Naomi Alderman : Neposluh

Dok je pohađala Hampstead High School, židovsku školu u Londonu, Naomi Alderman je shvatila da mnoge cure iz njene škole viđaju – druge cure. U gimnastičkim svlačionicama i školskim WC-ima djevojke su se mazile i razmjenjivale poljupce. Za obrazovanje jedne ortodoksne mlade židovke, u osjetljivim formativnim godinama, to je bio pravi šok.

Naomi Alderman odrastala je u židovskoj četvrti sjevernog Londona. „Hendon je selo... žena ne može proći čitavu glavnu ulicu a da ne susretne nekog poznatog. Četvrt svojim stanovnicima pruža sve što im je potrebno: škole vjerne Tori i trgovine s košer proizvodina, i sinagoge i mikve (obredna kupališta) i tvrtke koje ne rade na šabat i ženidbene posrednike i pogrebna društva“.

Djevojke koju su se ljubakale u školskom WC-u škole bile su sasvim obične, dobre židovke iz uglednih obitelji. To je zbunjivalo Naomi Alderman. Kako se može biti dobar građanin i židov, i istovremeno činiti nešto takvo. Godinama kasnije, nakon što je upisala literarnu dionicu, Naomi Alderman će iskoristiti svoja sjećanja iz škole za roman o dvije židovke koje dijele pubertetsku lezbijsku ljubav. Jedna napušta Hendon i odlazi u New York, gdje se posvećuje karijeri. Druga ostaje u Hendonu, udaje se za rabina i živi kao ortodoksna židovka. Kada se ponovo susretnu njihova će naklonost iznova doći u sukob s tradicionalnom okolinom.

Kao i druge monoteističke religije i judaizam je izrazito patrijahalan. U "Neposluhu", svom debitantskom romanu, Alderman navodi kako je vjersko institucionaliziranje neravnopravnosti između žena i muškaraca sadržano u priči o Suncu i Mjesecu. „U nesavršenom svijetu dva vladara ne mogu nositi istu krunu. Jedan mora biti veći, a drugi manji. Tako je i s muškarcem i ženom. Tako će biti sve dok ne nastupi vrijeme savršenosti...“. Neke šabatske izreke još su drastičnije. Primjerice: „Svatko tko previše razgovara sa ženom nanosi sebi zlo, zanemaruje učenje Tore te će naposljetku naslijediti gehinom (pakao/čistilište)“.

Nakon Londona Naomi Alderman je školovanje nastavila u Oxfordu. Za razliku od svojih vršnjakinja iz Hendona nije se s punoljetnošću udala i počela rađati djecu. Kao djevojka iz obitelji „ortodoksnih intelektualaca“ znala je što može mlada žena koja se ne želi udati u devetnaestoj. Školovanje i karijera odvela ju je do New Yorka. A na povratku iz Amerike objavila je „Neposluh“ – nagrađen 2006. Orange Awardom za mlade pisce... Uglavnom, napravila je karijeru s kojom na godišnjici mature svojim udatim kolegicama, s petero djece, može vaditi mast.

U „Neposluhu“ Alderman pokušava pomiriti judaizam, emancipaciju žena i lezbijstvo (u Tori se ne spominje lezbijstvo; rabini ga zabranjuju; ali u Tori piše jedino o muškarcima koji liježu s drugim muškarcima!). Ideja se čini suludom, ali nije nezanimljiva: tradicionalno i liberalno mogu se mješati na začudne načine. Autorica i samu sebe smatra praktičnom vjernicom. U vrijeme šabata ne koristi se automobilom, telefonom ili e-mailom, ne koristi novac i priprema košer-hranu... Prema vjeri je kritička - ono što je muči jest odnos vjere prema ženama. Ali i afirmativna, u tradiciji nalazi uporište: „Ne mogu biti ortodoksna Židovka. Nemam to u sebi niti sam ikad to imala. No, jednako tako ne mogu i ne biti.“

Spajajući ortodoksnu zajednicu i suvremeni feminizam Naomi Alderman se prije svega oslanja na tradiciju liberalizma u judaizmu. Židovi su narod koji je, kao niti jedan drugi, uspio razviti svoje kreativne potencijale. Živeći stoljećima u mahom neprijateljskim sredinama morali su se truditi više od drugih da bi opstali i prosperirali. Pritom su koristili i ženske potencijale svoje zajednice.

Žene nije oslobađao Bog, već kapitalizam kojem profit nije niti ženskog niti muškog roda. Emancipacija se događala uprkos jednog tako opresivnog sustava poput monoteističke religije, a ne zbog njega. To je jasno i samoj autorici. Isto kao što joj je jasno da za neke stvari i dalje ostaje stupanj nulte tolerancije. Već samim školovanjem Alderman se djelimično izmjestila iz svoje zajednice. O lezbijstvu da i ne govorimo.

I objavljivanjem romana – „svjetovne knjige“ – Alderman je prešla crtu. Najgoru kritiku „Neposluh“ je dobio upravo u listu hendonskih Židova! To je, ujedno, možda i najbolja preporuka ovog romana. Alderman je uspjela izazvati reakciju, i potvrditi svoju relevantnost, tamo gdje je to najbitnije – na domaćem terenu.