Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 29.06.2015.

Zijah A. Sokolović : Glumac... je glumac... je glumac

Zijah A. Sokolović: Glumac je glumac

Glumac… je glumac Sokolović Zijah

Otkad pamtim, za vrijeme dobrih umjetničkih izvedbi gubio bih se zamišljen nad svojim životom, potpuno nebitnim sitnicama, ili u nekim sasvim proizvoljnim mislima. Takva dodatna i intenzivna misaona aktivnost i dan-danas je pouzdan znak opće kvalitete djela, oznaka da je nešto dobro. Radi li se tu o operi, klasičnoj glazbi ili teatru, to je manje važno.

Nekako se tijekom izvedbe kad-tad pronađem izgubljen, i u naknadnom trenutku lucidnosti ponovno shvatim gdje sam, nakon neočekivanog lutanja umjetnim prostorima koji su nastali isključivo zbog glazbe, glasa ili teatra, zbog tog kondenziranog prikaza života, situacija i ideja.

Upravo je taj dodatni poticaj koji se doživljava prilikom konzumiranja uspjelijih djela ono zbog čega poželim otići u kazalište, na koncert ili na bilo koje drugo mjesto izvedbe, no postoji i druga strana priče, ono zbog čega ostajem doma. To su naravno ljudi, koji se mogu okupiti u prevelikim količinama, i dosada i suicidalnost, kao rezultat lošeg umjetničkog proizvoda.

Ponekad je teško znati što se skriva iza određenog naslova ili predstave, no u slučaju Zijaha Sokolovića, tu su stvari sasvim jasne.

"CABAres, CABArei“ gledao sam čak dva puta, jer mi se njegova "životna komedija“ prilično svidjela, dok uprizorenje teksta o kojem pišem nikad nisam pogledao u kazalištu. No kako Zijah A. Sokolović ne odustaje lako od svojih predstava, siguran sam kako ću uskoro imati priliku nadoknaditi propušteno.

Dapače, poznajem puno ljudi koji su mi govorili o opetovanim odlascima u Teatar Exit na Zijahove predstave, i kako u tome uvijek pronađu nešto novo, a da ih i razina izvedbe toliko fascinira da moraju otići ponovno.

Čak i kad ovo pišem, pada mi na pamet kako bih i ja mogao učiniti isto. Prvog srpnja, u srijedu, Zijah Sokolović je u MUO, s "CABAres, CABArei“. Možda je vrijeme da se podsjetim o čemu se točno radi.

Utoliko, pisati o Sokoloviću nije pretjerani izazov, i nema se previše novoga reći o tekstu "glumac... je glumac... je glumac“. Sve je jasno. Sokolović je sjajan, a tekst je zaista dobar, premda tekst bez pravog Sokolovića da ga izvede nije ista stvar.

Središnji lik iskorišten je na zanimljiv način, skače iz jedne uloge u drugu, mijenja se kako je u određenom trenutku potrebno kako bi se održala unutarnja dramaturgija i interes publike.

Monodrama "Glumac... je glumac... je glumac“ objavljena je kao knjiga u travnju ove godine, a posvećena je svima onima s kojima Glumac nije mogao biti, jer je morao igrati predstave po svijetu. U tekstu nema velikih slova iza točke, ali ima puno kratkih rečenica i apsurda.

Na razini radnje gotovo sve se odvija oko imaginarne predstave koja se ne može izvesti jer se nema novaca za prijevoz scenografije, i to je alibi za cijeli monolog. Čak ni u imaginarnom Ministarstvu nemaju razumijevanja za glumce i njihove potrebe. Govore im da treba pričekati neko vrijeme, koju godinu, i da će onda zasigurno biti love za sve. U jednom trenutku, nakon oštrije replike, ministar se čak prima za štok, jer "on je mislio da smo mi iz druge stranke, pa smo došli da ga jebemo. tek poslije mu se povratilo rumenilo na obrazima, ono isto rumenilo kao kada je čuvao ovce i bila zima.“

Ipak je najzanimljivije kod ovog teksta kako se središnji položaj glumca, koji utoliko nema potporu u drugim likovima, već je prepušten sâm sebi, koleba između teatarskog i stand-upa, izvedbenog i intimnog, humorističnog i redateljskog (koje dolazi do izražaja kad glumac pozove pojedince iz publike na pozornicu, pa zatim njima upravlja), ali u sebi ima i puno onog spontanog, što je prilično očigledno i iz samog teksta koji u sebi sadrži varijacije ovisno o mogućoj situaciji, primjerice prilikom interakcije s publikom.

No, ono što je kod ovog izdanja utoliko hvalevrijedan dodatak su brojni tekstovi Zijahovih kolega i prijatelja o samoj predstavi, njihovom doživljaju iste, a u kojima se ponekad spominju i intimne zgode koje možda i nisu toliko poznate.

Središnji lik iskorišten je na zanimljiv način, skače iz jedne uloge u drugu, mijenja se kako je u određenom trenutku potrebno kako bi se održala unutarnja dramaturgija i interes publike. A kad se uz to prisjetimo i načina izvedbe samog Sokolovića, jasno je da se autor prilikom izvedbe snažno oslanja i na improvizaciju.

No sve navedeno nije nimalo novo, ali ni čudno – s obzirom da se u jednu ruku već radi i o općem mjestu, predstavi koja je premijerno izvedena 30. ožujka 1978. u Sarajevu, na MESS-u. Dakle, predstava igra već preko 37 godina, ponavljala se preko 1500 puta, odigralo ju je 15 glumaca na 5 jezika u 20 zemalja svijeta, uključujući premijerne izvedbe u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, New Yorku, Sidneyu, Berlinu, Stuttgartu i Trstu.

Dakle, svi oni koji se bave teatrom pogledali su je, i znaju tekst, te im utoliko možda više i nije ni najmanje zanimljiv.

No, ono što je kod ovog izdanja utoliko hvalevrijedan dodatak su brojni tekstovi Zijahovih kolega i prijatelja o samoj predstavi, njihovom doživljaju iste, a u kojima se ponekad spominju i intimne zgode koje možda i nisu toliko poznate.

Slovenski redatelj Zvone Šedlbauer pitao je Sokolovića do kada misli izvoditi ovu predstavu, koliko stotina ih je točno potrebno. Upitao ga je jer je već "ponio gorko neraspoloženje vezano uz pojam kazalište jednoga“. Sokolović je u odgovoru izrazio svoju želju da dotjera svoju formu do savršenstva, i da se nikako ne vidi u "nekomu dosadnu ansamblu, čekajući da o meni odlučuju neki ljudi bez vizije i inspiracije... Ne, ja gradim svoje kazalište.“

Bosanskohercegovački redatelj Gorčin Stojanović sjeća se Zijaha još iz djetinjstva kad je "svijet već izgledao kao istovremeno nezanimljivo i nesrećno mjesto“. Odmah je poželio zapamtiti ovu predstavu napamet, i ne želi je zvati monodramom, koja "u svijetu teatra nije ozbiljna riječ“. To što Zijah radi Stojanović radije zove terminom koji je predlagao njegov pokojni otac, također dramski radnik, "teatrom jedne osobe“.

Pero Kvrgić kaže kako je Sokolović utjelovio "teatar jednog glumca koji je i autor i redatelj i glumac i publika“. Fabijan Šovagović piše o "njegovoj trostrukoj igri“, a Rade Šerbedžija kaže da je Zijah Sokolović luđi i od Jacka Nicholsona.

U cjelini knjige "Glumac... je glumac... je glumac" na sâm Sokolovićev tekst otpada nekih osamdesetak stranica. Ostatak od stotinu i četrdeset stranica su osvrti i svjedočanstva njegovih dramskih kolega, dok je na samom kraju knjige povijest izvođenja ove predstave, od 1978. godine i premijere, do danas, 2015. godine i pitajbogakoje izvedbe.

Utoliko, radi se i o ažuriranoj povijesti vrijednog dijela teatarskog kanona koji je izvođen po cijeloj regiji, ali i puno šire.

Zijah Sokolović

Glumac… je glumac… je glumac

  • Hena com 04/2015.
  • 242 str., meki uvez
  • ISBN 9789532590999
  • Cijena 119.00 kn

Ova knjiga donosi tekst njegove monodrame "Glumac… je glumac… je glumac", kultne predstave koja se igra već 36 godina i izvedena je gotovo 1600 puta. Monodrama o kojoj je u svijetu napisano više od 500 kritika i tekstova premijerno je izvedena na MESS-u u Sarajevu 1978. godine.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –