Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 26.02.2016.

Prevoditelj predstavlja : Giga Gračan

Giga i Janika. Foto: Bosiljko Domazet

Giga o GG:
 

Giga Gračan r. Drndarski (Osijek, 1945). Diplomirala komparatistiku i anglistiku, odvalila cca 3 semestra francuskoga i talijanskoga, kasnije se surduknula na Goethe-Institut u Njemačkoj i obavila takoreći sve što se ondje nudi. Završila srednju muzičku školu, teoretsko-nastavnički odjel, od koje joj je svašta dobra ostalo, pa umije manipulirati kompjutorskim mišem lijevom prednjom šapom. Nikad ne napisala magistarski rad, što joj njen mentor, legendarni profesor Hergešić, do kraja si života oprostio nije. Pa, eto, nema  znanstveni čvarak.

Radila posvuda (pa tako 42 godine minus 35 dana), voli vjerovati uz ne veće hvatanje krivinā nego što je u kulturnom sektoru normalno. Anegdotiku pridonosi na zahtjev. U dvadesetak godinica na Hrvatskom radiju, Treći program, realizirala svoju ljubav prema mediju zvuka - a kud ćeš veće sreće od ostvarene ljubavi. Najdraže emisije: nekoliko Kazalištarijā plus Zoofon - takoreći cijeli. Plus neki vlastiti radijski dokumentarci.

Gutenbergovu mediju pridonosila urednički i prijevodno. Počela još u eri olovnog sloga i naloga da slagari svaki dan fasuju litru mlijeka (koje se nerijetko umah trampilo za mirogojček u obližnjoj Slaviji). Nije osjećala da ju suradnici mrze više nego što je normalno u odnosima s klasnim neprijateljem. Najdraži autorski uređivački uradak: literarno-likovni almanah Macani razni i cijela biblioteka Izvan serije u Nakladi ArTresor.
U: John Ralston Saul, Mračni otkloni. Prev. G. G., Edicije Božičević, Zagreb 2015, str. 253.

Prevodilački počeci:

Sada pak skačem u prvo lice jednine, te i ove teme što se tiče prenosim iz već objavljenoga, konkretno, dio odgovora na pitanje Mašenjke Bačić za portal H-alter (17. 5. 2012), koji će previšnjom voljom novopomazanog ministra kulture u neprofitnosti svojoj po svoj prilici skončati dok si reko ašov, pa neka ga se bar spomenem ovom prilikom. Prevođenjem sam se počela baviti davnih studentskih dana 1965. ili 1966. kad sam bila demonstratorica Maji Hribar Ožegović na teatrologiji. Dobila sam zadatak za potrebe seminarske analize prevesti Beckettovu dramu O les beaux jours. Bilo je to prije nego što će ti Divni dani biti uprizoreni, bogu hvala u neizmjerno boljem prijevodu Alke Škiljan. Meni se tad to činilo jako jednostavno. A tek godinama kasnije sam shvatila da je Beckett sve samo ne jednostavan, iako su mu rečenice kratke i vokabular, recimo, svakodnevan.  

Zatim sam se dosta družila s jednim krugom Splićana čiji je guru bio Boris Vuletin ili Lukšić. Ne znam koje mu je bilo pravo ime, a koje pseudonim. Ti Splićani su krajem šezdesetih željeli obnoviti časopis Vidik pa je taj gospodin Boris meni, kao navodno jedinoj osobi u tom krugu koja je znala strane jezike, za pilot broj dao prevesti ni više ni manje nego neke kineske minijature Ezre Pounda. Mogu samo zamisliti kao je to izgledalo. Danas bih rado iz Sveučilišne knjižnice pokupila i uništila sve primjerke toga broja.

Prva objavljena knjigo, radovanje i ponosu moj:

Tako vam Giga fino i nezaboravno (ovo nije ironija) radi kao voditeljica knjižnice Elektrometalskog školskog centra u Osijeku, prevoducka za Vidik, 15 dana i ine časopise, pisucka za Glas Slavonije, guli prijespomenuti magistarski studij i od najpočetničkije plaće biva štreberski pretplaćena na časopise Plays &Players (kazalište) i Sight &Sound (film). U prvome natrapam na fulminantnu recenziju prve knjige tadašnjeg majstora nad majstorima Petera Brooka The Empty Space; vižlasti susjed Ante, u konobarskoj pečalbi po Švicarskoj, rečenu mi je knjigu u eht tvrdom uvezu, s omotnicom na šik kunstdruk papiru, istovario na astal prilikom doskorašnjeg posjeta domaji, uz rečenicu. "Ma kakvi šoldi, tim librom te častim od napojnicā." U međuvremenu sam Srećku Lorgeru, tadašnjem uredniku u splitskom "Marku Maruliću", inače izdavaču (i) časopisa Vidik, bila poslala prevedenu recenziju te knjige - i pade dogovor. Knjigu je grafički rafinirano opremio Gorki Žuvela, a izišla je tri-četiri mjeseca nakon što će u jesen 1972. u Zagrebu gostovati Royal Shakespeare Company sa Snom Ivanjske noći u Brookovoj režiji. Vjerojatno zahvaljujući odjecima predstave, knjiga je u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu dočekana s recenzentskim zanosom. Aha, tada su tzv. ozbiljne prijevode recenzirali posvuda i u pravilu navodili ime prevodioca, a gdješto se i o prijevodni uradak očešali, s predznakom kojim-li-već; dogodilo mi se to i s prvim izdanjem Fryeve Anatomije kritike 1979. u istoj nenarodnoj državi, dok drugo, opremljeno ozbiljnim razgovorom s piscem+pogovornom studijom kanadista Branka Gorjupa i objavljeno 2000. u samostalnoj i velekulturnoj Hrvatskoj, ni cucak nekog recenzenta nije upotrijebio kao rekvizit, a nekmoli da bi ga tko profesionalno registrirao.

A eto i romančine, najpravije:

Išlo je to ovako: zarad popune knjižnog fonda u Emši (= školi gdje sam radila) slalo me redovito na beogradski Sajam knjiga. Diša prvi put rekao: ondje je sve na okupu, uzmi ne samo za lektiru, eto ti blokić s bjanko narudžbenicama - a vi vjerujte ili ne vjerujte.  (Možda se Milan Mirić još sjeća kako sam jedne godine obrstila sva dotadašnja izdanja biblioteke Razlog.) Obrstivši - valjda 1970. - podosta toga sa štanda Znanja, nasljednika Seljačke sloge (puuuno Hemingwaya itd. za lektiru), upalila mi se lampica pa sam zamolila druga komercijalnog da me upozna s drugom urednikom. Mora da sam Zlatku Crnkoviću isprva išla na živce: plava čarapa, naoružana teorijskim haubicama s mag. studija, moš mislit. No nakon što sam podastrla sve dotad prevedeno po časopisima plus narudžbu za Prazni prostor, očito je zaključio da meritam probni arak, i to ni više ni manje nego LeCarréa, The Looking-Glass War. Vratio ga je u Osijek s unesenim ispravcima i pisamcem neka se javim radi dogovora o roku, lovi itd. Pa su tako iste 1972. izišli i Prazni prostor i Rat u ogledalu. Kud ćeš veće sreće. Tih 10-tak stranica s uredničkim ispravcima podastirem na zahtjev.

Ovo je prilika - jer tko zna hoće li biti druge - da javno zahvalim svojoj osječkoj tipkačici. Sve moje slovotvorne proizvode dulje od 10 kartica prilježno je tih 4 godine iz vrhunskog mi švrakopisa odgonetavala Dušanka Keler, diskretno pritom ispravljajući pravopisne zalome. Takva maca.

Fusnota uz LeCarréa. Nepoznat Netko pobrkao je opremu omotnicā, pa na ovoj nekoga guraju bolničkim hodnikom, dok omotnicu romana koji se (valjda) događa u bolnici resi prizor sumorna krajolika bogu iza nogu, koji bje smišljen, nadasve prikladno, za Rat u ogledalu. Mislim da sam već tada formulirala maksimu: Tko radi, griješi, reče jež i siđe sa četke.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca:

Kako li sam se tek napuvala kad me em primilo u DHKP (temeljem rečene časopisne hrpice isprevedenoga+ugovorā za dvije knjige), em zakratko nakon toga stavilo u Upravni odbor - pomlađivanja radi, biva. Ti bokca, pa tu sjede i osobe koje su potpis Društva, kao tadašnja uprava, stavile na Deklaraciju o itd.! Tu moram citirati (moj prijevod, da prostite):

Pastor Martin Niemöller

Kad su nacisti došli po komuniste,
šutio sam,
ta nisam ja komunist.

Kad su pozatvarali socijaldemokrate,
šutio sam,
ta nisam ja socijaldemokrat.

Kad su došli po sindikaliste,
šutio sam,
ta nisam ja sindikalist.

Kad su došli po mene,
nije bilo nikoga
tko još može prosvjedovati.      

Najmarkantniji od njih bio je dr. Leo Držić, ne rastom, nego personom. Plus Vjekoslav Zrnc, plus Crnković, plus... e, sada radi gospon Altzi, a o arhivi Društva, rode, da ti ne pojem; zapisnike žalibože sačuvala nisam. Mignon Mihaljević bila je blagajnica i očito imala podlogu da mi se 2-3 puta plati dolazak iz Osijeka na sjednice. Jedna od njih zbila se kasnojesenskog predvečerja 1971, kad su se Trgom slijevali demonstranti, gonjeni snagama reda s dugim cijevima (tada je DHKP imao podstanarsko sjedište na broju 7, kod književnikā, pa se dobro vidjelo). A onda je sve otišlo kamo je otišlo. DHKP ionako nije bio vlastodršcima bogznakako važan, pa - koliko znam  - nikakva retorzija dogodila se nije.

No dogodilo se, tek koju godinu kasnije, rođenje Biblioteke DHKP, potaknuto nezainteresiranošću "velikih" nakladnika za apartne, ergo nekomercijalne naslove. Ideja je dakle bila: proizvesti nešto čega nema (Razloga više nije bilo, pa da objavi)+ već na koricama navesti ime prevodioca (tja, fulalo se s najprvijim naslovom, eto i njega ovdje, prev. Mirko Tomasović). Prvi je urednik bio Mladen Machiedo, dalje razni (mea parvitas je funkcionirala kao izvršna urednica). Ma nije se proizvela gomila, pače ni gomilica, ali na priliku, Malićeva nevelika antologija Tijekom riječi u polonistici je prekretna nakon predratne Benešićeve. Plus Šoljanov esej u posljednjoj, avaj, knjizi iz edicije, koji u današnjoj traduktologiji ispada nezaobilazan. Samo spominjem. A tek grafički urednici: Ratko Petrić, Boris Bućan, Ante Kuduz. Usve, nije mnogo, ali ostavilo je traga, ne samo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Samo spominjem.          

Prijevodne mi drlje:

Vraćam se na sebe ili se. Što sam isprevodila, dostupno je u Katalogu NSK-a, pa čemu sada zamarati informacijama? Pikantnije su, sigurno, ispovijedi o vlastitim prijevodnim drljama, koliko su mi doprle do ganglijā, eda ne bi ispalo kako je prevodilac suv i gô neshvaćeni i potplaćeni genij (kakvim sebe većina pripadnika i -ca struke doživljava). U prijespomenutoj recepciji prijevoda Brooka netko je, nadasve dobrohotno, pripomenuo da set designer ipak nije nekakvi dizajner, nego - jebiga - scenograf. To što su 1970-ih rječnička pomagala bila nadasve oskudna (meni je mama, sudbinski slučajno, upravo nakon toga prijevoda darovala tzv. velikog Webstera), ne ekskulpira lijenost uma. Ipak sam se, regbi, bavila kazalištem, u kojem li mi je organu tada bio mozak... A i ovo sam spomenula u intervjuu za H-alter: fakat nisam znala da je fruit-machine najobičniji automat za kockanje koji imade voće na tipkama. Itd.

U tom smislu ispada, a i živa je istina, da prevođenje=cjeloživotno učenje. Ili zaglavite u, štajaznam, voćkomatu.

Nešto neobjavljeno:

Robertson Davies, Epizodist (Fifth Business, 1970, i još dva romana koji s tim tvore trilogiju). No nevolja je što nakladnici u pravilu ne šljive tzv. jučerašnje naslove, moderne klasike, makar im knjige i ne bile visokohermetične, nego dokazljivo čitljive, što će reći, privlačne tzv. neprofesionalnom čitaocu (termin preuzela od Lovre Škopljanca).







 

Najveći izazovi:

Joooj, jako ne volim te "izazove". Po stereotipnosti se naslanjaju na ono "prevodioci su mostovi među kulturama". Čak sam jedared bila veoma bezobrazna kad me to javno pitalo. Svakako, meni je najveći izazov isporučiti prijevod u roku. Koji obično pregazim, pa ištem milost.

Najveći uspjesi:

Janika, foto: Biljana Romić

Onih desetak puta (od njih koliko-li-već) kad sam rkp. isporučila u roku ili ga ne pregazila prebezobrazno. Avaj, ponavljam se... Pogolemim uspjehom smatram to što sam materinskim jezikom ovladala toliko te sam umjela suradnicima argumentirano objasniti zašto je neka moja intervencija umjesna, plus za svoje radove nakladnike osloboditi troška za tzv. lektora (naglasak na tzv.)  Nisam toliko blazirana a da nagrade strukovnih cehova - prevodilačkog i novinarskog te Ministarstva kulture plus grada Zagreba - također ne bih knjižila u tu rubriku. U mojoj, ali, matičnoj firmi, HRT-u, apostrofa nagradom "Ivan Šibl" izostala je  unatoč urednom prijedlogu redakcije. Svaka čast manipulatoricama. Neshvaćena kanda nisam, potplaćena (mjereno cehovskim aršinom) najčešće također ne, a genij podnipošto - samo poprilično spretna s riječima i smislovima.
 

Nešto što tek dolazi:

Valjda će se barem neki pripadnici/-e mlađih naraštaja umjeti odmaknuti od kategorije novca kao prioritetne u bavljenju književnim prevođenjem. Nije to lako, društveni je okoliš zatrovan nenaravnim mjerilima, ceh je vjerojatno zbunjen i ne ispada uvijek na razini časnih prethodnika koji su umjeli razabrati prioritete. Ako je današnjima prioritet figa u džepu i vlastiti žiro račun, brukaju se prema svojim mogućnostima. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –