Cormac McCarthy : Krvavi meridijan ili Večernja rumen na zapadu

U antimitskom westernu Cormaca McCarthya „Krvavi meridijan ili večernja rumen na zapadu“ udari nasilja bljeskaju poput munja u olujnoj noći bez kiše. Lirični opisi prirode smjenjuju se s prizorima divljeg nasilja. Raymond Carver, zalutao u pustinji, susreće Quentina Tarantina (kojeg nasilja više ne zabavlja ali je postao ovisnik o njemu).

Čak i najveći poklonici „Krvavog meridijana“, oni koji McCarthya uvrštavaju među najznačajnije živuće američke pisce, priznaju da su zbog ekscesivnog nasilja roman počinjali nekoliko puta čitati. U prikazu života i smrti bande lovaca na skalpove koja operira sredinom stoljeća na prostoru Meksika i američkog zapada, nasilje dolazi nasumično, manje kao posljedica radnje, a više kao njen uzrok. Banda Amerikanaca ubija Indijance, Meksikance, ženu, djecu, mule, konje, škorpione, bilokoga... Nasilje je i u središtu teksta, i na njegovoj margini; u prvom redu povijesnog igrokaza, ali i u posljednjem redu. Ono je istovremeno, i suštinsko, i usputno.

Bljesak – „Pet se kola dimilo usred pustinje, jahači su sjahali i u tišini se kretali med tijelima mrtvih argonauta, tih pravičnih hodočasnika, bezimenih među kamenjem, i njihovih užasnih rana, utroba prolivenih na stranu, golih torza načičkanih strijelama. Neki od njih, po bradama muškarci, ipak su među nogama nosili čudesne menstrualne rane i bili bez muških dijelova, jer su im ih odrezali te im ih povješali, mračne i čudne, u nacerena usta. S perikama od osušene krvi ležali su zureći majmunskim očima gore u brata Sunce koji se rađao na istoku.“

Pa onda malo dalje opet bljesak nasilja – i još jedan, i još jedan, i tako iz stranice u stranicu... Premda povijesno utemeljen čak i u najsitnijim detaljima (među povijesnim izvorima je „My Confession: The Recollections of a Rogue“ – memoari o jahanju s bandom Johna Joela Glantona 1848.-1850.; te povjesnice T.R. Fehrenbacha o Teksasu, Meksiku i Komančima) roman se u svojoj hiperboliziranosti nasilja doima kao žanrovska fantazma: krvava groteska a ne povijesna istina.

Antimitski western je sredinom osamdesetih već uvelike iscrpljen. Westerne više nitko ne snima, niti ne piše: osim Clinta Eastwooda koji 1984. snima „Bljedolikog jahača“, antimitski western s onostranim, demonskim elementima, te McCarthya koji godinu kasnije objavljuje svoj roman. U žanrovskom smislu „Krvavi meridijan“ ne donosi ništa novo. Mit o postanku nacije dobiva još jedno svoje krvavo naličje. No sam intenzitet nasilja čini ovu standardnu antiwestern-sliku pomaknutom, epileptično zasljepljujućom. Od mita došlo se do istine, a istina djeluje nestvarno, onostrana u svojem zlu, i sumanuta u svojoj nasilnosti.

U tom antimitskom krajoliku westerna dijete vodi slijepog starca na uzici, po oltaru srušene crkvice skakuću lešinari, čitava pustinja žrtveni je kamen, banda njome jezdi ukrašena ostacima ljudskih tijela poput ljudoždera, rat postoji oduvijek, istrebljenje nikada ne prestaje, Meksikanci su crnčuge, Indijanci su crnčuge, sve jedno drugo proždire... 

„Trag argonauta završio je u pepelu kao što je rečeno, i na sjecištu takvih vektora usred takve puste zemlje, u kojoj srca i pothvati jedne male nacije bivaju proždrijeti i pogubljeni od jedne druge slične, raspop je pitao ima li ikoga tko ne vidi u tome ruku ciničnog boga kako strogo i uz hinjeno iznenađenje dirigira te susrete s tako smrtnim ishodima. To što su se svjedoci ovog zločina otputili trećim i posve drugim putem od onoga kojim su stigle žrtve i on onog kojim su otišle ubojice, također se moglo priložiti u dokaz uzaludnosti rasprave, no sudac je potjerao konja tako da prestigne nagađače i rekao da se u tomu iskazuje sama bit svjedoka čija nazočnost nije od trećerazredne, već prvorazredne važnosti, jer ni za što se ne može reći da se zbiva neopaženo.“  
  
U vrijeme pisanja „Krvavog meridijana“ McCarthy je živio u siromaštvu, često bez stalnog smještaja, noseći uz sebe uvijek samo žarulju kako bi u jeftinim motelima mogao čitati. Kuće u kojima je živio, u El Pasu ili Knoxvilleu, bile su prema njegovim riječima gotovo „nenastanjive“, a 7000 knjiga koje je posjedovao držao je u plaćenom skladištu... Danas je dakako sve drugačije. „Krvavi meridijan“ svrstava se među najbolje suvremene američke romane. „Svi lijepi konji“ (1992.) dobitnici su National Book Award. „Nema zemlje za starce“ (2005.) ekranizirala su braća Coen i osvojila Oscara za najbolji film. A za „Cestu“ (2007.) McCarthy je nagrađen Pulitzerom.

Pisac Richard Selzer kaže da je McCarthy genij – premda, najvjerojatnije, malo poremećen. Kod McCarthyja očito postoji neka negativna fascinacija nasiljem, koja prelazi žanrovsku ikonografiju: koliko obožava miješati bogati leksik s iskrivljenim govorom, koliko voli prisutnost prirode, toliko voli i prisutnost nasilja. Dapače, McCarthy izjednačuje nasilje s prirodom: sve je jedan krik. No netko mora svjedočiti, netko mora biti dovoljno lud za to. Što je poremećeniji to će mu biti lakše proći kroz taj krik. McCarthy je taj svjedok. Ništa ne prolazi neopaženo, kako kaže samozvani sudac iz „Krvavog meridijana“ komentirajući prizor ubijenih i izmrcvarenih argonauta. Najmanje ne prolazi neopaženo krvavi postanak nacije i države.

Cormac McCarthy : Krvavi meridijan ili Večernja rumen na zapadu

Prijevod: Tatjana Jambrišak

Profil, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )