Sonja Tomić : Missa litteraris

Koristeći se literaturom B. Trawicka, M. Kombola, T. Ostojića, M. Leskovca i I. Sekulić (radi se o vremenu između 1923. i 1966.) dr. Dušan Puhalo, u članku o religioznom pjesništvu, primjetio je kako je ovo doživjelo posljednje veliko bujanje u doba baroka (XVII. st.) pogonjeno dugotrajnom borbom između katolicizma i protestantizma. Iako je to doba, u to je uvjeren Puhalo, bogato epskim pokušajima, ono je puno više vrijednosti ostvarilo u "strasnoj, smeloj metaforičnoj lirici..."

Autor članka napominje kako i poslije osamnaestoga stoljeća ima religioznih pjesnika (sic!), ali kako više nema religiozne poezije, jer, kaže, prevladala je znanstvena slika svijeta koja je onemogućila duhovni stav iz kojega može nastati religiozno pjesništvo. Za današnjeg čitatelja, tvrdi Puhalo (godina je ne predavna 85.), "najveći deo religioznog pesništva nije ni pristupačan ni prihvatljiv kao poezija; vrednost je sačuvalo samo ono religiozno pesništvo koje u odeći religioznih simbola uspešno predstavlja opšteljudske sadržaje...", a to je, čini se, ono u kojemu je sadržaj religije (formalno govoreći) preživio ono formalno-obredno.

Osvrt na Puhalov članak tiskan samo četiri godine pred pad Berlinskog zida važan je iz dva razloga. Prvi: da generacije koje se toga ne sjećaju vide u kojim je i kakvim zapećcima samoupravnog socijalizma vegetiralo duhovno pjesništvo, i drugi: da se oni koji se tih vremena sjećaju, prisjete praznoga govora o jednom kontinuiranom i protejskom izrazu. Jer, kako se to razlikuje "odjeća religioznih simbola" (i što je to uopće!) od 'mimikrična' izraza koji uspješno predstavlja općeljudske zadržaje (koji su to točno, isto bi bilo lijepo znati). Na PostBelinsko pitanje zidova koje ljudi između sebe postavljaju i u slobodi, a čitamo ga u leleku sebra Miljkovića Branka, preciznije u onom njegovom pitanju i tome hoće li sloboda i u slobodi "umeti da peva" i to na način sužnja... odgovore, barem što se tiče duhovne poezije, čini se, treba tražiti u individualnim izrazima bogojavljanja u poeziji.

Missa poetica Sonje Tomić na skroman i uvjerljiv način svjedoči suprotivo isključivosti njoj izvana nametanih karakterizacija duhovne lirike. Činjenica da je (za vjernike, dakako) Bog nadživio i Nietzschea i Marxa (dobro, i Tomu Akvinskog) govori u prilog višku argumenata kada se razmišlja o društveno-političkoj aktualnosti božjeg trenutka. Ali, ma koliko to bjelodano može zazvučati, nije nevažno reći da molitva, svim sputavanjima usprkos, za razliku od društava koji su je, iz sebičnih razloga pragme i koristi, ili proskribirali ili preskribirali, nije izgubila kontinuitet. Pa poslušajmo jednu:

»Ne / ne tješi me znati / da ćeš se kajati / kad spoznaš / kako me/kako se / praznorječjem obmanjuješ / kad ti lice u dan onaj / na kraju vremena / (hoćeš li ga imati / barem u vječnosti?) / ponikne / pred milinom Lica / a ludost / u Mudrosti zrcalu / se ogleda... / Ne / nikoga neće suditi Lice! / Sudac nesmiljen / onaj tren je / između dva zadnja / kucaja srca / kad Istine oganj / (tad se on mora užgati) / jedinim upitom razgoli življenje / i sve postane jasno / ali kasno / žalosnog da tješiš / da ispraviš nepravde / slaboga sa podržiš / (kasno je ushtjeti u smrti / čovjeku postati čovjek). /Ne / ne nukam tebe na kajanje / niti na istinovanje / (pa ni u ljubavi!). / Sebi tek Glasa ječim jek: / U ovaj dan / o /Trojstveni / dok čas još nije minuo / ili mi satri kameno / načini mi od mesa / srce / ili me u dan onaj / ne pitaj; "Jesi li ljubila"!« (38)

Kako ju je nazvala pjesnikinja i urednica Maja Gjerek, poetska misa Tomićeve, izraz je odnosa ljudskoga bića i Boga u takozvanim vremenima bez Boga. Kontinuitet poosobljenja dijaloške imaginacije između ljudskog i božanskog u "Missi" sugerira da smo, što se intuitivnih i emotivnih načina spoznaje božanskog tiče (kao i onih duboko egzistencijalnih), motivskim nizovima upućeni i na suodnos čovjeka i boga s malim b. Jer i on je, kako je tome svjedočio Goethe pišući "Prolog u raju", taj "mali bog svijeta".

Taj paraleleni odnos između teologijskog, filozofijskog, egzistencijalnog i osobnog možda i jest model komunikacije s Istinom i Vrijednostima, ali i s istinom i vrijednostima u vremenima u kojima nedostaje osi, nedostaje »uzemljenja« (a katkad i prizemljenja)... vremenima relativizma i duboke krize duhovnosti kojoj bi konačno trebalo ponuditi modele za humani prijelaz u bilo postojeće bilo slućene modele »prevrednovanja« onih vrijednosti kojih više "nema" i koje, samim time, više "nisu".

Čini se da je poezija, iako se stalno govori o njezinoj krizi, u ovom vremenu anomije i rasapa vrijednosti, potrebnija nego ikada. Čak i u njezinim "svjetovnijim" varijantama. Njezina se protejska energija još izravnije čita u osuvremenjenim verzijama molitvenika kakav je i ovaj Sonje Tomić. Iako se čini da je poezija kao slika duboko osobnog fragmenta ovdje instrumentalizirana u ime više Ideje i navođenog Cilja, mekoća i nenametljivost poetskog izraza autorice ostaje bitnim fragmentom preporuke za čitanje.

I to ne samo u ovo vrijeme kampanjske blagosti i darivanja.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )