Yiyun Li : Zlatni dečko, smaragdna djevojka
Američki pisci afričkog, indijskog ili kineskog podrijetla, u pravilu se vrlo lako prebace na engleski jezik, ulazak u strani jezik (i pismo) uopće im ne predstavlja problem, no teme za svoju literaturu traže isključivo u zemljama koje su napustili tokom tinejđerskih godina, ili najkasnije početkom dvadesetih godina.
Kiran Desai rođena je 1971. u New Delhiu, do četrnaeste godine živjela je u Indiji, godinu dana provela je u Engleskoj, a zatim s obitelji odselila u Ameriku. Pohađala je koledž u Vermontu i sveučilišta u Virginiji i New Yorku, gdje je na Columbiji studirala kreativno pisanje. Profesori su govorili da treba pisati o onome što zna. Kiran Desai uzela je novinsku priču o jednom indijskom pustinjaku, od koje je bila udaljena tisućama kilometara, i u hodu iskonstruirala svoj debitantski roman.
I s njenim drugim romanom ponovio se isti recept. Kiran Desai ne piše o svakodnevici na prestižnim američkim sveučilištima, niti noćima na Manhattanu: o svojoj modernosti. Ona piše o onome što se od nje, kao Indijke, očekuje. Sve drugo, bijeg od folklora i egzotike, njeno "neindijstvo", valjda bi se tumačilo kao "neautentičnost". Na taj način njena je književnost djelić "kolonijalne laži". I koliko god da tu ima dobre literature, ispod nje kopka činjenica da jedna jako zgodna studentica iz New Yorka u vrućoj menhetenskoj noći piše folklornu komediju s drugog kraja svijeta.
Gotovo identična je i priča Chimamande Ngozi Adichie, rođene u Nigeriji (1977.), koja je s 19 godina otišla studirati na Sveučilište Drexler u Philadephiji, a onda postala zapažena kao američka spisateljica koja na engleskom piše romane o svojoj rodnoj zemlji ("Purpurni hibiskus").
A sličan model, da se zadržimo samo na spisateljicama, imamo i kod Yiyun Li (Peking, 1972.), već slavne američko-kineske spisateljice, autorice "Tisuću godina molitvi" (zbirke koja je dobila nekoliko krupnih anglo-američkih nagrada) te hvaljenog romana "The Vagrants", i čiju knjigu "Zlatni dečko, smaragdna djevojka", da ne bude zabune zbog ovog uvoda, dalje u tekstu recenziramo.
Li je kao djevojčica sanjala da bude kineska Marie Curie. Godine 1996. dobila je stipendiju za studij imunologije na Sveučilištu Iowa i san se počeo ostvarivati. No linija njene životne putanje pokazala se ponešto zakrivljenom. Umjesto prema znanosti srce (sudbina, karijera, što li već) ju je zanijelo prema književnosti. Kineska Marie Curie je nestala, zaronila u alternativnu povijest, a iz pjene literarnih strasti izronio je američko-kineski Čehov (da se poslužimo uobičajenom etničkom odrednicom za uspješnog autora kratkih priča).
Glina iz kojeg je Li izmijesila tog "Čehova" identična je kao i kod Kiran Desai i Chimamande Ngozi Adichie: engleski jezik omogućio joj je afirmaciju u novoj domovini, te izvanrednu prodornost širom svijeta, a iskustvo života u Kini tematsku specifičnost i instantnu autorsku prepoznatljivost. Drugačije valjda nije ni moglo biti. Svaka druga računica - pisanje na kineskom o američkim temama, pisanje na engleskom o američkim temama, ili pisanje na kineskom o kineskim temama - bilo bi ravno samoubojstvu.
No ipak literatura Yiyun Li nije dio "kolonijalne laži", kao što je to djelomično slučaj kod Desai, ili u potpunosti kod Adichie. Uprkos "računici", priče Li su predobre da bi bile samo trgovanje folklornom robom autorice koje je od te robe otuđena koliko i kineski trgovci koji po Americi i Evropi prodaju kinesku plastičetinu.
Dakle, činjenicu što se u zbirci "Zlatni dečko, smaragdna djevojka" sve priče zbivaju u suvremenoj, odnosno poslijeratnoj Kini, možemo odbaciti kao irelevantnu. Mjesta za podrugivanje i omalovažavanje nema. Nije da Li ne čita kineske novine i kineske portale pa onda iz pričica koje u njima pronalazi stvara svoje pripovjetke; nije da se ne pravi kao da Amerika (i stvarnost koju tamo živi) za nju ne postoji; nije da ne pokušava profitirati na egzotici, transoceanskoj dodanoj vrijednosti svog teksta... ali sve to više nije bitno kada se pročita, primjerice, "Vrtna cesta broj 3", odlična gerijatrijska romansa (ili bolje reći - poluromansa).
Iako je prilikom posjeta Zagrebu izjavila kako pišući "Zlatnog dečka, smaragdnu djevojku" (u pauzama rada na romanu "The Vagrants") nije razmišljala o zajedničkoj niti zbirke, ona se od početka do kraja jasno proteže kroz nju. Sve pripovjetke uvezane su u vrlo zanimljivo tematiziranje usamljenosti; razloga koji do nje dovode ili odluka da se od nje pobjegne.
Usamljenost je pojam širi od kineskih tema, on je univerzalan i lako se kreće svjetskim paralelama, ali opet, u Kini ga Li nalazi u svim njegovim dominantnim obličjima: usamljenost kao posljedica tradicionalnog društva (brutalno trgovanje mladenkama), usamljenost kao posljedica raspada tradicionalnog društva (i nemogućnosti kreacije para bez trgovačkog posredovanja), te tematiziranje usamljenosti unutar nove kineske ekonomske i društvene stvarnosti (koja starijim građanima omogućuje potragu za drugim početkom).
Uglavnom, Li ne odlazi u Kinu bez razloga, posebno ne zato da bi pred Zapadom glumila svoju zadanu kolonijalnu ulogu, niti da bi tržila svoju sposobnost čitanja kineskih portala i pronalaženja zanimljivih vijestica. Dapače, njeni ogledi o samoći tek provučeni kroz Kinu dobivaju puninu univerzalnosti.
Yiyun Li: "Zlatni dečko, smaragdna djevojka"
Prevele Nada i Maja Šoljan
Vuković & Runjić, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )