Ružica Aščić : Književnost je za mene područje osobne potrage
U doba kad se čini kako nikad nije bilo lakše objaviti knjiški prvijenac, pri čemu su kriteriji počesto upitni, mlada kratkopričašica i dramatičarka Ružica Aščić od takvih se dvojbenosti domaće književne scene odmah emancipirala prirodno se nametnuvši svojim dobro impostiranim i vrlo autentičnim autorskim glasom. Bez sumnje - slažem se s Oljom Savičević Ivančević - Ružica se pojavila da ostane.
Rođena 1987. u Travniku studij novinarstva i povijesti završila je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Kratka proza zastupljena joj je u antologijama Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici, Vranac – najbolja kratka priča, zatim u časopisima Zarez, Re, Fantom slobode, Urbani vračevi, Keine Delikatessen te na portalima Booksa i Kritična masa. Dobitnica je nagrade Ulaznica za priče Vladimir i Ruke koje su dirale ribu te nagrade portala Arteist za priču Najgore je biti dobar. S dramama U meni raste i Košnice osvojila je nagradu za dramsko djelo Marin Držić za 2013. i 2014. godinu.
Dok sam hvatala dah izranjajući iz Ružičinih svjetova, pitala sam se tko je iza tih priča, odakle dolazi, kamo ide... Neka je aura pomalo drske tajnovitosti oko te cure. Je li to namjerno nije mi odgovorila, ali evo njezinih promišljanja o mnogim drugim pitanjima.
**
Dobri dani nasilja
Vanja Kulaš: Ružice, tvoji Dobri dani nasilja meni su poput prašnjave vanvremenske apokalipse, ima u zbirci nečeg američkog, a opet i puno našeg domaćeg, autentično mediteranskog. Vidim tu na mahove Flannery O'Connor, tradiciju američke poslijeratne groteske... Zatim naravno Cavea, njegove stihove i proze, Olju Savičević Ivančević, možda i Antoniju Novaković, pa Gilliama i Zemlju plime, Carvera, ali iznad svega nešto baš izvorno tvoje... Što misliš, što bi to bilo, taj specifikum koji te izdvaja od generacije, ali i razlikuje od prethodnika, onih odabranih, koji su zacrtali tvoje autorstvo?
Ružica Aščić: Teško mi je iz autorske pozicije specificirati što me izdvaja od drugih pisaca moje generacije. Na trenutke mi se čini da je generacija raspršena i da bih teško pronašla točke u kojima se stilski i tematski sastajemo. A opet, tu smo, u istom vremenu, na istom prostoru... Vjerujem da će mi biti lakše odgovoriti na ovo pitanje za pet ili deset godina kada se dvije ili tri knjige ove generacije profiliraju kao značajne, snažne. U cijelom ovom recentnom književnom vrtlogu, nezgodno mi je napraviti distinkciju između sebe i drugih.
Što se tiče same zbirke, ne znam je li odraz vremena u kojem živimo, nekog prošlog vremena i jesu li to neki svjetovi kojima sam svjedočila ili sam ih samo izmaštala. U knjizi sam se bavila temama koje su okupirale moje rane, srednje i kasne dvadesete godine i vjerujem da se u njima daju iščitati utjecaji drugih umjetnika. Bilo je knjiga koje su mi puno značile i vrlo utjecale na mene, tako i muzika, tako i filmovi. To je neki zbir umjetničkih dojmova koji je izrodio jednu sasvim novu stvar, u kombinaciji s mojim vlastitim impresijama i osjećajima.
Koja su konkretno tvoja spisateljska ishodišta? (Pop-)kulturalne reference, direktna životna iskustva...?
Moja spisateljska ishodišta, kao što si pogodila, vode do poslijeratne američke proze i zlatnog doba kratke priče. Kada sam te jedne godine, više se i ne sjećam kada, uzela u ruke Flannery O'Connor tek sam zagrebala jedan sjajan svijet koji mi se još uvijek otvara. Mnogi od tih sjajnih autora kod nas ili uopće nisu prevedeni ili su prva i posljedna izdanja doživjeli prije 50-60 godina. Htjela bih tu nepravdu ispraviti, ali ne znam kako. Možda će ovaj intervju biti nekome poticaj da u ruke uzme neku od tih knjiga koje su mene dotakle. Tu prvenstveno mislim na pisce poput Johna Cheevera, Katherine Anne Porter, Carson McCullers, Jamesa Baldwina, Eudore Welty, Shirley Jackson, Christophera Isherwooda, Johna Fantea... Naravno, tu je i puno recentne književnosti koja je za mene bila značajna, ali teško je sve te godine čitanja i upijanja dojmova svesti na nekoliko imena.
Ostanimo još malo na ovoj temi, na knjigama, tj. na postavci da treba znati čitati kako bi se moglo (dobro) pisati. Kakva si čitateljica, što ti je u tom smislu važno, kako pronalaziš lektiru; evo, u čemu si trenutno? Knjige kojih se ne možeš otresti, kojima se stalno vraćaš, poklanjaš ih prijateljima, citiraš, sanjaš...?
Mislim da sam bolja i pouzdanija čitateljica, nego spisateljica. Volim čitanje, dio je mene već jako dugo i kada ponekad pomislim kako mi život i nije najbolji, misao koja slijedi je: ali barem imam knjige... Uz knjige mi se uvijek veže lijep osjećaj i to je ljubav koja ne blijedi.
Lektiru najčešće pronalazim putem goodreadsa. Napustila sam facebook da bih se skrasila na društvenoj mreži za knjige. Stvorila sam online prijateljstva s ljudima sličnog čitalačkog ukusa i sjajno je koliko sam već knjiga otkrila putem tuđih preporuka i vlastitog istraživanja. Trenutno čitam knjigu preporuke dragog prijatelja, a radi se o predivno napisanim Hadrijanovim memoarima francuske autorice Marguerite Yourcenar. Radi se o svojevrsnim izmaštanim memoarima cara Hadrijana, jednoga od petorice dobrih careva, i to u obliku pisama koja on upućuje svome nasljedniku Marku Aureliju.
Možda je to neobično, ali autor uz kojeg mi se čini da sam naučila čitati je bio Sam Shepard i njegova knjiga kratke proze Motelski zapisi. U biti je to bio nekakav miks proze i poezije, nadopunjen slikama iz njegovog privatnog albuma, mislim da je knjiga kod nas izišla u izdanju Šarenog dućana. To je bila knjiga koju sam uzimala svaku večer prije spavanja kada sam imala 19 godina, pomalo iščitavala i sama zapisivala ono što je sačinjavalo moje dnevne impresije. Ta knjiga mi je stvorila jedan poseban osjećaj prema čitanju i pisanju. Kao da mi je otvorila vrata jednog novog svijeta, iako u njoj nema ni stilski niti sadržajno ništa fascinantno, samo je naprosto puna ulične mudrosti i nosi u sebi primamljivost ceste. Knjiga koja me još prije toga navela na pisanje je Lovac u žitu, ali to je moja tinejdžerska fascinacija i možda uopće nije bitno da je spominjem u ovom kontekstu.
Trenutno postoje dvije knjige kojih se mentalno ne mogu otarasiti i koje su moja vječita preporuka svima, a to su: Giovannijeva soba (James Baldwin) i Kokoro (Natsume Soseki). Ono što još volim preporučiti su mikro fikcije iz antikvarijata našeg već zaboravljenog pisca Darka Desnice.
A kako je s mehanizmima pisanja, što ti je potrebno za rad - rutinski vremensko-prostorni okvir, tuđi tekstovi, glazba, filmovi? I gdje je taj otponac za stvaranje, odakle želja, potreba?
Kada pokušam zamisliti svoje idealne uvjete za pisanje, to bi bili: vlastita soba, tišina i svjež um. I jutro, nikako noć. Prije sam mogla pisati uvijek i svugdje, ali u trenutku kada sam počela ozbiljnije shvaćati svoje pisanje, počela sam tražiti i bolje uvjete za pisanje. Voljela bih se vratiti u to vrijeme kada mi je pisanje bio romantičan čin: sjesti u vlak i pisati, sjesti na terasu kafića i pisati... Danas mi je to teško i sama sebi namećem disciplinu pisanja. Uz ritam života koji živim, ponekad mi je teško u tijeku radnog tjedna zadržati spisateljsku zanesenost. Što se tiče tuđih tekstova, muzike i filma, tijekom pisanja volim biti očišćena od svega toga i zapravo ne volim primati impresije tijekom samog čina pisanja.
Što je za tebe uopće pisanje - suočavanje, područje borbe ili katarza? Mora li književnost - ili naprotiv smije li uopće - imati programatsku, političku funkciju?
Meni je pisanje, onako kako ga ja shvaćam, duboko intiman čin. Toliko intiman da sam u trenutku pred izdavanje knjige, iako se većina mojih priča već nalazila na internetu i po raznim časopisima, osjetila malu nelagodu. Znala sam da tip knjige koji sam napisala neće imati veliki čitalački doseg, ali svejedno sam, iako sam uvijek bila spremna sve podrediti književnosti, osjetila strah pred time kako će to sve ispasti, kako će primjerice moj otac reagirati na moju knjigu.
Književnost je za mene područje osobne potrage i nemam želju mijenjati ljude i njihove poglede na svijet.
Pisanje je za mene bavljenje temama koje me na osobnoj razini zanimaju, koje me proganjaju, u koje želim zaroniti i dubinski ih raskrinkati – barem pred samom sobom. Što se tiče pragmatske i političke funkcije književnosti, ovo je delikatno pitanje. Osobno nemam problem s time da je nekome pisanje politički čin i da netko želi napisati djelo koje će značiti promjenu, ali opet smatram da moja književnost nije manje značajna ako na nekoj svjesnoj razini odbacuje sve to. Možda moja zbirka u sebi nosi angažiranost koje nisam svjesna. Želim reći da nisam išla za tim, iako je vjerojatno lako iščitati da je moja prostorna odrednica Balkan, vremenska rano 21. stoljeće, a spol ženski. Ono što želim reći je da je književnost za mene područje osobne potrage i da nemam želju mijenjati ljude i njihove poglede na svijet. Djelomično i zato jer se teško pouzdati u promjenu koja može potrajati desetljećima, a koju su mediji spremni srozati u jednom dahu.
Siloviti prisvajaju nebo
Pietà
A meni se baš čini da se nimalo ne kuži tko stoji iza tih tekstova, u smislu roda, dobi... Jasno je samo da je to netko tko ima nešto za reći i čini to jasnim, sigurnim glasom. Čvrst ti je rukopis, znaš što radiš, no koliko je trajao proces preispisivanja i preispitivanja, dok nisi samoj sebi mogla reć - okej, ovo je sad kako treba biti, spremno za pokazivanje? Koliko dugo se promišljala i ugađala ova zbirka s obzirom da je riječ o prvijencu, no, treba to naglasiti, vrlo ujednačenom, kompaktnom?
U životu sam osoba koju izjeda nestrpljenje, ali pisanju i objavljivanju sam pristupila u potpunosti suprotno. Nikada nisam žurila s objavom knjige i čak nikada nisam kontaktirala nijednog izdavača. Prvu priču sam objavila 2008., a još puno prije toga sam pisala priče koje su bile zaokružene cjeline. Znala sam što želim postići, moj pristup književnosti je do te mjere bio ozbiljan da je nadilazio puku ambiciju i želju da se što prije objavi knjiga. Željela sam da moja prva knjiga bude dobra i vjerojatno bih radila na njoj još neko vrijeme da tome nije stao na kraj moj urednik. Prvu priču koja je ušla u zbirku napisala sam s 20 godina, a posljednju s 28, tako da se može reći da je moj ukupan rad na zbirci, iako sam ja sve te godine zapravo samo pisala a ne radila na nečemu, trajao 8 godina.
Ima jako puno lirskog kod tebe - poezija, kakav je tvoj odnos prema njoj?
Mislim da sam ovo tek nedavno shvatila, ali čini mi se da poeziju tražim svugdje osim tamo gdje bih je trebala naći – u zbirkama poezije. Imam zaista čudan odnos prema poeziji, volim je susresti u svim žanrovima koji nisu striktno poezija, a kada pred mene iskrsne baš u svojoj izvornoj formi – imam strah da je neću razumjeti, obilazim oko nje, oprezno je iščitavam. Prije nego uopće krenem čitati, očekujem da je hermetična i da me neće pustiti k sebi. Ali to je nešto usađeno u mene valjda u školi. Želim se toga riješiti, ali me drži kao prokletstvo... Poezija mi se jako rijetko dopada, jako se teško s njom povezujem, a kada se to dogodi, onda je to zaista čvrsta veza koja me drži danima, tjednima... Nedavno sam gledala Knight of Cups Terrencea Malicka i taj film je za mene poezija, isto tako je valjda sa svim albumima benda Tindersticks. Padam na vrlo specifičnu poetiku. Od naših mladih pjesnika jako mi se dopadaju Alen Brlek i Darko Šeparović.
Ali moram priznati da me strašno fascinira proza koja je dovoljno hrabra da zađe u područje lirskoga i meni je osobno takva proza ideal. Ima u sebi nešto uzvišeno, elegantno, čarobno. To je neki smjer kojim u budućnosti želim i sama ići, samo ne znam imam li dovoljno spretnosti za tako nešto.
Moji likovi nažalost jesu realisti i melankolici, nemaju snage misliti o velikim stvarima, ali svi oni ipak trebaju dobrotu i tragaju za njom.
Ajmo sad konkretnije o zbirci. Ima u tvojim pričama nečega hipnotičnog, pritajeno prijetećeg, neke reptilske energije... kao fiksni pogled predatora za leđima... :) Osjećaj jeze unutartekstualno se ne materijalizira do kraja, tim je atmosfera zlokobnija. Pa zatim ta ljepljiva tupost banalnog, neosviještenog, gotovo nevinog zla i okrutnost ondje gdje je ne bismo očekivali, ili bar voljeli vidjeti, naime u intimnim vezama, bliskim odnosima - unutarobiteljskim ili susjedskim, u dječjoj igri... Priče su ti svojevrsni, implicitni psiho horori, pomalo plaše, još i više opčinjavaju. Pune su mraka, ništavila, a pritom su silno zavodljive, onako bodlerovski lijepo-ružne. :) Odakle to, takva poetika? Ili možda, otkud hrabrost za zavirivanje, čeprkanje po onome što smo skloni potiskivati, negirati, tabuizirati, iz srama ili iz straha, ma naprosto jer nam je tako lakše (pre)živjeti?
Meni se čini da je takvih svega nekoliko priča u zbirci, ali su valjda svojom energijom, atmosferom i mrakom nadvladale sve ostalo što se nalazi unutra. Pomalo i mene samu plaši mračni ton zbirke sada kada se osvrnem na to što je vani, ali tematizirano zlo i nasilje je tek dio onoga što me kao spisateljicu interesira i čime se želim baviti.
Tematizirano zlo i nasilje je tek dio onoga što me kao spisateljicu interesira i čime se želim baviti.
Pretpostavljam da te priče imaju pomalo zastrašujući efekt upravo iz razloga jer zlo i nasilje nikada ne nađu način da se u potpunosti ispolje nego ostanu tek slutnja i nagovještaj. A amosfera iščekivanja i dosluha je zlokobnija od materijaliziranog zla jer bi nakon njega došao moment pročišćenja, katarze, a ovako ne dolazi ništa, nego u čovjeku ostaje nejasan nemir.
Osobno me je uvijek interesiralo otkud je nama ljudima usađen osjećaj tjeskobe i strepnje, čak i kada nam je u životu sve dobro. Iako se možda čini da su moje priče zaista uvrnute i groteskne s obzirom gdje zalaze i kakvim tipom odnosa se bave, kada se otvore novine, svakodnevno iz njih nahrpljuju upravo takvi odnosi. Čak i kada se zanemari crna kronika i takve stvari, sam život je takav, samo što se jedna priča fokusira na jedan odnos, izolira jedan moment i njime se bavi. Atmosfera koja se stvara u priči od 6-7 kartica u stvarnosti je možda treptaj oka, bljesak nečega što ne možemo artikulirati, no svjesni smo ga, znamo da se dogodilo. To je ono što pokušavam uhvatiti.
E da, točno to! Dok sam čitala činilo mi se na trenutke da sam zašla u kakav degenerirani distopijski svijet (u nekim pričama to je čak nekakva arhetipska, depopularizirana dolina suza), a potom spoznaja da se sve te devijacije i psihopatologije ne događaju po izmaštanim postkataklizmičkim (urbanim) pustarama, nego su naličje upravo ove naše isprazne hiperciviliziranosti.
Svijet ima mnogo naličja i teško ih je sve uhvatiti među korice knjige. Sad sam baš u Hadrijanovim memoarima naišla na jednu rečenicu koja mi se urezala u pamćenje: Vrlo bih se teško navikao na svijet bez knjiga, ali stvarnost nije u njima jer ne može sva u njih stati. Moja knjiga je vjerojatno sve to što si navela, ujedno i težnja da se dekonstruira sve ono što čini čovjeka, njegovu narav i njegov istinski strah pred težinom i kompleksnošću svijeta, a u nekakvom socijalnom smislu – njegovo prokletstvo da se uistinu približi drugim ljudima.
Kad promatraš čovjeka kao socijalno biće, barem danas, njegove interakcije su vrlo površne, njegova zapažanja, njegov interes za druge. Kada netko iskaže iskreno zanimanje za nešto čime se primjerice u tome trenutku bavim, ponekad mi se čini da me zafrkava. Vrlo je malo iskrenosti, a kada je sam sa sobom, čovjek ne zna biti u tišini, miru, prostoru u kojem nema zvučnih ili slikovnih podražaja, tako da u tome smislu nije u stanju biti iskren ni sam prema sebi. Tražimo eskapade i vrlo ih lako pronalazimo, a vrijeme negdje usput prolazi.
U većini priča nema geografske određenosti zbivanja, ne preciziraš toponime, ambijenti tvojih priča mogu biti Antonionijeve kalifornijske pustinje, ali i primjerice velebitske provalije, turobno zaobalje kakvo je bilo u (po)ratno doba, zatim bilo koja betonska (ne)mjesta neimenovanih velegradova... Možemo zato u te pripovijesti upisati naša vlastita putnička, čitateljska ili svakodnevna iskustva... Spominješ vojne kamione i iščekivanje eskalacije rata, izbjeglištvo na moru, ratne pljačke itd. što doživljavamo kao nešto svoje, lokalno, no moglo bi biti itekako univerzalno.
Točno. Pazila sam da izbjegnem prostorno-vremensku odrednicu. Naprosto sam željela da te priče i ti likovi dobiju jednu notu univerzalnosti i da nisu nužno vezani uz naše podneblje. U svega nekoliko slika može se iščitati Mediteran, potom je tu i poslijeratna Slavonija, ali isto možda u jednoj ili dvije rečenice.
Izbjegavala sam svaku direktnu asocijaciju rata jer to nije priča moje generacije, ja osobno nemam sjećanje na rat i mislim da je književni prostor kod nas zasićen tom temom, no ako se dublje zagleda u tekst, iz njega je moguće iščitati kako je izgledalo poraće; iako sam ja bježala od toga, vjerujem da se taj svijet nalazi tu negdje, među redovima.
A dok su prostori u zbirci mahom bezimeni, ljudi su, čini mi se, skoro bez svojstava. Razlikujemo ih tek u mučnim suodnosima s drugima, s Drugim.
Osim prostora i vremena, i sami ljudi nose nedorečenost i njihove karaktere sam često svodila na razinu skice jer sam na taj način stvarala osjećaj nestalnosti, nemira, snoliku atmosferu, usmjeravala fokus na odnose među likovima, i tako dalje.
Priče su ti lišene eksplicitne emocionalnosti, sve je naoko indiferentno, ne uspostavljaju se dublji odnosi, likovi djeluju kao po inerciji, automatizirano ili pak animalno...
To su sve likovi koji u sebi nose toplinu i nježnost, ali je nisu navikli primati od drugih, živimo u društvu koje ne pruža istinsku empatiju, pa je tako ni oni nisu u stanju ispoljiti na pravi način. Moja mana je vjerojatno i ta da se plašim patetike, pa možda otuda i prekomjerna indiferentnost. Zbog toga izgleda da se likovi mimoilaze, bježe od komunikacije i iskazivanja emocija... Moji likovi nažalost jesu realisti i melankolici, nemaju snage misliti o velikim stvarima, ali svi oni ipak trebaju dobrotu i tragaju za njom.
Činjenica je da ne dugujem nikome sljedeću knjigu i da svijet neće propasti ako je ne napišem.
Što je sa sindromom druge knjige i psihološkim opterećenjima koja uz to idu - nakon jednoglasnih pohvala, od tebe se puno očekuje... Jel ti to poticaj ili se bojiš blokade? I koliko ti je uopće važan feedback, komunikacija s čitateljem, ocjena kritike, ili pišeš jer osjećaš da naprosto moraš?
Iskreno, u sebi nosim strah od blokade, ali misao da ne postoji zacrtan put kojim bih trebala ići ili ambicija koji bih trebala ganjati oslobađaju od svega toga. Činjenica je da ne dugujem nikome sljedeću knjigu i da svijet neće propasti ako je ne napišem. Tako da u tome smislu osjećam slobodu i rasterećenost. Još uvijek nisam načisto sama sa sobom koliko mi je bitan feedback, mislim da bih dobro prihvatila i pokudu. Iako je meni osobno književnost vrlo bitna, shvaćam da većini ljudi nije i naprosto sam zahvalna kada netko uzme baš moju knjigu u ruke. A opet ne zamjeram onima koji to ne učine.
Zbirka sjajno funkcionira kao cjelina, svijet koji si oblikovala vrlo je atmosferičan, autonoman, no kao čitateljici nameće mi se pitanje kako ćeš se razvijati dalje, ostaješ li u tom tematsko-motivskim sklopu ili već tražiš, ispipavaš promjenu? Naslućuje li se što - želiš li nam uopće govoriti o idejama, nacrtima; ponekad je to opasno, ako je prerano...? :)
Imam u glavi jednu dramu koju želim staviti na papir, uopće ne znam zašto to već nisam napravila, ali to će sigurno biti moj sljedeći projekt. Nakon toga bih voljela početi raditi na drugoj zbirci priča, malo drugačijoj atmosferom i tonom.