe, rana je uvijek prisutna. I neka je. Bol je nužna, postavlja nas na prava mjesta i suočava s nama samima. Čovjek nikada nije toliko okrenut samopromišljanju kao kada pati.
 

Kako je nastajala a kako se sanjala ova zbirka? Ovaj prvijenac.

Priče su nastajale iz dva izvora: iz prošlosti i iz ponekog trenutka moje ili tuđe sadašnjosti. Ove koje su motivirane nekom situacijom ili likom iz prošlosti često imaju tradicionalniji pristup. Čini mi se kao da je riječ o nekom redu unutar mene, o urednom rasporedu koji je prošlost ostavila u mojoj svijesti i sada je čekala da je izvadim i prepričam. Što se tiče priča koje je motivirao neki trenutak koji sam doživjela "sadašnja ja“, ako takva postoji, one su nužno emotivnije, natopljene lirskim, nesređene, jer su svježe doživljene.

Sve ideje ispisujem prvenstveno iz osjećaja prema temi ili motivu. Kasnije, kad pokušavam samu sebe urediti, sto puta prebacujem rečenice i ulomke. Ali prvotni pristup temi nikada ne mogu mijenjati. Kad je priča bilo dovoljno za knjigu, imala sam osjećaj da će zbirka zbog toga biti neujednačena i dugo sam razmišljala je li to dovoljno dobro za cjelinu zbirke. U tom mi je trenutku pomogao pravi urednik.
 

I nama (autorima) i likovima pripada taj isti tekst. Kako u kojim periodima. Kako vidite svoj diskurs, u kojemu smjeru želite da se razvija, okuša?

Željela bih vjerovati da tekst ne pripada ni meni ni mojim likovima ni pripovjedačima, već čitateljima.  Ljudi imaju urođenu potrebu za pričom, kao što kaže profesor Solar: od nekadašnjeg mita pa do današnjeg trača. U slučaju kratkih priča, želim da tekst ovisi o mogućnosti da nekome ispriča nečiju priču, da ga zanese, dirne i, u najboljem slučaju, natjera na razmišljanje. U trenutku kada tekst ode od mene, kad je pred tuđim očima, ja nad njime više nemam nikakvu moć ni vlast i to je ujedno zastrašujuće koliko i oslobađajuće.

Što se tiče mene, činjenica je da me pisanje čini zadovoljnom, osjećam se dobro kad stvaram, ali isto tako ne želim pisati dnevnik i skrivati ga ispod jastuka. Želim vjerovati da sam sposobna preko književnosti prenijeti ljudima ideju koja me zaokupljala neko vrijeme, želim ih zaraziti mišlju, rečenicom ili samo motivom. Da se nešto od moje fascinacije prenese na čitatelja, da pomisli: dok sam ovo čitao, nisam gubio vrijeme.
 

Kako vidite užasno rijetko odstupanje od kanona u hrvatskoj suvremenoj književnosti? Kako vidite taj pa gotovo - politički nalog vremena, tu bizarnu odluku autora, za repeticijom? Zašto je "odskakanje", toliko potrebno umjetnosti - rijetko u Hrvatskoj?

Naravno da je hrabrost potrebna, uvijek i svugdje. No, odstupanje od ustaljenog nikada nije bio kolektivni čin, uvijek je to bio čin iznimnog pojedinca ili manje skupine odvažnih koji su se usudili na taj način mijenjati, u krajnju ruku, i smjer književne povijesti. U Hrvatskoj je hrabrost potrebna najviše kod mlađih autora, i kod izdavača koji se za takve tekstove odluče. Zašto toga nema više? Očigledno mislimo da je prošlost bila bolja i sigurnija i zato joj se vraćamo. U budućnost je ionako teško vjerovati.

S druge strane, obzirom na obrazovanje čitateljstva u Hrvatskoj, mi slobodno možemo i ponoviti cijeli kanon. No ozbiljno, naravno da ni u čemu repeticija nije potrebna, ali jednako tako smatram da pretjerani bunt protiv kanona može uroditi hermetizmom koji se najčešće pokazuje dovoljnim samim sebi. Vjerujem da će vrijedni individualizam pronaći put da se iskristalizira, ali nažalost, to će pokazati vrijeme poslije nas.
 

Sjećate li se svoje poetičke inicijacije? Tko je najviše utjecao na vaše autorstvo, a tko i dalje utječe?

Nikada nisam mogla uperiti prstom u neku knjigu i reći: eto mog uzora. Dugo sam mislila da me zbog toga treba biti sram; nisam sposobna jasno izdvojiti najdraže. Razni pisci razno utječu na mene u određenim trenucima života, a to se kasnije ne mora jednako ponoviti. No sjećam se da sam plakala kada sam prvi put čitala Virginiju Woolf, a to mi se dogodi i danas. Nedavno sam pak pročitala zbirku priča vijetnamsko-australskog pisca Nama Lea i odlučila sam da će mi biti među omiljenima.

Što se tiče domaćeg, još uvijek pored kreveta držim Desničina "Proljeća Ivana Galeba“ i Marinkovićeve "Ruke“. Znam da to nije popularno reći, ali ja zaista volim hrvatsku književnost. U izvornom sam jeziku često pronalazila ljepotu sirove strasti pisanja i često se vraćam upravo našim piscima, u svim književnim rodovima. Pratim i suvremenu hrvatsku književnost, ali u njoj rijetko nalazim toliko strasti.
 

Porađa li se neki novi tekst?

Porađa se. Teško mu je, ali se porađa. Kad budem sigurna da mu je bar dio tijela vani i da su mu anomalije prihvatljive, dozvolit ću samoj sebi da mu nadjenem neko ime, ili bar vrstu.

Fotografija: (c) Siniša Bogdanić

Korana Serdarević

Nema se što učiniti

  • Fraktura 04/2015.
  • 164 str., meki uvez
  • ISBN 9789537715380
  • Cijena 69.00 kn

Bez obzira na to je li riječ o ljubavnim jadima, senilnosti, sitnim podmetanjima, odnosima između ljubavnika, majke i kćeri, brata i sestre, sve priče u zbirci karakterizira pamtljiva, gotovo filmska atmosfera u kojoj se točno i precizno, a opet nježno ocrtava često mučna stvarnost.

– Nema se što učiniti - Korana Serdarević –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –