 |
Kao da sjedim i gledam (dobru) predstavu u kojoj glumac, ili lutka na koncu, dok traje, opisuje (izgovara) svaki pokret koji napravi, eto tako sam se osjećao čitajući roman Ovdje neće biti čuda Gorana Ferčeca (Koprivnica, 1978.).
Kažem 'glumac ili lutka na koncu' jer se i one najmanje radnje i pokreti glavnog lika koji traga za smislom kao po nekom beskorisnom automatizmu besciljno nastavljaju događati (nijedan od njih, unaprijed je vidljivo, neće ništa promijeniti), kao da su posljednji pokreti beživotnog tijela čiji se (duhovnim i materijalnim ruševinama) priklješteni udovi trzaju jer, eto, još poneki živčani impuls pronađe put od leđne moždine do vrhova prstiju.
Djelo, kojem bi zbog snage jedinstvenog prikaza mučnog odlično pristajao naslov slavnog Sartreovog romana, prema riječima autora i napomeni na kraju knjige, nastajalo na relaciji Zagreb-Koprivnica-Beč-Beograd, u vremenu od 2006. do 2011. godine, a kao inspiracija, mladom je, nagrađivanom dramatičaru poslužila vlastita prošlost i trajna preokupacija pozicijom manjina u društvu, kako seksualnih, tako i intelektualnih.
Naime, roman govori o Benderu, mladom muškarcu homoseksualnih sklonosti, intelektualcu koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja u inozemstvu u kojem nije uspio pronaći svoje mjesto na karti postojanja, u koje je izbjegao zbog rata, na poziv starog oca vraća u Hrvatsku, u selo u kojem pronalazi veću pustoš od one koju je upamtio i ostavio za sobom. Čovjek koji je pobjegao od svega niskog što u ljudskome proizvodi rat, koji je pokušao raskinuti sa svime iz prošlosti, vraća se jer ga zove roditelj, netko koga ne biramo, a tko nas, ma kakav bio, navede na razmišljanje, na povratak, na pružanje pomoći.
Jedan telefonski poziv za koji Bender, zbog vlastitih misaonih preokupacija, ne može sa sigurnošću reći da li je dio zbilje, očev glas i informacija da je majka nestala, potaknut će jedinku u krizi identiteta na putovanje vlakom, a čitatelju će, kao suputniku, u svakom trenutku, u prezentu, kroz pripovijedanje u trećem licu, biti iznesena protagonistova previranja koja, kroz kratke rečenice odsječene točkom, a koje govore o pokretima ili mislima koje postoje svaka za sebe, potpuno odvojeno, nepovezano s drugima, pojačavaju sliku čovjeka koji je ruševina, ljuštura, sav od komada, sve samo ne cjelina.
Bender se vraća prazan, bez prtljage (iz inozemstva nema uspomena, dijelova života koji bi mogao ponijeti, a ono malo stvari što je nasumice utrpao u torbu i ponio sa sobom otuđeno mu je u zračnoj luci), pa se stvara dojam kao da se u dugom vremenu izbijanja za njega ništa nije promijenilo, ništa se nije dogodilo, borba i bijeg su bili uzaludni, on isti, samo ponešto stariji, vraća se u kraj s kojim je izgubio sve veze, čak su i kratke rečenice koje (ako i) izgovori dodatna muka, jer se i jezika mora prisjetiti.
Ne samo radi potonjeg, već zato što si nemaju što reći, razlog je što je između Bendera i oca, kao i svugdje oko njih, umetnuta gusta šutnja, prekinuta tek očevim krikom i trkom kad ugleda psa koji kopa u dvorištu (kao da se boji da će mu otkopati neku tajnu, nečije kosti), a i sav krajolik pridružen je tišini u kojoj nema života, pa, kako kaže otac, nema ni zločina, nema krivnje, jer nema svjedoka.
Distanciranost koju stvaraju kratke rečenice u prezentu, nanizane jedna za drugom kao definicije, dobro funkcioniraju u kontekstu prikaza narušenog odnosa oca i sina, njihovih sudara i razilaženja, počevši od mitskog hrvanja u dvorištu kojim odbjegli sin treba zaslužiti pravo ponovnog ulaska u kuću, zatim scena mladosti suočene s demencijom, staračkih začuđujućih radnji i Benderovih promatranja, pa sve do završnog preslagivanja istine i (doslovnog) preslagivanja stvari koje su pripadale obiteljima protjeranima iz sela nakon „oslobođenja" i dobro je što se u šest godina stvaranja romana ova odlika nije razvodnila.
Upravo ta stilska ujednačenost i bogatstvo promišljanja temelj su romana Ovdje neće biti čuda, a na tome je uspješno izgrađena čvrsta priča o raskomadanosti, pustoši, praznini koju rat posije za sobom u zemlju kojom prođe i čije sjeme još dugo poslije buja u ljudima i okolišu.
Depresivna slika svijeta u čovjeku i oko njega, dugoročne posljedice rata, tematski reklo bi se nije to ništa novo u domaćoj književnoj produkciji, no Ovdje neće biti čuda mnogo je više od toga, pravo malo čudo, jer sve eventualne tematske poveznice s nekim drugim štivom ovdje su ispričane na iznimno originalan način, a Ferčecovo vladanje tekstom, moć dočaravanja, uvlačenje čitatelja u atmosferu i ambijent čine ovaj roman pravom knjigom za čitanje.
Količina rezignacije i sivila, spaljena srpska pseta, opljačkane kuće, zarasle staze, možda sve to i nije najbolji mamac za one sklonije ležernijem čitanju (ova knjiga traži angažiranost čitatelja, pažnju i polagano iščitavanje), no svakako je naslov koji treba pročitati i uvjeriti se zbog čega je toliko hvaljen i u 2012. godini uvršten u uži izbor velikih književnih nagrada.
Goran Ferčec: "Ovdje neće biti čuda"
Fraktura, 2011. Marijo Glavaš, 27.07.12
Isprintaj | Facebook | | Croportal 
|
|
|
|
|
|
|
ARHIVA KRITIKA I PRIKAZA
Marijo Glavaš
|
|
