Valter Milovan : Bilješke o Pasoliniju
Pasolinijev 'Dekameron' jedan je od najvećih hitova europske kinematografije sedamdesetih godina. Što ne čudi jer je u filmu seks tretiran slobodno i eksplicitno - komercijalno ga je ugrozio 'Posljednji Tango u Parizu', znatno slabiji Bertoluccijev uradak koji je seksu pristupio i iz sado-mazo perspektive, a osim toga glumi Marlon Brando, koji je godinu prije nenadano 'Kumom' spasio karijeru.
'Dekameron' u Pasolinijevoj karijeri nije puko kokektiranje s proizvodima visoke europske tradicijske kulture kao ni ulazak u srednjostrujaške vode komercijalizacijom rukopisa: on doduše jest tijekom šezdesetih snimao marginalne uratke obilježene ezoterijskim tretiranjem zapadnoeuropske mitologije i religije, i bio je neobično - za jednog filmaša koji je pucao prema širim masama - sklon intelektualizmu, no ni 'Dekameron' strukturalno ne izgleda kao hofiranje s ukusom običnih pučana (na šofersku se publiku valjda i tako može računati skineš li kojoj glumici gaće), ali jest posegnuo za izričajem pučke kulture, izričajem koji nije bio stran ni Boccacciu, kao, uostalom, ni ocu europskog romana, Cervantesu.
Pasolinijevo uranjanje u predideološki svijet junaka 'Dekamerona' kao da je nastavak borbe drugim sredstvima, nastojanje da se u 'nevinijim' i 'primitivnijim' međuljudskim odnosima pronađe nit koju se traži u suvremenome političkom angažmanu. 'Dekameron' je tako antimodernistička potraga za Zlatnim dobom bez premise samoga Zlatnog doba: nama je jednostavno - a to Pasolini istražuje svojim filmom - možda bilo bolje u tim davnim, seksualno čišćim i neposrednijim vremenima. Samo dvije godine prije 'Dekamerona' Pasolini snima brehtovski 'Svinjac': prikazom posvinjenja svoga lika Pasolini tobože izvrće ruglu dekadenciju buržoazije za koju je cijela kultura svedena na Kirkin učinak: začarani, polako tonemo u naslonjače, zvukove koje ispuštamo postepeno je sve teže razlikovati od roktanja i slično.
Pasolini je za film rekao kako je to osuda kapitalističkog društva na njegov način, kapitalizam valja osuditi jer ždere vlastitu djecu. Film je krcat drastičnim prizorima, što proziva posve drugačije sile od onih prizvanih 'Dekameronom', silama kojima se Pasolini vratio filmom 'Kenterberijske priče', da bi svoja stremljenja potvrdio s 'Cvijetom Tisuću i jedne noći'. U ovim filmovima Pasolini kao da nastoji upoznati zapadni svijet s raznolikošću kultura, pa filmove snima po egzotičnim mjestima i ujedno se brani imanentnim zdravim smijehom ovih svojih filmova od optužaba da je on, prije svega, jedna degenerična, bolesna pojava u inače zdravom korpusu talijanske kulture.
Najvažnija je u svemu autorova namjera da zasnuje narodno kino u smislu u kojemu su Cervantes i Rabelais narodna književnost, ma koliko se teoretičari trudili udaljiti ih od naroda. Kod Pasolinija se 'pobuna masa' javlja naravno, u individualiziranom smislu njegovih estetskih nastojanja, i ima više nego puke pravde u faktu da su ovi njegovi filmovi dobro prošli i repertoarno i da su proizveli sljedbeništvo (koje se nažalost zaustavilo na erotskome - no učitelj nikada ne odgovara u potpunosti za svoje učenike).
Spomenuo sam sadomazohizam Bertoluccijeva 'Tanga'. Valter Milovan s pravom Pasolinijeva Isusa čita iz ovog ogla: u prvim pjesmama (a objavio je dvadesetak zbirki) Krist je tretiran s gibsonovskim inzistiranjem na detaljima, na ranama, na majci koja mazohistički gleda u rane svoga sina, bez najmanje namjere da zatvori oči pred ekspozijom tjelesnosti bolnoga umiranja. Tko je rekao kako će opasniji biti revolucionari teisti od revolucionara ateista? Krist Pasolinija gol je i problem razapinjanja proteže se i kroz patnju stida koju mora osjetiti obnaženo i smrtno ranjeno tijelo - nema operacije penisa koja će ga, dok ovako jako boli, izdužiti a da ne bude, malen i skupljen, izložen poruzi okupljenoga općinstva.
"Bilješke o Pasoliniju" Milovan je podijelio u nekoliko točaka: biografija, problem političke moći u Pasolinijevoj poeziji, problem majke u Pasolinijevu djelu, mitološki likovi/u potrazi za mitom, tragedije i scenariji, kritika, komparacija dviju pjesničkih zbirki, ostavština te Pasolini u Hrvatskoj. Sam Pasolini u svom je razgranatom djelovanju pisao i o ikonama popularne kulture. Milovan kaže kako je Pasolinijevo pisanje smjesa intelektualizma, erudicije, naivnosti, nostalgičnosti smiješnog revolucionara-konzervativca i umjetnika koji u drugom mediju nastavlja s izražavanjem.
Tako za Marilyn Monroe Pasolini piše: ponizno je nosila svoju ljepotu i nije znala da ima dušu kćeri malih ljudi. Pasolini je romantičar, a romantizam je jedna njemačka afera: Monroe bi mu se više svidjela da je znao kako ona troši muškarce na isti način na koji muškarci (oni koji to mogu) 'troše' žene. On u njoj vidi čitavu poetiku odbačenih (što je zgodno i što se slaže s načinom na koji je odigrala ulogu u 'Misfits'): Marilyn to su ljudi iz predgrađa, seljaci, Cigani, ona je poput kćeri trgovca koja je pobijedila na natječaju iz ljepote. I u ocrtavanju ove glumice dolazi do izražaja autorova čežnja za naivnim starim svijetom koja je sama po sebi naivna - Hobsbawm je u pravu kada kaže da je naivnost staroga svijeta izmišljotina, prije je vjerojatno bilo još i gore (tamo gore na stablima). Kasnije stvari Pasolini zavrće u smjeru da je sustav glumici 'uzeo' ljepotu i zamijenio je 'aluzijom' na istu. Smrt je izlaz iz lavirinta koji se ne može pobijediti, ljepota je mit, a svijet srlja u propast.
Već kao dvadesetogodišnjak Pasolini je pisao o nasljedovanju Krista i to u onom dijelu raspeta Kristova života. Već smo spomenuli skandalozno ogoljavanje tijela kao dio procesa žrtvovanja preko kojega je Krist bio izložen podrugljivom pogledu svjetine, a Pasolini u svome romanu 'Ragazzi di vita' prikazuje junaka u sličnim ponižavajućim i demotivirajućim okolnostima gdje mu junak stradava izvgrnut između ostaloga i smijanju djevojčica. Analizanti razloge Pasolinijeva opetovana vraćanja na temu krvarenja i žrtve u ime 'drugačijosti', umjetnikovo okretanje obespravljenima i poniženima, najčešće tumače iz umjetnikova homoseksualizma - Pasolini je i zbog toga autor koji dobacuje do suvremenosti sa svim shizofrenim permisivnim i tabuizirajućim nalozima, no bilo bi ga naivno svoditi na emocionalnost socijalno neuklopljenih, on poetiku sklonosti slabijima razvija sustavno i dosljedno u većini svojih radova i takav se stav komotno može okarakterizirati kao angažman bez kompleksa manje vrijednosti.
Ali, bilježi Milovan, Pasolini je ipak gradio identitet žrtve: 33 suđenja, bezbroj ročišta...slijepo grabljenje sa svima, oporo izbjegavanje izbjegavanja cenzure...Machiedo ga svrstava u neugodne subjekte...'Pjesnik je podučavanjem i provociranjem gradio identitet reformatora, križara, pedagoga, proroka.' Utoliko je logično da je snimio film 'Il Vangelo secondo Matteo' i tamo izmiješao 'evanđeoski tekst s autobiografijom, strast s ideologijom, i dao Kristu svu svoju ½naivnost½, krv, tugu, svu svoju samoću. Njegov je Krist strog, nasilan borben, prvak - onakav kako je Pasolini vidio sebe - intelektualne ljutnje, političke i socijalne, pun nesvjesne tuge i tragične samoće...' Pasolinijev je katolicizam arhaičan, anarhičan i udaljen od Rima, kao što je njegov Krist udaljen od Vatikana - to je Krist favela. Njegov odnos prema Talijanima podsjeća na Bernhardov tretman Austrijanaca: 'Najnepismeniji narod i najgluplja građanska klasa u Europi.'
Ovdje ga ostavljamo. Valter Milovan obogatio je književnu scenu izvrsnim radom o vrsnom, ludom, direktnom te stilski i estetski bravuroznom umjetniku čiji angažman bi i danas trebao biti podsticajan.
Valter Milovan: "Bilješke o Pasoliniju"
Meandarmedia, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )