Michel Foucault : Vladanje sobom i drugima

Michel Foucault držao je predavanja na College de France od 1971. do 1984. Dosta toga je objavljeno, čak i u susjednim zemljama. Srbi su objavili njegov pristupni govor pod naslovom "Poredak diskursa", kao i "Rađanje klinike", "Rađanje biopolitike", "Hermeneutiku subjekta", "Nenormalne"...

"Vladanje sobom i drugima" sastoji se od predavanja održanih školske godine 1982/3. Foucault je predavanja isprva držao popodne, a onda ih prebacio u devet ujutro. Zanimljivo ga je čitati u ovom kolokvijalnijem izdanju no što su njegove standardne, pisane knjige. Od Foucaulta se zadnjih desetljeća napravila solidna industrija, a kako pisci napomene u uvodu knjige kažu, tehnološki razvoj, poglavito kazetofonija i diktafonija, omogućili su prilično vjerno bilježenje učiteljevih riječi.

Fusnote su jednako zanimljive kao glavni tekst, možda i dramatičnije, gotovo su kao vapaj. Foucault iz tjedna u tjedan pokušava nagovoriti studente i slušatelje da s njim poslije predavanja uz kavu prodiskutiraju teme što ih je netom obradio. Po opetovanju poziva dade se zaključiti da je kave pio sam. Ispričavam se čitateljima ako se u međuvremenu pojavila knjiga "Kavice s Foucaultom".

Foucault studente nije zvao na piće jer mu je falilo društva (imao je taj svoju ekipu). Objašnjavajući Platonovo VII. pismo u predavanju održanom 16. veljače 1983. on ističe, skupa s Platonom, specifičnost filozofskog sudjelovanja u stvarnosti: "Ako želi da njegov govor bude zbiljski, govor stvarnosti, ako želi da filozofska istinitost bude zaista iz reda zbilje, potrebno je da njegov govor slušaju, saslušaju, prihvate oni kojima se obraća...Filozof se može obratiti samo onima koji ga žele slušati. Govor koji bi bio samo prosvjed, osporavanje, krik i bijes protiv vlasti i tiranije, ne bi bio filozofija." Za razliku od retorike koja hvata "volju slušatelja unatoč njoj samoj i s njom radi što hoće."

Školsku godinu otpočinje predavanjima zasnovanima na Kantovu tekstu "Što je to prosvjetiteljstvo?", navodi sve poznate primjere što ih je Kant naveo opisujući jadno stanje nas Zemljana, i, komentirajući Kantove komentare (takvi su filozofi!) o Francuskoj revoluciji, navodi jedan koji se u narednim predavanjima pokaže kao dosta bitan: a to je definiranje revolucije kroz stanje zanosa koje ona pobuđuje u nijema promatrača društvenih mijena.

Ono što je doista u francuskom prevratu važno, ono što će ostati, zapravo je nevidljivo: to je "aspiracijska sklonost koja graniči sa zanosom". Najvažnija stvar je taj događaj u glavi, i to u glavi onoga koji ne sudjeluje u revoluciji. Takav se doživljaj (ako je to doživljaj) ne zaboravlja, posebno stoga jer ga je nemoguće izvesti (kao logičku operaciju) iz prethodnog tijeka događaja; mogle su ga ostvariti isključivo kombinacija prirode i slobode u ljudskoj vrsti. Tako Kant. Mogućnost da čovjek sam uzme stvari u ruke tvore po Foucaultu virtualnu stvarnost, zapravo stalnu virtualnost za buduću povijest, kao svojevrsna vrst jamca nezaboravljanja i kontinuiteta napretka. Na putu napretka i samorazvoja čovjekovi najljući neprijatelji su lijenost i kukavičluk.  

Nakon toga Foucault se baca na tumačenje pojma parezije, i pritom se poziva na tekst iz Plutarhovih "Usporednih životopisa" o Dionu. Parezija je grčka riječ i znači "reći sve", ali se povezuje s otvorenim govorenjem. Dion je bio brat supruge sirakuškog tiranina Dionizija kojemu je na noge dolazio Platon u nadi da će ga okrenuti filozofiji i pravednoj vladavini. Ovaj mu se, jer ga je Platon podučavao filozofiji, za nagradu prodao u roblje, a Dion je u trenutku otvorenosti tiraninu u lice sasuo da nakon njegove, Dionizijeve, vladavine, nitko više neće imati povjerenja ni u koga.

Pareziju resi upravo ova svijest da je za izgovorene riječi moguće platiti vrlo visoku cijenu, da je nakon tog izgovaranja mišljenja moguće izgubiti glavu. Platon je isprovocirao prodaju u roblje svojom izjavom da je na Siciliju došao tražeći dobrog čovjeka, na što je Dionizije rekao da ga očito nije našao, i onda povrijeđene taštine naložio da se filozofa tijekom povratka u Atenu usput proda kao roba, jer ako je vrlina jedino što je potrebno za sreću, Platon će biti sretan i u tom stanju.

Platonovo odlaženje na Siciliju stoljećima je mjesto prijepora: čemu ovaj dobrostojeći Atenjanin koji pritom nije baš neinteligentan, uopće hita okolo po svijetu tragati za mjestom na kojemu bi bilo moguće pokušati sprovesti suvisliju, pravedniju političku vladavinu? Ovo je jedan od najzanimljivijih momenata serijala predavanja iz "Vladati sebi i drugima", pogotovo promotri li ga se iz eskapističkog ugla gledanja, ugla koji je začarao generacije.

Platon u VII. pismu kao i u ranim dijalozima iskazuje stav da filozofija nipošto ne smije biti samo  mathesis, nego i askezis, da ona nije naučavanje neke spoznaje nego način života, ili kako kaže Foucault, "način bivanja". Filozof  ne smije biti samo logos, nego se mora poduhvatiti i ergona (djelovanja). A opet, i to djelovanje je specifičnog oblika; rekli smo već, filozof ne zavodi, nego sa sugovornicima sudjeluje naznakama pomažući u traženju istine.

Ulazak filozofa u svijet ovako visoke politike, kao što je Platonovo hofiranje sa Sicilijom, neophodan je jer se zbilja filozofije "pokazuje u tome da je filozofija djelatnost  koja se sastoji u govorenju istinitog, u prakticiranju istinitosti u odnosu na vlast." Pareziju je Foucault stoga postavio na početke svojih predavanja jer je takvo otvoreno govorenje najrjeđe: rijetko je čak i u konvencionalnim ljudskim odnosima; mi lažemo, da se tako izrazim, i svoje sluge, a onda možete misliti kakvi smo prema gore. Takav stav da se otvoreno govori u odnosu na vlast, smatra Foucault, već dva i pol tisućljeća je jedno od stalnih načela stvarnosnosti filozofije.

Objašnjavajući pojam parezije, otvorenog govorenja, Foucault se poslužio i primjerima iz Euripidova "Ijona". Usput je i pljucnuo po Plutarhu kao osrednjem autoru (čiji je primjer parezije, za razliku od Euripidova, odlično poslužio svrsi). Međutim, tu se na tom mjestu u drami zapetljao, tu se i Euripid zapetljao, jer na koncu ne govori otvoreno Apolon (koji bi trebao) nego Atena (Apolon se duri negdje u oblacima, koristeći sva božanska prava koja su mu na raspolaganju), pa je publika, ti njegovi nesuđeni drugovi i drugarice za kavu, prasnula u smijeh, da bi se na koncu nasmijao i Foucault.

Kako li se još, osim zabavljeno,osjećao tijekom tog, kazetofoni bilježe, smijeha zbog zbrke u "Ijonu", zbrke koju nije uspio izgladiti svojim vještim tumačenjima, i sve to tijekom višemjesečnog nagovaranja na filozofiju ljude koje nije mogao nagovoriti ni na obično piće?

Michel Foucault: "Vladanje sobom i drugima"
Preveo Zlatko Wurzberg

Izdanja Antibarbarus, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )