Umberto Eco : Praško groblje
"Praško groblje" završava tamo gdje prava priča počinje. Stanoviti pariški krivotvoritelj i špijun predao je rukopis o tajnom sastanku židovskih rabina šefu ruske tajne službe u Francuskoj. Pod temelje XX stoljeća uskoro će biti postavljena bomba: pamflet koji sva zla i sve nedaće svijeta objašnjava kao posljedicu židovske urote za osvajanja svijeta.
Znamo što se dalje događa. Godine 1905. u Rusiji se pojavljuje knjiga "Veličanstven u najnižem" Sergeja Nilusa unutar koje se nalazi rukopis naslovljen "Protokoli sionskih mudraca". Pamflet se odmah samostalno prevodi na mnogobrojne jezike: u Americi sam Henry Ford financira tiskanje u nakladi od 500.000 primjeraka.
Godine 1921. London Times objavljuje da su "Protokoli" krivotvorina. Jedan dio teksta očigledno je prepisan iz kritike Napoleona III "Dijalog u paklu" Mauricea Jolya, objavljene još 1864. No to ne zaustavlja rasparčavanje "Protokola" kao izvornog dokumenta. Godine 1925. Hitler u "Mein Kampfu" zaključuje da "kad ta knjiga postane zajedničkom baštinom svih stanovnika, židovska opasnost moći će se smatrati zatrtom".
I jedno i drugo uskoro postaje prijetećom realnošću. Do početka Drugog svjetskog rata 1939. godine "Protokoli" postaju "najraširenije djelo na svijetu nakon Biblije", a 1941. nacisti donose odluku o tzv. "konačnom rješenju židovskog pitanja".
No u "Praškom groblju" Umberta Eca ne zanima povijest "Protokola sionskih mudraca" i utjecaj koji je fabrikat ruske Okhrane imao na događanja u posljednjih stotinjak godina. Eca zanima pretpovijest zloglasnog rukopisa. Njegova priča završava tamo gdje povijesna počinje. "Praško groblje" je povratak u špijunsko-krivotvoriteljsko podzemlje XIX stoljeća. Na njegovom samom kraju jedan staretinar budi se s ozbiljnom amnezijom. Da bi otkrio tko je, koliko ljudi uopće jest, i što mu se zapravo dogodilo, sjeda za papir i počinje ispisivati svoja sjećanja.
U Ecovom romanu detekcije čitatelj brzo naslućuje tko je pripovjedač, premda je on jedini među nekoliko desetaka glavnih likova koji nije realna povijesna osoba. Od pripovjedačeva djeda, kojeg povijest poznaje kao tajanstvenog autora pisma opatu Barruelu, pa do ruskog špijuna Rahovskog, kroz roman prolazi nevjerojatna bagaža špijuna, urotnika, krivotvoritelja i prokazivatelja.
Tu je Leo Taxil, poznat po antimasonskoj prijevari, antisemitski novinar Eduard Drumont, autor "Biarritza" Herman Goedsche (jednog od preložaka za "Protokole"), katolički svećenik Joseph-Antoine Boullan, poznat po sotonističkoj obrednoj praksi; a tu su na balkonu romana i Freud, Garibaldi, Dostojevski, Wagner, Marx, Dreyfuss... sve jedan veliki kovitlac više ili manje poznatih povijesnih likova, slavnih ili zloglasnih, u čijem je središtu Pripovjedač, lik koji je "na neki način postojao", odnosno koji je "još uvijek među nama" kako kaže Eco, samo što njegov povijesni identitet nije poznat.
Pripovjedač, taj tajanstveni akter povijesti, krivotvorio je stotine oporuka, i između ostalog organizirao antimasonsku kampanju, falsificirao pismo Dreyfussa, i na kraju fabricirao "Protokole". Pripovjedač je tajni agent povijesti; podzemni, kanalizacijski kanal povijesti XIX stoljeća koji vodi ravno u XX stoljeće, i još dalje, u XXI stoljeće. Svijet živi u paranoji zavjere; svi se boje skrivenog neprijatelja... tajni agent povijesti taj oblik sveprisutne zavjere ispunjava po volji naručitelja.
"Protokoli" su se kuhali desetljećima. Prema konačnom obliku počeli su se razvijati kad je Pripovjedač shvatio da govori rabina moraju biti namijenjeni za različite stranke: "jedan za župnika, drugi za socijaliste, jedan za Ruse, drugi za Francuze". Od tada sve u njih ulazi, i pogodni su za svakog kupca. Okhrani je pamflet trebao zbog skretanja pažnje od poraza u ratu s Japanom i pobune 1904. godine. No na kraju će i Henry Ford, i Hitler, i Nasser, i Gadafi pronaći nešto za sebe u "Protokolima"...
Možda nije potrebno na to skretati pažnju no nastanak "Protokola" Ecova su životna tema: na neki način spoj "Imena ruže" (manipulacija literarnom građom) i "Foucaultova klatna" (zavjere i tajna društva). A opet nije baš jasno što Eco želi s tom pričom. Oko raznih antisemitskih urota, i njihovih utjecaja na XX stoljeće, puno je toga poznato. Od kada je London Times "Protokole" proglasio krivotvorinom jasno je kakve se podzemne sile roje oko takvih fabrikata. A čak je i zagriženi antisemit Henry Ford, koji nije uložio malo para u tiskanje pamfleta, morao brzo priznati da su "Protokoli" falsifikat.
Dakle, nema tu više tajne. Ulaskom u podzemni svijet špijuna i krivotvoritelja Eco ne otkriva mnogo. Tekst je fin, galerija likova je šarolika, ali ta priča je završena. Ni ulaženjem u glavu tajnog agenta povijesti ne dobiva se mnogo. Tko je on bio? Zapravo, nitko. Ili bilo tko. Tek neki besprizorni krivotvoritelj, anonimni "štancer" Okhrane (možda i sam Rahovski), beznačajan za povijest u onolikoj mjeri u kojoj su "Protokoli" bili otrovni za povijest.
I Eco ga vidi kao takvog. Tajni agent povijesti je zapravo njeno prazno središte. Iako postavljen kao roman detekcije koji otkriva tajanstvenu spododobu iza "Protokola" "Praško groblje" je roman bez suštinskog glavnog lika. Njegova biografija, njegovi motivi, njegove političke ideje, po ničemu nisu zanimljivi. Eco svojim stilom i erudicijom održava roman zanimljivim, ali prave tu teme nema.
Povijest "Protokola" je poznata, a pretpovijest zapravo irelevantna.
Umberto Eco: "Praško groblje"
Prevela Mirna Čubranić
Mozaik knjiga, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )