Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Ulomak iz knjige • Piše: Olja Savičević Ivančević • 04.11.2015.

Olja Savičević Ivančević : Pismo sjetnog psa

Ovo je jedno od desetak "pisama glasnim ljubavnicima" koja prate radnju mog novog romana u rukopisu. - Olja S.I.

PISMO SJETNOG PSA

Cijenjeni ljudi, prijatelji pasa i ostali,

Vjerujem da ste upoznati s malim akustičkim skandalom koji zadnjih dana potresa naše susjedstvo, a možda ste baš vi ispunili naše gluhe noći decibelima strasti – svejedno.

Vodite li ljubav tiho kao psi ili glasno kao mačke, manje je važno, obraćam Vam se sa željom da, potaknut navedenim zbivanjima, s vama podijelim neke pasje misli o ljubavi.  Samo jednu stvar vas u svom obraćanju molim: da zahvaćeni vrtlogom strasti ili razdraženi ili preneraženi uspaljenim kricima iz mraka ne zaboravite da osim mačje ljubavi koja dreči postoji i pseća koja cvili. Sjetite se toga barem ujutro, dok nakratko vlada razboritost i nevinost početka, bacite koju kost onim istinski gladnima ljubavi i mesa.

Ovo pismo je i ogled o neuzvraćenoj vjernosti – poznato je da je psećoj ljubavi imanentna vjernost. Ali vjernost, nasuprot raširenom i površnom uvjerenju, nije uvijek monogamna, kao što ni monogamija ne mora biti vjerna ili odana, tako je i s ljudima i sa psima.

Sjećate li se, možda, zgodnog mješanca šnaucera i tkoznakojeg psa iz naše ulice kojeg ste nazvali Zaljubljeni Shakespeare? Taj brko (zvat ćemo ga, da ne bi bilo zabune, i nadalje Shakespeare) u vrijeme tjeranja određene kujice Gare s Trstenika pobjegao iz svog ugodnog doma u Šimunovićevoj, da bi se ukopao pokraj njene kapije. Tri godine zaredom izlagao se pogibelji pretrčavajući prometnice, po dva tjedna bio bez krova nad glavom, gladan i žedan, o milosti ovisan; sjedio je pred njenim dvorištem rezolutno, nalik dlakavom spomeniku i čekao da Gara pomoli svoju repicu.

Ona je, srčano, lajanjem i zubima, odbijala druge pse od svoje zadnjice što nije bilo jednostavno, jer, sjećamo se svi, kad bi  je njena gospodarica izvodila u šetnju, vraćala se trčeći s kujicom u naručju, u pratnji nezajažljivih vučjaka, labradora i jazavčara koji su tih dana otrgnuti s lanca, gonjeni čulima lutali ulicama nijemo i bijesno vapeći za partnericom.

Ali samo jedan, izvan tog hipnotiziranog čopora, činio je s njom par za parenje i čim bi gazdarica okrenula glavu, Garica bi preskočila ogradu, dignula rep, a Zaljubljeni Shakespeare bi se spremno prikopčao.

Jednom su tako prikopčani, slijepljeni kao ljubavni janus nesretni sretnici proveli sate ispred stražnjeg ulaza u zgradu, a Vaša djeca su ih povlačila i gađala kamenjem – nisu se mogli razdvojiti. Dogodi se to i ljudima – katkad plaho srce zablokira donje rampe, a kamoli ne nama psima s mozgovima punim mjesečine i adrenalina.

Kad se, već drugo proljeće zaredom, mlada gazdarica iznenadila vlažnoj hrpici štenadi u košari za rublje, romantičnom odnosu Gare i Zaljubljenog Shakespearea došao je kraj.

Gara nakon zahvata više nije bila ista. Nezainteresirana za parenje prepustila se hrani i melankoliji, a Shakespeare je ljubavnu čeku preselio nekoliko ulica niže kod španijelke Lune i otad bio vjerno njen. Nakon Lune došla je mopsica Hani. Veza s mopsicom urodila je zanimljivim izdancima psećeg roda i gazda je psa – posljedično – pritegnuo, više ga niste viđali bez uzice, zanesenog i pustopašnog.

Ali iza i ispred tih serijskih monogamija, pasjih erotskih romansi, zlatnih lokni i prkosnih čekinja, otkopanih kostiju i ranjenih muda, Shakespeare se uvijek vraćao kući svom čovjeku. Pas mu nije zamjerio ni kad ga je kastrirao. Zapravo, učinio je njegovu lojalnost usredotočenijom i ovaj mu je bio na neki način zahvalan što ga je oslobodio seksualne nervoze u vezi s kujicama. Sad je mogao cijelim svojim stvorom obožavati dragog prijatelja čovjeka bezuvjetnom, bezrezervnom, platonskom, ludom i čistom ljubavlju kakva je samo pseća. Nepomućena zaljubljenost nije završila ni nakon što ga je čovjek napustio i ostavio na ulici: pa da, kao pseto, dobro kažu.

Samo pas može imati tako glupo srce. Pas kao ja, religiozni fanatik.

Znate mene? Zaljubljeni Shakespeare, kusi odrpanac, od majke šnaucerke i tkoznakojeg terijera. Možda ste viknuli na mene dok sam niz ulicu kotrljao kravlju kost koju sam ukrao mesaru, možda ste u mom pravcu šutnuli kamen ili na mene bacili svežanj ključeva kad sam ponjušio tur vašem friziranom štencu.

Moj najbolji prijatelj me krajem proljeća ostavio u šumi kraj klaonice tamo uz autocestu, hodao sam sedam noći i šest dana, vratio se doma krvave njuške i poderanih šapa i ujutro pred zgradom, kad je krenuo na posao, lud od sreće bacio sam mu se pred noge. On je iznenađeno zastao i zatim rekao: „Marš!“ I to je bilo sve.

Još uvijek, čekam ga ujutro ispred zgrade. Ne bacam mu se pred noge, stojim po strani i čekam, zacvilim tek kad ode.

Ni prljavština ni bijeda nisu zasjenile sjaj mog poniženja. Ima li išta dostojanstvenije nego biti ponižen u ljubavi? To je spektakularan pad i što padaš niže dublja je tvoja tuga, a veličanstvenija tvoja bol. Vi što me sa strahom i gađenjem zaobilazite na ulici, znajte, kad god me šutnete tjerate me u nebo, uz vaš prezir, moja ljubav-av-av-av  koju nitko ne treba postaje sve ljepša, ova patnja mogla bi od mene učiniti sveto pseto.

Vidio sam i to: prije nekoliko dana moj je čovjek kupio novog psa. Ne očajavam i ne nadam se, ali svejedno čekam. Uostalom, gdje bih mogao otići s ovim nevidljivim lancem s kojim sam rođen.

Zato, opet vas molim, jer ja sam žicar i prosjak i žmukler ako treba - zahvaćeni vrtlogom strasti ili razdraženi ili preneraženi uspaljenim kricima iz mraka ne zaboravite da osim mačje ljubavi koja vrišti postoji i pseća koja cvili. Sjetite se toga barem ujutro, dok nakratko vlada dobroćudnost početka, bacite makar kost onima istinski gladnima mesa nade.

Odano Vaš,

Tužni Pas

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –