Znam za gostionicu u istočnoj Bosni u kojoj ljudi još uvijek gledaju snimku polufinalne utakmice Kupa europskih prvaka iz 1991. godine, sačuvanu na VHS vrpci, i brinu se desetljećima nakon što su utakmicu prvi put gledali u stvarnom vremenu. Svi posvećeni čitatelji Martine Mlinarević jednako će se osjećati tijekom ponovnog susreta s "Huzurom" i "Bukačom" u novom ruhu.

Kada bi se birala najmelodičnija riječ Hercegovine, moj bi prijedlog bio bajer. Ovi bi se zapisi onda mogli odrediti kao stranice ispisane s obje njegove strane, izronjene iz dubina autoričine duše. To je književnost koja nam ni pri ponovnom čitanju ne dopušta da povjerujemo kako znamo što slijedi.

Spojile su se ovdje pozitivne obiteljske anamneze i bolesti od nakupljene tuge, ali ih od predaje liječe i čuvaju ljubavlju puni prsti dvoje ljudi koji su bolji u tandemu. Kada se odrasta uz kartu svijeta iznad uzglavlja, jednoga se dana postane diplomatkinjom srca, kao naša autorica kojoj granice vlastitoga zavičaja nikada nisu bile mjera njezina svijeta. S takvim pristupom životu i pisanju uvijek će nekako pobijediti one koji njome plaše djecu iako je nikada nisu upoznali. A da jesu, znali bi kako u bukačama i vilama vidimo isključivo vlastiti odraz.

Kronika je ovo sretnih gubitaka, ako takvi postoje, a kakvi bi drukčiji bili kod Martine Mlinarević, i sreće koja bane kada smo najslabiji i uvjereni da smo ostali sami.

Susret dviju iznimno značajnih knjiga suvremene regionalne književnosti pod istim koricama podsjeća nas na ono što nam Martina prenosi svojim pisanjem i životom. Kraj nastupa tek kada se kraju pustimo da nas odvede.

Kristina Ljevak Bajramović

"Bukača" je moćan roman s brojnim rukavcima koji ga vode u raznim, prilično šarolikim žanrovskim pravcima koji se sretno isprepleću, a nisu isključivi. No, svuda je u prvom planu plastično i na mahove čak brutalno autobiografsko kazivanje. Upravo u dijelovima romana kada za većinu ljudi možda i preotvoreno čačka po obiteljskim još uvijek toplim i nezaraslim intimnim ranama, Martina Mlinarević doseže snagu univerzalnoga i, ako hoćete, biblijskoga. Odnos kćeri i oca vječna je tema umjetnosti, a rijetko je kada opisan i portretiran toliko uvjerljivo i precizno kao u "Bukači".
Denis Derk, Večernji list

Nije Martina jedina koja se dovezla sama na obračun s Bogom. Nije niti prva koja je otkrivala snagu i galgenhumor u posljednjim trenucima onoga što je slutilo na odbrojavanje do recikliranja duše. Ali je jedna od najvećih kćeri i sinova Hercegovine što su im javno željeli da crknu od raka samo zato što su među najboljima od najboljih od nas.
Sergej Županić, BestBook

Ovo nije knjiga o karcinomu iako Martinina bolest jeste svedržeći kontekstualni ram za priču o ljubavi prema životu i prema bližnjima, naposletku o ljubavi prema sebi kao obavezi. Huzur je upravo potresna ljubavna pripovest, fragmentarna, a celovita, prekaljena u kovačnici hercegovačke leksike, živa i sočna u jeziku, teška u slikama, ogoljena do živca, knjiga jakog pulsa i visoke temperature. Strasno blizu življenju baš onoliko koliko je neprestano nadomak smrti. Složen, dramatičan dnevnik emotivne i telesne pokidanosti i sabiranja u ogledalu najbližih – oca i matere, kćerke, voljenog muškarca, porodice i prijatelja. Čak i nerođene dece. Pritom, knjiga puna praiskonskog zavičajnog humora i poetičnosti, upravo na mestima gde se ne očekuje ni jedno ni drugo.
Miloš Zubac, književnik i glazbenik

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.