Sandra Uskoković : Oduvijek me intrigirao odnos moderniteta i tradicije

Knjiga "Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu: Ignoriranje ili uvažavanje konteksta" opisuje i tumači utjecaj suvremenih arhitektonskih kretanja na postojeće, povijesne i tradicionalne urbane oblike, kao i njihov učinak na postojeće estetske i arhitektonske vrijednosti u povijesnim, urbanim područjima. Dr. sc. Sandra Uskoković, povjesničarka umjetnosti, docentica je na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. 

Srđan Sandić: Kako je nastajala knjiga Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu? 

Sandra Uskoković: Oduvijek me intrigirao odnos moderniteta i tradicije i je li pitanje percepcije ovog odnosa pitanje temeljne kontradikcije, no glavna prepreka je bila kako odvojiti duže vrijeme za ozbiljnij istraživački rad na toj temi. Prilika mi se pružila tijekom mog poslijediplomskog studija u Americi kad sam s jedne strane bila prevlavljena američkim modernitetom i suvremenošću, a s druge strane u nostalgiji prema europskoj povijesti i estetici, što je bio presudan moment da se odlučim istraživati i pisati o toj temi u formi magistarskog rada, koja je vrlo susretljivo dočekana od strane moga mentora. Naime, dosada nije objavljena nijedna kritička studija koja komparativno analizira američku i europsku konzervatorsku politiku i pripadajuće zakonske odredbe koji uvjetuju i definiraju novo, suvremeno arhitektonsko oblikovanje u povijesnim sredinama, pa je stoga ovaj rad ujedno predstavljao i bibliografski doprinos navedenoj temi i problematici. 

Analizirajući i uspoređujući kulturološki i društveno različito uvjetovana i nastala arhitektonska djelâ u američkim i europskim povijesnim sredinama, pokušala sam ilustrirati i objasniti različita i često suprostavljena mišljenja o prirodi i modusima odnosa između nove i stare arhitekture – što je jedno od najsloženijih i najkontroverznijih pitanja arhitektonskog oblikovanja s kojim se dnevno susreću arhitekti, konzervatori i svi oni koji se brinu o zaštiti vlastitog okoliša. Rukopis je nakon par godina došao u ruke Antibarbarusu koji je prepoznao potrebu za njegovim objavljivanjem s obzirom na nepokrivenost teme kod nas ali i njezinu širu aktualnost. 

Dakle, vaša knjiga je prva studija koja komparativno analizira europsku i američku konzervatorsku politiku?

Da, moja knjiga je prva kritička studija koja komparativno analizira američku i europsku konzervatorsku politiku. To je bio i uvjet za moje istraživanje s obzirom da je moj magistarski rad morao biti doista izvoran doprinos i temeljiti se na temi koja nije dosad istraživana. Naime, ne postoji nijedna studija koja kroz tako sveobuhvatan komparativan odnos obrađuje odnos suvremenosti i tradicije kad je riječ o pitanjima suvremenog urbanog oblikovanja. 

Naravno, puno je neistraženih aspekata ove teme tako da je izbor mogao biti i drugačiji, na primjer uzeti Hrvatsku u odnosu na Centralnu Europu kao komparativni model. No smatrala sam da odabir tako polaritetnih odnosno kulturološko različitih što je bio veliki izazov i na momente se činilo neostvarivim s obzirom na svoj opseg, a opet kroz suvremenost bliskih kultura, može biti mjerilo za što objektivniji uvid u ovu prilično kontroverznu problematiku. Opet vodila sam se načelom sinteze, to jest da ću kroz komparaciju specifičnosti pristupa po pitanjima suvremenog dizajna (oblikovanja) u svakoj od navedenih sredina moći sintetizirati glavne društvene parametre koji oblikuju konzervatorsku politiku i zakonsku legislativu na razini koja nadilazi uski okvir nacionalnog i može dati svojevrsnu globalnu refleksiju oko pitanja koja su do danas još uvijek neriješena, to jest kontroverzna i konfliktna. 

Naposlijetku, pokušala sam odgovoriti i na glavno pitanje koje čini okosnicu ove problematike: što tradicija i povijest doista znače za kreativnu arhitekturu danas? Naime, naš odnos prema povijesti je evaluativan i samim postupkom kojim je vrednujemo pristupamo kreativnom činu i time je mijenjamo, jer ona "ne postoji" osim ako je mi sami ne "rekonstruiramo". To samo potvrđuje da je odnos prošlosti i sadašnjosti dinamičan, kao što i naše zadiranje u prošlost, makar i u teoretskom smislu, mijenja prošlost na isti način kao i naše intervencije u povijesnu arhitekturu, to jest fizičku domenu prošlosti. I tu podjednako leži dio odgovornosti nas koji pisajući o tome "interveniramo", kao što na arhitektu i ostalim bitnim čimbenicima leži odgovornost za fizičku domenu prošlosti. 

Karakter suvremene arhitekture, kada se poopći, često se opisuje kao "egoističan" i "nedruštven". Slažete li se i na koji način s tim opisima? Modernistička etika je također na optuženičkoj klupi zbog odnosa suvremene arhitekture prema povijesnom kontekstu? Možete li nam priibližiti...

Prirodi suvremene arhitekture nije svojstvena prilagodba tradicionalnom kontekstu i arhitekturi bez obzira o kojem je povijesnom razdoblju riječ, a svjedoci smo da suvremene građevine često i "namjerno" ignoriraju vlastiti kontekst. To ne znači da su suvremene građevine koje ignoriraju tradicionalne kontekste nužno ružne, ili da u nekim slučajevima nisu važnije od konteksta koje ignoriraju, već to prije svega ukazuje na "egoistični" i "nedruštveni" karakter suvremene arhitekture. Ova ravnodušnost tj. "neprijateljstvo" prema povijesnom i harmoničnom kontinuitetu konteksta ima svoje korijene u modernističkoj etici koja je osudila i odbacila sve povijesne oblike, ali i čitavu povijest kao naslijeđe. 

Brojne generacije modernih arhitekata su gotovo "slijepo" slijedile navedene principe modernističke etike, te nisu osjećale potrebu da prilagode svoja djela prema starijoj, "teoretski istrošenoj" arhitekturi konteksta, već su kroz svoja progresivna polazišta stvarali djela osmišljena za vizualni vakuum tj.prazninu, a posljedice ovakvog stava vidljive su danas u svakom većem gradu. Sljedbenici modernističke arhitekture su u "uzvišenom pohodu" prema veličanstvenoj budućnosti vlastita djela percipirali kao simbole budućnosti koji se ne pripadaju  postojećem kontekstu, ignorirajući na taj način "vizualno neprihvatljivu" prošlost i sadašnjost.  

Nekoliko je nepomirljivih prepreka za ostvarenje vizualnog kontinuiteta prilikom oblikovanja suvremene arhitekture u povijesnim sredinama, a među kojima je najznačajnija i najupadljivija ona koja se odnosi na arhitektov ego. Profesija uči arhitekte da oblikuju i izvode građevine koje se ističu u ambijentu, jer se jedino tako identificira "arhitektovo djelo" kao opće prihvaćeni suvremeni ideal kreativnosti. Navedeni pristup je na žalost vezan za svojevrsni egocentrizam, privlačenje pozornosti na sebe, to jest vlastito djelo jer polazi od pitanja: ako građevina nije dovoljno uočljiva, tko će znati da ju je arhitekt napravio? Riječ je o romantičnom idealu iz 19.stoljeća i potrebi za osobnim izričajem – afirmaciji genija na djelu, no koji je često na uštrb postojećeg konteksta. 

Navedeni romantični ideal prepoznatljiv je i danas u arhitekturi, i to u nepotrebno uskoj i ograničavajućoj definiciji arhitektonske kreativnosti zahvaljujući kojoj današnji arhitekti smatraju da nisu ostvarili istinsku kreativnost ako se njihove građevine više nego uspješno stapaju sa ambijentom.

Ipak, iznimke postoje?

Naravno, bilo je i djela i  arhitekata koji su bez obzira na modernistički rigidni kanon koji je često prelazio u dogmu, razvijali  senzibilitet prema kontekstu i bili vrlo uspješni u tome realizirajući i kvalitetnu arhitekturu i kvalitetnu interpolaciju, čime su osvjedočili da je moguće biti dijelom Povijesti Arhitekture, a da pri tom arhitektov "narcistički" ego ne nameće arhitektonska ostvarenja koja isključivo privlače pozornost na sebe, već da uvažava i obogaćuje postojeći, neposredni ambijent tj.kontekst u kojem stvara.No, ne treba zaboraviti da su arhitekti oduvijek - kako u prošlosti tako i danas - htjeli postati dijelom velike Povijesti Arhitekture, pri čemu su umjesto uvažavanja specifičnog konteksta kao bitnog izvora inspiracije pri arhitektonskom oblikovanju, često ignorirali vizualne činjenice koje oblikuju kontekst unutar kojeg nastaje nova izgradnja. 

Što mislite o Podreccinom projektu "Cvjetni"? Čega je primjer? 

Što se tiče ovog Podreccinog "primjera", mislim da tu nije isključivo riječ o estetskom sudu, jer naime pitanje ukusa je uvijek i pitanje subjektivnog suda. Taj projekt nije moguće isključivo sagledavati kao individualno ostvarenje arhitekta,  jer je to je daleko od  shvaćanja kompleksnosti ove problematike s obzirom da je ovaj projekt (kao i svaka interpolacija) pitanje  ili bolje reći odgovor na urbano planiranje, konzervatorsku politiku, i politiku grada. Interpolacija nikad nije samo rezultat ostvarenja jedne osobe, to jest arhitekta. Ono što je izazvalo ogorčenje dijela javnosti zasigurno nije samo vizualno oblikovanje te interpolacije tj. kako je ona izvedena ili usaglašena sa ambijentom i koje vrijednosti donosi ili eventualno anulira, već pitanje interpolacije kao takve per se tj. opravdanost takve urbane intervencije. Time ne lišavam arhitekta odgovornosti, jer arhitektura je najpolitičnija od svih likovnih umjetnosti, i kao takva je često sklona (da ne kažem uvjetovana) kompromisima, što nam povijest arhitekture jasno svjedoči. 

Na primjer, zašto je Hausmann "pristao" na projektiranje baroknih bulevara i avenija u Parizu, mada je sigurno znao da je funkcija istih (ističem - jedna od funkcija no ne i jedina) da spriječe nove pobune nakon revolucije 1848.godine, koje je lakše bilo organizirati u dotadašnjim uskim srednjovjekovnim ulicama. Monarhistička republika je tražila "svoje" arhitekte kao što današnji političko-ekonomski sustav provlači svoje "funkcije i potrebe" u suvremenoj arhitekturi. Opet Hausmanna se  danas "slavi" kao zaslužnog za progresivnu urbanu politiku jer je podigao kvalitetu življenja i oplemenio Pariz  širokim, prozračnim avenijama koje su sa higijenskog stajališta značile sprečavanje širenja zaraze i bolesti, te je smanjio  nevjerojatnu prenapućenost u gradskim četvrtima (npr. u sobi od 5m2 je živjelo 25 ljudi), a da ne govorim o vizualnom aspektu i prekrasnim vizurama na grad koje su avenije otvorile i omogućile, kao i gradske parkove kao nove javne prostore u kojima stanovništvo može besplatno uživati i boraviti.

Možda sam pošla preširoko i predaleko u ovom odgovoru no htjela sam samo ukazati na kompleksnost arhitekture kao prije svega javne umjetnosti i odlučujućih društveno-političkih faktora koji je definiraju. Stoga, na Podreccin projekt gledam prije svega kao na lokalni produkt vremena, mjesta i politike, koji ujedno govori kako se pristupa pitanju interpolacije  i njezinog "rješavanja". No, tim se projektom doista nisam stručno bavila osim polu-informativno čitajući napise u medijima jer kao što sam izjavila u intervjuu za H-alter, nisam boravila u Hrvatskoj dok se taj projekt izvodio niti imam detaljan uvid (dokumentacija, natječajni proces, GUP grada Zagreba, itd). Što se tiče vizualnog oblikovanja i "kvalitete" interpolacije, na nju je sigurno utjecao naručitelj, a i odrednice natječaja (za koje opet nemam uvid), no gledajući taj objekt u navedenom kontekstu, zasigurno je mogao biti senzibilnije izveden i to počevši od same funkcije - namjene objekta (npr. što je sa kulturnim sadržajima koji su sačinjavali postojeći kontekst i djelatnu kulturnu memoriju grada), do interpretacije konteksta kroz dublje i apstraktnije  asocijacije prema tradiciji trga tj. javnog prostora, kulturi stanovanja, itd). Trebalo bi i napraviti studiju, evaluaciju lokalne zajednice – stanara koji tamo žive i vidjeti koliko se njihova kvaliteta života poboljšala ili pogoršala ovom intervencijom – koje su kvalitete izgubili, a koje dobili (npr. pitanje parking mjesta, i sl).

Pitanje novog projektnog rješenja Cvjetnog trga, je prije svega pitanje naručitelja, konzervatorskih službi, gradskih vlasti, vlasnika zemljišta. Bez njih i njihove suglasnosti do ovog projekta nije moglo doći, a odgovornost nitko ne želi preuzeti. Javnost je rekla svoje mišljenje o ovom projektu i to je možda najbitnije  jer je time napravljena prekretnica u odnosu (dosadašnje) pasivne javnosti prema svom okolišu tj. urbanoj okolini. Mislim da se upravo tu prepoznaje važnost ovog projekta – da je javnost konačno počela sudjelovati u odlukama koje se tiču njihovog habitata i time pokrenula jedan proces demokratizacije baštine (urbanog okoliša). To što nije uspjela spriječiti sam projekt, vjerujte mi i u zemljama "demokratičnijim" od nas, to joj teško uspijeva, jer u politici kapitala, društvena vrijednost kao i komunalna vrijednost (lokalna zajednica) nemaju novčanu vrijednost a prema tome ni tržišnu, a tržište je ono što nažalost određuje i pokreće naš život danas, gotovo u potpunosti.

Koji su primjeri?

Imate primjer izgradnje luksuznog poslovnog nebodera u neposrednoj blizini Kolnske katedrale (UNESCO-ova zaštita) koji je svojim volumenom (točnije visinom) blokirao vizuru na ovu veličanstvenu građevinu. Javnost se žestoko usprotivila ovom projektu, zajedno sa UNESCO-om i međunarodnom stručnom zajednicom, no projekt je ipak na kraju realiziran. Treba li arhitekt snositi isključivu odgovornost za to? Sumnjam. No (su)učesnik je u procesu, i naravno da u tom smislu snosi dio odgovornosti prema javnosti i korisnicima tog prostora, no ponovit ću, arhitekt odražava i uvijek je odražavao, ukus i senzibilitet naručitelja i ostalih primarnih čimbenika  da bi do nastanka Arhitekture uopće došlo.

Recite nam više o parametrima koji oblikuju konzervatorske politike i zakonsku legislativu u Hrvatskoj te koji je vaš stav spram istih?

Iako su arhitektura i konzervacija odvojene discipline, obje su previše izolirane u vlastitim institucionalnim okvirima te ne uzimaju u obzir potrebe svakodnevnog života, želje, i očekivanja običnih ljudi. Mišljenje i stav javnog mijenja u donošenju važnih odluka koje se tiču unapređenja njihova urbanog okoliša, jedna je od važnih i nužnih prekretnica u promjeni pristupa prema zaštiti urbane kulture i memorije. Primjerice, u Italiji su počeli s novom metodom katalogizacije, gdje se kod opisa kulturnog dobra uzima u obzir postojeći odnos kulturnog dobra i života zajednice u kojem se nalazi. Potrebno je stoga preispitati naš svakodnevni prostor, funkciju i značenje, što ga vrše kulturna dobra u našoj neposrednoj blizini. Koliko ona sačinjavaju i grade taj naš prostor, koliko i što ona donose kao svjedočanstva u urbanom i prostornom smislu?

Tijekom procesa definiranja suvremenog oblikovanja u povijesnim sredinama rješenja poput odgovarajućeg mjerila i kontekstualne prikladnosti smatraju se više empirijskima nego što su pitanja rješavanja oblikovanja vizualnom asocijacijom, povijesnim referencama i percepcijom. No karakter povijesne sredine ne definira se samo fizičkim atributima što je dobrim dijelom slučaj kod nas, već i kulturnim koje doprinose individualnosti određenog područja koje je puno teže interpretirati. 

Povijesni gradovi i područja se uglavnom, ako ne i prvenstveno, poistovjećuju sa arhitektonskim vrijednostima i kvalitetama i trajnošću građevnih materijala koje zajedno predstavljaju opipljivo-fizičko svjedočanstvo prošlosti. Ipak, osim navedenih fizičkih vrijednosti jednako je važno sagledati i samu promjenu kao dio kontinuiteta živućih zajednica te uvažiti i nematerijalne dimenzije i vrijednosti mjesta kao bitan aspekt baštine.

Naposlijetku, veliki problem kod hrvatske legislative jest da postojeći zakoni i odredbe o kontroli i oblikovanju u povijesnim gradovima žele nadomjestiti važnost uloge arhitekta i njegovog rješenja, pomoću formalnih odredbi oblikovanja, umjesto da se promovira fleksibilnija i apstraktnija interpretacija povijesnog konteksta koja bi omogućila nove sintakse i nove harmonične odnose u funkciji održavanja i razvijanja integriteta grada. S druge strane, iako ICOMOS-ova Burra povelja, inače prihvaćena od većine članica EU, nalaže da se arhitekt, ili bilo tko drugi uključen u navedeni proces, mora savjetovati s članovima zajednice kako bi uključio različite vrijednosti koje su svojstvene i karakteristične za određeni povijesni lokalitet, to se u praksi nažalost rijetko događa. 

Što znači kvalitetna interpolacija u konzervaciji povijesnih sredina? Koji kriteriji moraju biti uspostavljeni, zadovoljeni?

Kvalitetna interpolacija prije svega podrazumijeva traženje načina da se osigura širok raspon kvaliteta koje određenom mjestu daju njegov poseban karakter kao što su njegova povijest, građevine, otvoreni prostori, tradicija, kultura i društveni život – te da se iste održe u cilju kontinuiteta života u zajednicama, ali i kao naslijeđe budućim generacijama.

Gledajući s perspektive evolucije bilo kojeg povijesnog grada svaka nova, suvremena interpolacija je prikladna i poželjna ako donosi novu kvalitetu i senzibilno se odnosi prema značenju postojećeg konteksta. U tom smislu nova, suvremena arhitektura obnavlja povijesne izvore i kontekst, kao i značaj povijesne arhitekture, bilo da pri tome direktno djeluje na njih, ili na indirektan način putem asocijacije. Riječ je arhitekturi koja u svojoj osnovi "surađuje" i unutar koje se odnos novog i starog bolje razjašnjava na način da se ističu vrijednosti "drugoga", a u idealnim se pak slučajevima stvaraju i nove vrijednosti. Kvalitetna interpolacija povezuje suvremene zahtjeve s lokalnom poviješću ili općim morfološkim pitanjima. Često naglašava simboličke i kulturološke aspekte arhitekture, kao i metaforičke i ritualne uloge koje u konačnici pretvaraju građevine u značajan okvir za ljudsku aktivnost. 

Naposlijetku, metafora jest ključ povijesti jer omogućava širok spektar aluzija i dvosmislenih atributa koji su potencijalno bogatiji nego bilo koji stilski pravac. Pri tome ne mislim na doslovno gomilanje posuđenih obilježja iz povijesti kojima se ostvaruje uspješan suodnos novog i starog, već je riječ o uklapanju nekoliko elemenata: poštivanju lokaliteta, pažljivoj analizi postojećih građevina, točnom definiranju njihovih obilježja i ujedninjavanju svih tih elemenata u odvažno, suvremeno arhitektonsko rješenje. Uspješno uklopljena povijesna i suvremena građevina naime zajednički tvore svojevrsnu, jedinstvenu kemiju koja nastaje uslijed spajanja arhitektonskih elemenata iz sasvim različitih razdoblja stvarajući pri tome novo energizirano, vizualno, prostorno i kulturološko iskustvo.

Različitost, inventivnost i promjena su zasigurno aspekti oblikovanja koje treba podsticati u povijesnim sredinama, ali na način da su isti dosljedni i koherentni u odnosu na postojeću vizualnu tradiciju. Naime, postoji velika razlika između vizualno koherentnog konteksta – u kojem su različite građevine sličnog ili istog vizualnog karaktera – i zajednice koja je vizualno sasvim predvidljiva. Također postoji profinjena ravnoteža između različitosti koja stvara životne i vizualno interesantne kontraste, i različitosti koja donosi kaos. Monotonija i kaos su dvije strane iste medalje, koje su jednako nepoželjne u bilo kojem kvartu, cjelini ili gradu. Interpretacija povijesnog konteksta kroz "traženje reda" u onome što nije nužno nastalo ili izvorno bilo izgrađeno kao "uredni" urbani prostor, umanjuje jedinstvene kvalitete individualnih postignuća u cjelini i narušava suvremeno poznavanje mehanizama razvoja i promjene koji su tu cjelinu definirali onakvom kakva je danas.

Prethodno navedeno se odnosi na pitanje estetike, to jest vizualnog oblikovanja, no na koje pak da bi se ostvarilo utječe par presudnih faktora: osviješteni/senzibilni naručitelj/vlasnik, konzervatorske službe kao i gradske službe za urbano planiranje. 
Nažalost, kvalitetni primjeri interpolacija su doista rijetki i nastaju kad se doista dogodi nužno preklapanje senzibilnog naručitelja i arhitekta, senzibilnih gradskih vlasti, vlasnika, konzervatorskih službi kao i javnosti. No, često su ovi čimbenici neusuglašeni ili ispravnije rečeno – u konfliktu, polazeći od različitih interesa i zato ova problematika jest toliko kontroverzna, jer nije isključivo pitanje estetike tj. oblikovanja, već je velikim dijelom uvjetovana urbanom politikom i ekonomskim čimbenicima koji uvjetuju njezin krajnji ishod ili bolje reći izgled.

Sandra Uskoković

Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu : Ignoriranje ili uvažavanje konteksta

• Izdanja Antibarbarus 07/2014.
• 221 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789532491098

Autorica u knjizi raspravlja o teorijama i praksi očuvanja kulturne baštine u odnosu na projektiranje novih sadržaja na primjerima američkog arhitekta Hugha Newella Jacobsena i austrijskog arhitekta Borisa Podrecce.