Robert Roklicer : Pivo ne ostavlja mrlje od kave

Tematski uokvirena motnim parom Bukowski-Grafit, knjiga "Pivo ne ostavlja mrlje od kave" Roberta Roklicera tekućinom za stakla, do nestajanja staklene površine, čisti izlog u koji će se, u kontekstu domaće suvremene pjesničke produkcije, smjestiti. U njoj nema kôdno pomaknutog pjesničkog jezika koji je u velikom broju slučajeva (ako ne i u pravilu) predradnja za odlazak iz jezika svakodnevne komunikacije, jezika "običnog", "prirodnog" u jezik za gradnju pjesama.

Nema zakučastih metafora, figura stila i značenja, nema tajnih sporazuma i veza između pjesnika i recimo, breza. Ovdje je veza više između pjesnika i freza. Klopku za lakovjerne u očekivanju stihova svoje čelične zube kojima čitatelja ostavlja u prozaičnom prostoru stilske, jezične i (ne)figurativne jave, ostavljenu na pragu bilo knjižare iz koje ćete knjigu pokupiti, ili na tepihu sobe u kojoj ćete je čitati, čine očajnički zapete niske dva reda riječi.

Prvi pripada neizbrisivoj inspiraciji literature agramerskog asfalta, Charlesu Bukowskom koji kaže kako muške likove nije morao izmišljati, jer je i sam bio jedan od njih, ali žene (valjda pošto nije bio/la jedan/dna od njih), njih je pak morao izmišljati. I gle vraga starog. Istražujući žene, kaže pjesnik koji se tako rijetko prao, unutra je pronašao, ni manje ni više nego ljudska bića. Ne znam što je tražio, ali dobro je da je potraga ovako završila. Bit će da je stari pokvarenjak bio pesimist, jer, kaže nam drugi moto, "problem s pesimistima je u tome što su često u pravu!"

Roklicera, da parafraziram Bukowskog, vidimo, tako maestralno boli kurac je li u pravu ili ne. Kako to zaključujemo!? Njegova je poezija, gledana u kontekstu "sociologije stiha", sve što poezija pjesnika solipsiste, onog dakle koji ne haje za recepciju pa se samozadovoljno davi u hermetizmu, kao i onog koji do svoje publike drži, pa se do paroksizma spotiče o nepodnošljivu eleganciju stiha, nije. Roklicerova je poezija poezija trećeg puta, mišmaš stihova koji udaraju, kako to kaže meštar stiha i misli o stihu, Krešimir Bagić, "na prvu loptu", ona prozirna i prezirna poezija izloga koja svijet na prvu loptu ne korigira, ne prikazuje, nego ga preslikava.

Nerijetko se takva poezija u nas zove stvarnosnom. No, kada svijet u svojim oblicima i pojavnostima pretekne užase imaginacije (a to je, rekli bi oni bolje informirani među nama, dakle, po defaultu, pesimisti, slučaj sa svijetom kakav je ovaj naš danas) tada poezija njegove preslike, bez da se odmakne od hladne taksonomije slova, svojom gestom ipak taj svijet kritizira i nastoji korigirati.

Roklicer se ne da. Protagonist njegovih stihova kurčevit je alkos, kampanjski psihoporemećenik, kronični pubertetlija, mizogin, nesebeljubiv marginalac, promiskuitetni nejebičar-kulturno-erektivni oksimoron, koji učinke koje ispijači vatrene vode duhovito i samokritički nazivaju sindromom whiskey dick... riječju antipatični klipan koji bi ljudima s pravom mogao ići na živce. Baš kao i Bukowski. Ali, Bukowski ide na živce onima koji ga ne vole.

Na sreću slike svijeta kojemu, svaki na svojoj strani svijeta i svaki u svom vremenu, pripadaju i Bukowski i Roklicer, postoji i treći prostor. Prostor strpljivih onih kojima je stalo do onih koji su ili drukčiji ili bi tako očajnički to htjeli biti. Njima, strpljivcima tog međuzemlja, jasno je da je lirski antiheroj iz Ro-Ro laboratorija, zapravo zrcalo kojega im ovakvo brutalno i golo pismo, u vremenu brutalnosti gologa života, prinosi pred lice. O tome sviđa li im se ili ne ono što u zrcalu od stiha vide, neće ovisiti samo subjektivna prosudba o kakvoći ovakvoga pisma, nego i prorada objektivne slike svijeta kojemu je ova knjiga suvremenica.

Roklicer nema cenzora. Mislim na autocenzora. Njegovi stihovi ne poznaju centar za inhibiciju. I obrnutim redom. Tako se, bez regulatorna sustava, u knjizi isprepliću nemušte i hiperpredvidljive dosjetke na prvu loptu (npr. "Jebi si svoju mater, Edipe"), kurčeviti ispadi duboke impotencije (... nakon što ga žena pita koji mu je kurac on, kao iz napete puške, odgovara: "Koji mi je kurac.? / E, vidiš, rekao sam, ovo zadnje si lijepo rekla. / U tom grmu leži zec / i uvijek je spreman iskočiti!") i precizne i trpko duhovite opaske o psihopatologiji svakodnevice koja indiskriminativno melje i pjesnika i čitatelja (radi se o okrutnom ocu Ludwiga van Beethovena koji je sina tjerao "noćima da svira. / Zato je Beethoven, / kad je oglušio / svirao kao manijak")...

Sve to ovu zbirku odmiče od prostora uobičajenog horizonta očekivanja i premješta je u prostor doslovnosti individualne artikulacije kulturalne dijagnoze: ovoga puta ne (samo) poezije, ne (samo) pjesnika... nego društva i njegovih aktanata. Bez obzira na to radilo se o optimistima ili o pesimistima.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )