Život sam proveo s glumcima, pričajući priče kroz njih. O njihovoj iskrenosti ovisila je vjerodostojnost svega što sam radio, i svašta sam s njima doživio, ali samo su me dvojica mimo moje volje uspjela uvući u svoju igru. U Beogradu 1975., u blizini Ateljea 212, zaorilo se: "Vojničeee!" Prepoznao sam glas i znajući što slijedi ubrzao. No sustiglo me još glasnije: "Voooojničeeeeee!" Stao sam i pogledao na drugu stranu, odakle mi je glumac Bata Stojković mahao da priđem.

Publika se u trenu okupila. Prešao sam ulicu, stao pred Batu, a on je iz novčanika izvukao hiljadu dinara i teatralno ih gurnuo u džep mog vojničkog šinjela. "Evo, neka se nađe!" rekao je glasno. Narod je zapljeskao, a on im se naklonom zahvalio, mahnuo mi i otišao niz ulicu.

U Zagrebu 1979., u podrumskoj sali na Trgu žrtava fašizma, na scenu je izašao glumac Zijah A. Sokolović i počeo me vrijeđati: "Zašto ste sjeli tu, u prvi red, kao da ste neka važna ličnost. Pogledajte, najgluplji uvijek sjede u prvim redovima. Lijepo obučen, a glup." Nakon uvreda slijedio je izljev ljubavi, a zatim ruganje jer sam povjerovao u ljubav. I tako u krug, kao u nekom oceanskom valu gdje ne znaš što je gore a što dolje, što je stvarnost, što iluzija.

S predstave "Glumac... je glumac... je glumac" izašao sam ošamućen, snažno žudeći da čovjeku kojega ne poznajem opsujem mater. Umjesto toga, otišao sam do njega i ponudio mu ulogu u filmu "Samo jednom se ljubi".

Rajko Grlić

***

U impresivan glumački i autorski put Zijaha A. Sokolovića upisano je više od pedeset filmova, dvanaest televizijskih serija, stotine uloga na kazališnim pozornicama, više od šezdeset nagrada za umjetnički rad i edukacijske teatarske projekte – te autorstvo monodrama koje su od ovog  glumca, redatelja, sveučilišnog profesora i autora stvorile neku vrstu teatarske institucije – jedinstvene autorske osobnosti na našim prostorima.

Ova knjiga donosi tekst njegove monodrame "Glumac… je glumac… je glumac", kultne predstave koja se igra već 36 godina i izvedena je gotovo 1600 puta. Monodrama o kojoj je u svijetu napisano više od 500 kritika i tekstova premijerno je izvedena na MESS-u u Sarajevu 1978. godine, a otad ju je, osim Zijaha A. Sokolovića, igralo još 19 glumaca na pet jezika u dvadeset zemalja svijeta.


Tekst monodrame podijeljen je u dva dijela – prvi dio sadrži Prolog i jedanaest prizora, a drugi dio dvadeset i četiri dramska prizora. U ovoj dramskoj strukturi mnogi dijelovi korespondiraju i međusobno se komentiraju, što od teksta čini čvrstu cjelinu u kojoj je svaki prizor dramaturški promišljen i zaokružen i na izvedbenoj i na proznoj razini.

U Prologu monodrame ironizira se ovisnost stvaranja kazališne iluzije o društvenim prilikama i drugim logističkim preduvjetima koji su navodno nužni za stvaranje predstave. Kroz priču o nevoljama sa scenografijom za čiji prijevoz ministarstvo nije platilo kamion – zbog čega se predstava „ne može održati“ – glumac problematizira položaj umjetnika u društvu i nerazumijevanje institucija „zaduženih“ za kulturu i umjetnost. Iz golog monologa i glumačke igre na sceni „izrasta“ srednjovjekovni dvorac, imaginarna scenografija za bajku o princu i djevojci koju treba osloboditi iz zatočeništva. Ova iluzija oslanja se jedino na igru jednoga glumca, bez partnera i bez teatarske logistike. Ogoljen i sam na pozornici, glumac ostvaruje živu komunikaciju s gledateljima koji postaju aktivni sudionici predstave i jedini partneri u glumačkoj igri. Tako prvi dio završava komičnom katarzom uprizorenja oslobađanja princeze u suradnji s gledateljima – kad predstava, koja je zbog scenografije „otkazana“, navodno počinje, iako traje od trenutka kad se glumac pojavio na pozornici.

Dramaturgija drugog dijela monodrame temelji se na kolažu prizora stvarnog glumčevog života, koji uključuju fragmente glumačkih monologa i citata iz dramske književnosti. Vješto baratajući dramskim vremenom, glumac kreira cikličku priču o glumačkoj i ljudskoj sudbini, ali i dočarava moć vlastite pozicije iz koje samo jedan čovjek, snagom svoje glumačke ekspresije, gledateljima donosi umjetničko djelo.


U drugi dio knjige uvršteni su tekstovi o predstavi, Zijahovoj izvedbi i samom tekstu monodrame koje su pisali kolege glumci (Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić, Boris Cavazza i drugi) te brojni teatrolozi, pisci i kritičari (Jovan Ćirilov, Pero Kvesić, Anatoli Kudrjavcev, Dževad Karahasan, Slavko Pezdir, Marko Kovačević i drugi). Ovi tekstovi iz raznih vizura rasvjetljavaju fenomen predstave Glumac… je glumac… je glumac koja nije samo kazališni čin nego i puno više od toga – jer progovara o egzistencijalnoj biti glumačkog poziva i umjetnosti, te o glumcu kao svijetu po sebi koji nosi gorčinu svoje ogoljenosti pred svijetom.

U tekstu ove monodrame sadržana je i komika i duboka metafizika života i kazališta, pa je ova knjiga ne samo vrijedan prilog teatrološkoj povijesti kao studija glume i kazališne umjetnosti – nego i prilika da brojni gledatelji koji hodočaste na Zijahove predstave postanu i njegovi čitatelji.

 Marina Vujčić, urednica

Zijah A. Sokolović vjeruje da je on samo jedan običan čovjek koji nastavlja tajnu glume kojom su se bavili milijuni ljudi prije njega. Godinama je, iz predstave u predstavu, gradio istinsku obavezu prema tim dragim ljudima da tajnu o glumačkom pozivu prenosi dalje kroz vrijeme i prostor. Igrao je predstave i tužan i bolestan i umoran i odmoran i gladan, samo da dobije odgovor na pitanje čime se on to bavi. Daske koje život znače za njega su još jedino mjesto gdje iluzija ne može propasti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.