Steve Sem-Sandberg : Ubogi u £ódŸu

"Dajte mi vašu djecu", rekao je u pola glasa švedski diplomat Raoul Wallenberg. Kolona Židova kretala se od Budimpešte prema austrijskoj granici. Naredbu o povlačenju pred Crvenom armijom izdao je sam Adolf Eichmann, i to nakon službene nacističke obustave progona Židova. Pokušavajući spasiti onoliko ljudi koliko je mogao spasiti tada već slavni Wallenberg objašnjavao je da bi on spasio sve kad bi mogao. Ali ne može. Zato neka mu daju svoju djecu; jer će tako spasiti one na kojima život ostaje, jer će na taj način pokušati spasiti narod.

Nekoliko godina prije Raoula Wallenberg rečenicu "dajte mi vašu djecu" izgovorio je i Mordechai Chaim Rumkowski, starješina židovskog geta u Lodzu. Početkom rujna 1942., kada su plinske komore logora uništenja već bile u pogonu, njemačke vlasti naredile su deportaciju staraca, i djece mlađe od deset godina. Židovska uprava geta pokušala se nagoditi, spasiti djecu između devet i deset godina, kao da bi to bio uspješan kompromis, te upozoriti na teškoće sprovođenja takve deportacije - kao da je odvajanje djece od roditelja čisto logistički problem. Pregovori su bili bezuspješni. 4. rujna 1942. Chaim Rumkowski se popeo na stolicu i okupljenim Židovima rekao: "dajte mi svoju djecu...!"  

Prije rata Rumkowski se bavio proizvodnjom baršuna u Rusiji. Iz Rusije je s mržnjom prema socijalistima došao u Poljsku gdje je prodavao životna osiguranja. Bio je član Centralne cionističke organizacije, ali iz praktičnih razloga. Kad je 1936. vlada odgodila izbore židovskih crkvenih općina bojeći se pobjede socijalista svi su cionisti istupili iz uprave općine, osim Rumkowskog. Njegovi kritičari isključili su ga iz stranke uz komentar da bi on i s vragom surađivao. "Nisu ni znali koliko su bili u pravu" piše Steve Sem-Sandberg u svom povijesnom romanu "Ubogi u £ódŸu".

Odmah po okupaciji Rumkowski se pismeno obratio njemačkim vlastima, stavljajući na raspolaganje i sebe i radnu snagu židovske zajednice. U listopadu 1939. okupacijske vlasti imenovale su ga voditeljem raspuštene uprave židovske općine. Po uspostavi geta Rumkowski je kao Predsjednik pokrenuo masovnu proizvodnju, između ostalog, uniformi i obuće za njemačku vojsku. Spas je vidio u radu, i služenju dušmanu. Samom Himmleru je rekao kako gradi "radnički grad", u kojem će se raditi dok god budu dobivali zadatke.

U getu Rumkowski je samog sebe nazivao "kraljom Chaimom". Na poštanskim markama geta nalazio se njegov nasmiješen lik. Židovi su se mogli osjećati sigurni samo u njegovom "kraljevstvu". Zauzvrat je sve u getu bilo "kraljevo": sudovi i banke, policija i tvornice, mjesta za raspodjelu hrane - uključujući tu i svaku ženu u getu.

Švedski književnik, kritičar i novinar opisuje kako su žene znale oraspoložiti Rumkowskog. Svojim seksualnim predatorstvom „kralj" je zorno demonstrirao svoju moć i pravo na posjedovanje. Demonstracija moći bilo je i raskošno vjenčanje s trideset godina mlađom nevjestom. Sem-Sandberg opisuje i Predsjednikovo seksualno iskorištavanje djevojke iz sirotišta. A među najstrašnijim stranicama "Ubogih u Lodzu" nalaze se i pasusi gdje Rumkowski seksualno iskorištava svog posinka.

O čemu se ovdje radi? Historijskoj činjenici ili literarnom građenju povijesnog lika? Ako je literarizacija, zašto Sem-Sandberg literarno zagrijava i onako užasima prezagrijanu historijsku građu? O getu postoji velika kronika od šest tisuća stranica pisana tokom postojanja geta. Dakle, u povijesnom smislu ta je tema dobro dokumentirana. No Sem-Sandbergov povijesni roman od 650 stranica nije samo briketirana i literarizirana kronika geta za one kojima je prava kronika prevelika, prenaporna, i presuha za čitanje.

Šveđanin romanom jako dobro ispunjava onaj prostor koji svojom puninom života samo beletristika može ispuniti. Epizodom s posinkom Sem-Sandberg govori o psihologiji moći i vlasti. Jasno je da je moć, ograničena ali distribuirana direktno od hipermoći nacista, jednog ostarjelog i dotad nezamjetljivog starca pretvorila u seksualnog predatora: ako Rumkowski i nije seksualno zlostavljao svog posinka u njegovom liku postoji takva logika.

No holokaust je strašan sam po sebi; takvom literarizacijom na određeni se način holokaust prezasićuje i dehistoricizira. Sem-Sanbergovo literariziranje povijesne građe, koliko god imalo svoju čvrstu literarnu logiku, ipak postavlja i pitanje odnosa beletristike i historiografije, pitanje koje je u osnovi etičko.

Prema riječima svjedoka, Chaim Rumkowski je bio karijerist bez savjesti i kolaboracionist koji je bio spreman izvršiti sve naredbe nacističkih gospodara. Rečenica "dajte mi svoju djecu" koja je proslavila Raoula Wallenberga, proklela je za sva vremena Rumkowskog. Ipak, kaže Sem-Sandberg, postojala je i točka kad je i sam Rumkowski morao odvratiti pogled i reći ne. Nakon svog govora upravitelj židovske zajednice rekao je nacistima da ne može izvršiti naredbu, a onda se povukao i u javnosti pojavio tek sedam dana poslije. "Ubogi u Lodzu" posebice se koncentriraju na taj trenutak Predsjednikove "slabosti".

Rumkowski je zajedno s obitelji deportiran u Auschwitz 28. kolovoza i vjerojatno ubijen istog dana. Povijest ga opisuje kao "najposlušnije oruđe nacističkih krvnika". Za Sem-Sandberga, Rumkowski je bio geto. I kad zagrijava povijesnu građu Sem-Sandberg to čini zato da bi pronašao čovjeka u povijesti. Nestanak nakon rujanskog govora bila je njegova točka pucanja; sekualno zlostavljanje posinka slika čudovišta proizašlog iz čudovišnih povijesnih okolnosti.

Tražeći literarni lik u povijesnoj osobi, kombinirajući povijesni roman i historiografiju, Sem-Sandberg se nije daleko odmakao od historijske građe. Nasilje Rumkowskog nad ženama i djecom iz geta, navodi Sem-Sandberg u pogovoru, vrlo je dobro dokumentirano. O tome su svjedočile i same žrtve. S druge strane malo se toga zna o njegovom odnosu s posinkom. Tražeći literarnu logiku u povijesnoj osobi, dakle psihologiju lika unutar historijski određenih činjenica, Sem-Sandberg proširuje Predsjednikovu demonstraciju moći i na zlostavljanje posinka.

Ako u slučaju "nestanka" literarna nadgradnja vodi u smjeru odbijanja poslušnosti i pokazivanja savjesti, u slučaju zlostavljanja posinka literarna konstrukcija vodi prema krajnjoj demonizaciji Rumkowskog. Obje točke nalaze se izvan dosega historiografije, no uključujući ih u svoj povijesni roman Sem-Sanberg pokušava istražiti užase koji se u povijesti holokausta najčešće opisuju ne samo kao neobjašnjivi, nego i neizrecivi.

Steve Sem-Sandberg: "Ubogi u £ódŸu"
Prevela Željka Černok

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )