Zlatko Topčić : Završna riječ
Dogodilo se sasvim slučajno da su mi pod ruku došle tri knjige vrlo sličnog karaktera. Međurečanova "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu", Mlakićeva "Mrtve ribe plivaju na leđima" i Topčićeva "Završna riječ". Njihove su sličnosti, doduše, tek površinske (sve tri izviru iz trauma ovog zadnjeg rata, a dvije od tri za glavnog junaka imaju lika optuženog za ratne zločine) i premda bi to što su se pojavile u relativno kratkom vremenskom razmaku moglo motivirati kakav opsežniji članak o prikazima rata u regionalnoj književnosti na početku 21. stoljeća, ovdje ćemo Topčićevu knjigu promotriti bez zadiranja u opširniju kontekstualizaciju.
Treba stoga reći bez suvišnog okolišanja da je od spomenutih Topčićeva knjiga uvjerljivo najbolja. Najambicioznije je zamišljena, besprijekorno je ispričana i uvjerljivo je složena. Od pisca s bibliografijom poput Topčićeve ništa drugo nije ni trebalo očekivati.
"Završna riječ" zamišljena je kao riječ obrane osumnjičenika pred sudom za ratne zločine. Glavni fokalizator ove pripovijesti sumnjiči se da je, za vrijeme opsade Sarajeva, snajperskom puškom pogodio i na licu mjesta ubio dvije djevojčice. U pauzi između suđenja (transkript kojega čini jedan dio romana) glavni junak piše tekst Završne riječi na laptopu u zatvoreničkoj ćeliji i njime razotkriva nekoliko života - vlastiti život, definiran i problematiziran kroz priče o ljubavnim vezama, život predratnog bosansko-hercegovačkog kulturnog miljea i život ratnog Sarajeva. Takvim će se tekstom prikazati najvažniji aspekti jedne ličnosti: njeno odrastanje u bitno različitim kontekstima, njeno formiranje u interakciji s drugima i njena sudbina kao posljednja karika u tom lancu.
Topčićev tekst funkcionira na više razina od kojih je ona anegdotalna možda i najmanje zanimljiva. Ne stoga što bi Topčić bio loš pripovjedač anegdota ili što njegove slike iz predratne Bosne ne bi imale određenog šarma (i cinične zajedljivosti svaki put kad se dotakne osobā iz književnog kruga) već stoga što, nakon desetljećā eksploatacije u romanima koji su ulogu glavnog junaka dodijelili figuri intelektualca, funkcioniraju kao žanrovski, pa dakle i prilično predvidljiv model narativne tvorbe identitea.
"Završna riječ" je najzanimljivija ukoliko se promotri kao detaljno razlaganje spoznajnih i etičkih problema povezanih s diskursom o ratu i ratnim zločinima. Dugogodišnja karijera dramskog pisca i ravnatelja kultnog Kamernog teatra 55 ovdje je došla do izražaja. Topčić postavlja dramu na sljedeći način: kao središnje mjesto dramskog sukoba uzima sudnicu, a dramski sukob realizira kao igru detekcije u kojoj je potrebno nedvosmisleno označiti krivca odgovornog za smrt dviju djevojčica. Kako nije riječ o zločinu u kojem bi standardne policijske metode bile od ikakve pomoći (pouzdanih svjedoka nema, a između događaja i suđenja prošlo je previše vremena za konkretne forenzičke analize), jedino što nam kao čitateljima preostaje jest na osnovi fabriciranih informacija opredijeliti se za jednu od strana - bilo tužiteljā, bilo tuženika.
Ovakvom postavom drame, Topčić pokazuje kako je svaka valorizacija rata, ratnih zbivanja i ratnih sudionika bitno političke naravi. S obzirom na to da objektivno zahvaćanje ratne stvarnosti nije moguće (nepouzdanost svjedoka i svjedočanstava, rašomonske perspektive itd.), poslijeratnim sudskim procesima oduzima se svaka pretenzija na legitimitet te se isti prokazuju kao manifestacija autoritarne političke volje. Takvi procesi - procesi u kojima su odluke donesene prije samog početka i neovisno o tijeku suđenja - postaju vlastite parodije.
Ipak, kritika poslijeratnih sudskih procesa ne leži u središtu interesa ovog romana. Topčića zanimaju ljudi tj. njihova sklonost generalizacijma i retoričkim uvjeravanjima. "Završna riječ" nije ništa drugo nego vješto složena zamka za čitatelja, a sudski proces koji se zapravo demaskira nema veze sa stvarnim sudovima, koliko sa prirodom suđenja. Naime, kompletna romaneskna pozadina osnovnog dramskog sukoba, testira sklonost čitatelja da sud o nekom događaju donese na osnovi priče koja mu je ispričana.
Konstruirajući ovaj test, Topčić lišava čitatelja objektivnog pripovjedača čime mu oduzima božansku - sveznajuću - poziciju. Uz ovo, Topčić čitatelja lišava i imena glavnog junaka (završno ga poglavlje praktički označava kao Svatkovića) čime ga ujedno lišava i bitne komponente svakog rasuđivanja - predrasude. Naime, uvjerljivost teksta (tj. mogućnost da vas isti uvjeri u to da pripovjedač nije kriv za zločin za koji je optužen) ovisi o tome tko ga izgovara. Interpretacija istoga bila bi bitno različita da se pripovjedač razotkrije kao Eichmann, Milošević, Karadžić ili neka od sličnih kreatura. Čitatelj je tako prepušten samom sebi, a svijet o čijim akterima mora donijeti sud gotovo da i ne sadrži nikakve bitne informacije za donošenje tog suda.
Na taj način Topčić uspijeva postići da relacija čitatelj-roman u potpunosti odgovara relaciji čitatelj-stvarnost. Čitatelj nije u stanju donijeti objektivan i racionalan sud o događajima u tekstu išta više no što je to sposoban učiniti za slične događaje koji posljednjih godina pune medije i na osnovi kojih se gube ili dobivaju politički poeni.
To od "Završne riječi" čini doista dobru književnost - tekst koji uspješno simulira svijet oko nas i tom simulacijom razmrdava, rekonstituira i dovodi u pitanje našu spoznaju istoga.
Zlatko Topčić: "Završna riječ"
EPH : Novi Liber, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )