Gwenaelle Aubry : Nitko
Nikad nije kasno da se ljubi strasno - kaže jedna uzrečica; ljubav ne bira - prisnažuje druga. Šlageri, reklamni slogani i uzrečice, ljubavi pridaju dimenziju bezvremenosti i apsolutne demokratičnosti. Ljubav može pogoditi bilo koga, bilo kad. Ući u naš život kroz vrata, prozor, podrum ili dimnjak, i iz temelja nam rearanžirati život.
Gotovo ista stvar može se reći i za ludilo: nikad nije kasno da se prolupa glasno, i ludilo ne bira - tko nije odlijepio u mladosti treba preživjeti sredovječnost, tko progura sredovječnost treba progurati starost. Psihoze i neuroze, obične i neobične životne nesreće, Alzheimeri i Parkinsoni, ovo i ono... za svakoga se ponešto pronađe, za bogate kao i siromašne, za obrazovane kao i neobrazovane, i za čas ste ludi "ko' žarulja", "ko' šojka", "ko' šeflja", ili nešto u tom smislu.
Recimo, Francois-Xavier Aubry, ugledni francuski profesor prava, autor mnogi pravnih radova i knjiga i stručnjak za decentralizaciju, negdje u drugoj polovini svog života u svoj je dnevnik zapisao dnevnu listu stvari koje treba napraviti - "telefonirati curama, platiti stanarinu, izdržati do sutra". Sutradan je listu prekrižio i sa strane napisao: "UČINJENO".
No dana je bilo previše. Ponekad ne bi uspio obaviti posljednju stavku sa svoje dnevne liste. Zapravo, već u svojoj desetoj, jedanaestoj, budući ugledni pravnik, kao što smo rekli "stručnjak za decentralizaciju" (svaka sličnost s pojmom "rastrojstvo" možda i nije slučajna) udaljio se od djetinjstva i krenuo na put prema ludilu. Kada bi u poznim godinama došao do toga da skine cipele i bosonog krene u dugačku šetnju bilo je jasno da prelazi na drugu stranu, na koju ga više ni obitelj, ni kćeri, ni liječnici nisu mogli slijediti.
Toga je i sam bio svjestan. U dnevnik je tada zapisao: "U metrou, kada vidim čiste i obrijane beskućnike s naprtnjačom na leđima, pitam se kakav su nadljudski napor morali uložiti da se operu, presvuku, očiste cipele, gdje su proveli noć u strahu da im ne ukradu stvari, u koliko su sati ustali da bi ušli u javnu kupaonicu, što su toplo pojeli. Često imaju izgubljen pogled, okrenut unutra. Što ondje vide? Ženu, djecu, roditelje, nesreću, naposljetku. Dok ovo pišem, stidim se svoje krize u rodnom gradu u kojem sam se odao skitnji nedostojnoj svih prilika koje mi je život pružio i onih koje sam prihvatio. Na određeni način, bio sam nepristojan..."
Odlasci na "drugu stranu" za Francoisa-Xaviera Aubrya su, dakle, bili "nedostojni i nepristojni". Tako bi vjerojatno doživio i svoj konačni odlazak, kada ga je nakon pijančevanja, skitanja i gladovanja, nasred ceste oborio srčani udar. Poslije pogreba njegova kćer, spisateljica Gwenaelle Aubry, pronašla je rukopis pod naslovom "Melankolična crna ovca" u kojem je profesor prava pokušao opisati svoju životno hrvanje s maničnom depresijom.
Zvučno obrazovana spisateljica (Sorbona, Trinity College u Cambridgeu) iskoristila je očev dnevnik da oko njega ispiše abecedarij svog oca, ne zato da bi općim obrazovanjem razložila i objasnila njegovu bolest, već da bi okupila krpice sjećanja koje su govorile o njemu i njoj: o ocu i kćeri, o ocu i ludilu, toj "emfatičnoj, nejasnoj, uznemirujućom i lagano zanosnoj riječi".
Abecedarij započinje poglavljem Antonin Artaud, a završava se sa Woody Allenovim Zeligom. Između tog prvog i posljednjeg slova abecede Aubry ispisuje poglavlja u kojima je otac James Bond (otac je želio biti James Bond ne zato da skija pod paljbom strojnice iz helikoptera, već da nestane, šmugne, pobjegne od sebe), u kojima je otac crna ovca (obitelji), Dustin Hoffman (zbog zapanjujuće sličnosti iz profila s Dustinom Hoffmanom), ili Jean-Pierre Leaud (zbog njegove sličnosti s Dustinom Hoffmanom).
Između tih slova abecede ne stvara se slika jedne bolesti. Aubry previše s visokog gleda na svoj tekst da bi njime ispisivala liječničku dijagnozu, i tu čitatelj ostaje uskraćen za mnoge, tobože obične, aspekte jedne bolesti. Očeva dijagnoza spominje se tek usput, njene karakteristike i posljedice se uopće ne navode, a kronologija same bolesti se izbjegava. Krhotine se ne slažu u sliku, slika oca ostaje razbijena, poput odraza u razbijenom ogledalu, poput njegova pokušaja da pobjegne od sebe, u ništa, da postane - "nitko".
No ako knjižica Gwenaelle Aubry (nagrada Femina za 2009.) izmiče općem ispisivanju bolesti i oca ("patrigrafije" i "MD-grafije") - a što je već na neki način determinirano samim konceptom abecedarija - "Nitko" ispisuje jednu podpriču, dirljivu priču o povezanosti kćeri i oca: doživotnu, dubinsku, sudbinsku, a bogami i dramatičnu.
A zbog takve priče, takvog odnosa s kćeri, svaki bi otac, ako treba, bio voljan i poluditi; dakle prošvikati, prolupati, odlijepiti, itd.
Gwenaelle Aubry: "Nitko"
Prevela: Marija Paprašarovski
Disput i HFD, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )