Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Marko Kovačić • 14.12.2015.

Mjera ljepote jezika

Gdje sam ono stao? Pokušao sam pokazati jezičavo umni prezir svojeg čangrizavog jezičara, a i svoj, prema marketinškom engleskom šmengleskom koji zagađuje medijski prostor i jezik, kao kad netko davi neko društvo lošim vicevima, i to na jeziku koji ne govori dobro. I ja ću poslije zamisliti jedno društvo za stolom koje ću udaviti nečim drugim, kad mi padne na pamet čime.

Sve je išlo po planu. Znao sam da marketinški geniji, voditelji kampanja, novinski i televizijski urednici i tome slično imaju previše posla sa smišljanjem novih najsuperlativnijih najomiljenijih najuzbuđujućijih najultimativnijih najingenioznijih top ekstra bedastoća ikad po prvi puta ikad najprvijih ikad u Hrvatskoj i da neće pročitati moje zamjedbe niti im se usprotiviti, što je i šteta jer bi sigurno neki od njih prepoznali ili bi se čudili da što je tu čudno i možda bi me nadahnuli. Možda bi slavodobitno primijetili da sam ih zapravo izreklamirao misleći da ih karam, u prijevodu: korim. Istina, svašta sam prošli put naveo, ali mislim da je populacija koja općenito čita, pa makar i ovu kolumnu, ne samo imuna na reklamne trikove, nego da ti trikovi kod te populacije izazivaju učinak obrnut od poželjnog.

Ako je meni muka od jezičnog kreveljenja u reklamama, mogu misliti kako je glumcima kad čuju izvještačeni dijalog koji vodi tome da se nešto kupi. Stalno gasimo reklame koje nam iskaču i govore „hoću snoubord dasku“, na što odmah osjetim pojačanu želučanu i ubrzanu refleksnu aktivnost i nikad ne saznam što se tu uopće reklamira. Svojedobno nas je grupa Central Problem opčinila kompozicijom Zagor čiji je, recimo, pripjev išao: miš maus, kuća haus, a evo sad možemo pod normalno imati Mul-T-Lock brave, selotejp trake, mejl pošte i evo, predlažem im slogan „hoću snoubord dasku, hoću snorkel masku“.

Zapravo sam se nadao da će neka veća zvjerka zaviriti u kolumnu, pročitati koliko izdrži, razveseliti se što je eto netko ipak primijetio njezin ili njegov trud, ako već ne i pohvalio, i da će mi na kraju najupornija od tih zvjerki reći: dobro a kako bi ti to? Onda bih se našao u neprilici, naravno, ali bio bi to i izazov i malo bih proučio pametno i neagresivno oglašavanje, kojeg ima možda i više nego onog drugog, ali se ljudski moljci bolje lijepe na plitku napasnost, znam to po sebi, zato i sam ponekad oponašam taj stil. Onda bih se lijepo mogao posvetiti marketingu i odustati od prevođenja, kritiziranja i zavirivanja u tuđe tekstove. Barem bih bio monetarno bogatiji jer industrija stvara i zarađuje dok zagađuje, a od kopanja po smeću nema profita. No bolje da se trgnem i smislim temu za danas.

Društvo za stolom

Kad se naš zagađivač proizvođač vrati kući nakon napornoga radnog dana, zaželi se i on umjetnosti, kulture, sporta, izlazaka, druženja s nekim društvom za stolom, kulinarstva i razgovora ni o čemu posebnome, možda o politici, a možda i o jeziku. Malo je to teško zamisliti, ali imajmo toliko mašte. Svi imamo neko mišljenje o svojem jeziku i politici, ponekad se to dvoje isprepliće, ali politika se događa, komentira i prolazi brzo, a jezične dvojbe i nesuglasice ostaju, i to uvijek jedne te iste, i možemo se dohvatiti bilo koje od njih bilo kad, samo što nemamo uvijek vremena i prilike baviti se time.

Razgovori o jeziku uvijek su zanimljivi, bilo da su opušteni ili žučni. Žučni su kad sugovornici govore o onom jeziku na kojem se sporazumijevaju, dakle svojem. Opušteni su i sanjivi kad ljudi razgovaraju o stranim jezicima pa onda svašta izvale, na primjer da Eskimi imaju pedeset riječi za snijeg ili se pohvale da odlično govore neki strani jezik samo kad se napiju. Pijani ili ne, naši će sugovornici kad-tad nadoći na temu ljepote stranih jezika ako uspiju izaći iz okvira domaćega. Uz minimum usuglašavanja i provjeravanja činjenica razgovarat će o tome koji je jezik najteži, koji zvuči šturo ili melodiozno, koji je bogatiji, kojim se može više reći, na kojem se bolje psuje, koji nije spreman za civilizacijske izazove, što je propisala francuska akademija pa malo Eskimi i snijeg te jesu li hrvatski i srpski jedan te isti jezik, pa bi li neka konkretna riječ trebala biti ovakva ili onakva ili nikakva, ali učestala sporedna tema vezana za jezik bit će njegov zvuk i kakve osjećaje budi, je li romantičan, privlačan, je li pjevan, odnosno je li lijep ili nije.

Lijepi i ružni jezici

Bob Balser, Yellow Submarine (c) Apple corps Ltd.

Ne znam koliko riječi za snijeg imaju Eskimi ni postoje li uopće Eskimi i gdje ih to imaju, valjda u eskimskom jeziku koji sigurno ne postoji, ali nisam nikad čuo da se postavlja pitanje nemaju li možda Arapi mnogo riječi za pijesak ili Hrvati za nogomet ili pauci za muhe i ne razumijem kako to ispadne da za najljepše jezike na svijetu uvijek konkuriraju španjolski, francuski i talijanski. To je zapravo vrlo futuristički način gledanja jer kad u skoroj budućnosti na svijetu ostane još desetak jezika, možda će se moći tvrditi da je neki od njih najljepši, pa zašto ne upravo španjolski ili francuski?

Meni su lijepi oni jezici koji ti polome jezik i mozak, koje kad slušaš, ne možeš shvatiti kako se ljudi uopće mogu njima sporazumijevati, kako proizvode te glasove, oblikuju te riječi, formuliraju rečenice.

Ali danas još živimo u svijetu u kojem takve izjave zvuče površno i paušalno, u kojem još postoje tko zna kakvi predivni jezici kojima govore tko zna kakvi predivni ljudi. Da stvar bude gora, ti nama egzotični jezici o kojima ništa ne znamo upravo i nestaju, među ostalim zahvaljujući španjolskom, francuskom i drugim ah tako lijepim europskim jezicima tako da ne hvala, španjolski mi nije najljepši jezik ako već mora postojati kategorija ljepote.

Meni su lijepi oni jezici koji ti polome jezik i mozak, koje kad slušaš, ne možeš shvatiti kako se ljudi uopće mogu njima sporazumijevati, kako proizvode te glasove, oblikuju te riječi, formuliraju rečenice. Volim jezike koji su katedrale i jedrenjaci, a ne puke barake i čunovi, koji nisu samo pojednostavljeni oblik neke ranije faze, o kojima ništa ne znam, ali vjerujem da imaju dovoljno dostojanstva da budu samodostatni umjesto da grabe tuđe riječi, rečenice i pravila, i ne zatiru druge, tako da mi španjolski tu brzo gubi utrku, pogotovo otkad se prelio preko granica Španjolske, dodatno pojednostavnio izgovor i morfologiju i ušutkao na stotine izvornih prekomorskih jezika i katedrala da bi umjesto njih podizao barake.

Španjolski ne zadaje mnogo posla govornim organima svojih govornika. Nema glotalnu stanku kao toliki polinezijski, kavkaski i američki jezici, nema tonalnost, nema izbačajne i glotalne suglasnike kao kečuanski i svu onu tipološku raznolikost Južne i Srednje Amerike koju će izbrisati jezik, naime španjolski, koji nema ni padeže ni fonem /š/, a graniči s portugalskim i francuskim koji nemaju fonem /č/, koji su svi iz latinskog eliminirali svu pretešku sintaksu i morfologiju. Naravno, ne nadomješta američke jezike europski španjolski nego španjolski američkog tipa koji je još dodatno pojednostavljeni oblik španjolskog, iz kojeg je uklonjen seseo i drugo lice množine. U španjolskom nema na primjer ergativnosti koje ima u mnogim majanskim jezicima, ali je ima i u baskijskom koji španjolskom i francuskom odolijeva samo zahvaljujući tvrdoglavosti svojih govornika. Društvo za stolom trebalo bi poslušati stotinjak jezika pa onda prosuditi koji je najljepši.

Sad me to društvo zabezeknuto gleda jer sam se raspričao. Osim toga, objašnjavaju mi da ne moraju poslušati kako zvuče svi ti jezici da bi znali da su im mađarski, portugalski, njemački i japanski ružni. Ni tada ne priznajem poraz, nego nagovaram društvo da sluša pjesme na tim jezicima i neku slatku dječicu ili djevojke kako ih govore pa neka mi onda kažu da su im ti jezici ružni, kao što ni meni španjolski nije ako se samo moje uši pita.

Differenze linguistiche

Da se ne zanesem, imat ću još prilike za to, vraćam se na nogomet, inače bi me društvo moglo zapamtiti samo po čangrizavosti i davljenju. Jeste li kad vidjeli one sličice koje kruže društvenim mrežama, kako razni narodi izgovaraju neku riječ slično, a samo jedna crna ovca zove to nekako drugačije i dakle ružnije? E da, ovo u ilustraciji. Možete ih pronaći pod nazivom differenze linguistiche.

Da se promatrač ne bi zabunio, karikaturom i ponekad i bojom dočarano mu je koja su rješenja prihvatljiva, a to su obično riječi koje su međusobno slične pa vidimo nasmiješena lica uz dizionario, dictionary, dictionnaire i diccionario i iskreveljeno lice kraj kojeg masnim slovima piše Wörterbuch. Obično je meta njemački nasuprot romanskim jezicima jer njemački ima manje takozvanih međunarodnih riječi. Da, znam, svrha karikature je šala, nevažna je, čak je i poučna, sve mi je jasno, ali svejedno želim tu rugalicu iskoristiti za ilustraciju mišljenja koje se krije negdje iza humora jer na isti se način može manipulirati i manipulira se ljudskim stavovima prema svemu i u ozbiljnijim situacijama, uz pomoć ovako jednostavnih trikova, ismijavaju se javne ličnosti, pogotovo političari, a da ih se pritom više i ne citira nego samo bezrezervno prezire bez objašnjenja.

Dok gledamo razne vrste ruža, ne vidimo jezičnu livadu koja se stere oko nas i vrvi bojama, mirisima, oblicima, morfemima, zvucima, glasovima, fonemima, porodicama, vrstama i podvrstama koje se granaju, cvatu i polako sahnu.

Nije ni čudo da su romanski jezici najljepši kad su kraj njihovih zastavica nasmiješena lica. Ili obrnuto, prvo su bili lijepi, a onda su dobili nasmiješena lica? Sumnjam jer sigurno ni sastavljač te karikature, a ni promatrač nisu poslušali zvuke mapudungunskoga, tarahumare, pirahe, kusunde ili tlapanečkog, a hotentotsko bušmansko coktanje ionako nikad nismo uzeli za ozbiljno. Kusunda se više i ne može čuti jer je taj jezik izumro prekjučer ili će preksutra. Karikatura nenamjerno sugerira da je ljepota u uniformnosti i sve se u meni buni protiv toga. Sve što se usudi zvučati drugačije od većine završit će kao kusunda.

Netko se potrudio u jednu takvu jezičnu karikaturu umetnuti i riječ nogomet uz koju je stavljena iskreveljena faca jer na svim drugim jezicima ta se igra naziva nekom od izvedenica iskrivljenica riječi football. Bio sam ponosan na tu različitost premda znam da su primjeri odabrani tako da ne uključe na primjer mađarski, talijanski, islandski i hebrejski... koji također imaju vlastite riječi za nogomet. U jednom drugom prikazu navedena je riječ za računalo na raznim jezicima. Tu se na udaru našao francuski s riječju ordinateur dok svi ostali imaju oku i uhu ugodan neki oblik riječi computer. Nije baš tako. Možda se u početku ta riječ i rabila u raznim jezicima, možda se i dalje kolokvijalno rabi, ali sve više modernih jezika ima svoju riječ za računalo: dator, tietokone, számitógép, bilgisayar, počítač, cyfrifiadur... I za još mnogo toga. Dok gledamo razne vrste ruža, ne vidimo jezičnu livadu koja se stere oko nas i vrvi bojama, mirisima, oblicima, morfemima, zvucima, glasovima, fonemima, porodicama, vrstama i podvrstama koje se granaju, cvatu i polako sahnu. Jer mi vidimo samo te ruže i samo njih zalijevamo dok ne ostanu samo one.

Heda Hamzatova

Gdje mnogi razmišljaju jednako, nitko zapravo ne razmišlja, uzalud reče Walter Lippmann, koji se također vjerojatno ne bi složio s filozofijom nasmiješenih lica. Ljepota jezika nije zanemariv pojam premda je subjektivan i neznanstven jer nema načina da se izmjeri ni jedinice da se njome izrazi. Ljepota jezika upravo je i važna, no trebala bi biti u različitosti i raznolikosti i zahvaćati u veću širinu, a ne samo u nijanse europskih normiranih dijalekata jer što su drugo španjolski, francuski i talijanski, odnosno norveški, danski i švedski? Sud o ljepoti jezika trebao bi biti kombinacija nagonskog i spoznajnog, bliži procesu prisutnom kod sudske porote nego kod juryja/žirija za žensku ljepotu. Dosta sam razmišljao o toj problematici, možda i previše jer sam na kraju ne samo spoznao da je ljepota u raznolikosti, nego sam uvjerio svoje uši da je ljepota u ružnoći: u coktanju, grgljanju, siktanju, u palatalima, afrikatama, izbačajnicima i svemu već spomenutom.

Trebala bi postojati podvrsta natjecanja za najljepšu ženu svijeta, na kojem bi svaka natjecateljica održala govor na svojem materinskom jeziku i birao bi se najljepši jezik godine, samo po prizvuku, bez potrebnog predznanja. Što se tiče naše karikature, ne vidim čemu iskreveljeno lice ako se neki jezik izdignuo iz uniformnosti, no nadam se da sam se uspio barem malo iskreveljiti tom licu. Belj, eno mu na. Pobjeđuje kandidatkinja iz Čečenije, Heda Hamzatova, jer nitko ništa nije razumio, ni jednu jedinu riječ.
 

– Heda Hamzatova –


Marko Kovačić

Marko Kovačić (Zagreb, 1970) završio je studij lingvistike i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao na lingvističkim temama. Boravio je u SAD-u kao stipendist Fulbrightove stipendije, radio kao redaktor hrvatskog izdanja časopisa National Geographic i National Geographic Junior te priručnika i udžbenika stranih jezika za izdavačku kuću Klett. Književnim prevođenjem bavi se od 2000., član je DHKP-a od 2003. Prevodi s engleskog i talijanskog beletristiku i stručnu literaturu, kao i igrane i dokumentarne filmove za televiziju. Objavljuje članke na temu jezikoslovlja i prevođenja.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –