Georges Perec : Ispario
Na promociji hrvatskog prijevoda svog romana „Četiri prijatelja" David Trueba je publici ispričao kako je počeo pisati na poklonjenoj pisaćoj mašini. Otac se bavio preprodajom svega i svačega, a neispravnu robu poklanjao bi djeci za Božić. Tako je Davidog brata jednom zapao sat kojem bi kod rukovanja ispadalo staklo, a sam je Trueba dobio pisaću mašinu bez slova T. Svoje prve priče Trueba je pisao sa slovom „l" umjesto „t", dodajući naknadno olovkom crticu na „l". Najzanimljivje je pritom da se Trueba morao i potpisivati s lažnim „T". Tatina poklonjena pisaća mašina na neki način je od početka poništavala Davida Truebu kao autora.
Nedostatak jedne tipke zbog kojeg je Truebu slučajno zapala komična autorska depersonalizacija, francuskom Oulipovcu (Ouvroir de litterature potentielle - Radionica potencijalne književnosti) Georgesu Perecu (1936.-1982.), bila je strategija za naglašavanje autorske persone. Iz svog romana "Ispario" (1969.) Perec je izbacio svaki samoglasnik „e", izuzev dva „e" u svom imenu, i dva „e" u svom prezimenu: ujedno i jedina četiri „e" u sasvim pozamašnom romanu.
Ali velika se cijena morala platiti za to autorsko kočoperenjem sa slovom „e" u imenu autora. „E" je najčešći samoglasnik u francuskom jeziku. I u hrvatskom se po učestalosti nalazi na prvom ili drugom mjestu (jezikoslovci nisu sigurni je li to „e" ili „a"). U iznimnom hrvatskom prijevodu Vande Mikšić u romanu „Ispario" nema mjesta niti za „čovjek", „žena", „dijete", „svijet", „zemlja", „more", „nebo"... Niti u francuskom vjerojatno nije ništa bolje - kao da sve osnovne riječi sadrže slovo „e". Tu već dolazimo do najočitije konzekvence Perecova literarnog koncepta. Pisati roman bez „e" jest kao plivati s jednom rukom zavezanom uz tijelo.
Perec namjerno ulazi u trku s hendikepom, galantno dajući svojim protivnicima prednost; onako kako su to u stripovima činili Zagor ili Komandant Mark, takmičeći se sa svojim ljutim, ali zapravo posve luzerskim protivnicima. Shodno tome, moglo bi se reći da je lako bilo Jergoviću dobiti nagradu u Poljskoj - nitko njemu nije maknuo „e" iz Worda. Ili završiti možda jednom zauvijek slučaj Nobela i Tolstoja, kome eto ni „e" nije pomoglo da se upiše na listu dinamitaševih besmrtnika.
No ispada da Perecu „e" niti ne treba. Baš kao što u crtiću „Čudovišta i vanzemaljci" proždrljivo, gastropodno želatinasto čudovište po imenu B.O.B. otkriva da nema mozak, oduševljeno zaključujući - „da ti mozak zapravo i ne treba" - tako i Perec od rečenice do rečenice, od stranice do stranice, vozi punom parom, s nogom uvijek na „gasu", pletući sasvim samodostatni tekst bez samoglasnika „e", i pritom se živahno praćakajući u jeziku i pismu: demonstrirajući da on može i bez „e", koje se negdje može čuti (u arapskim pisanim brojkama 6 ili 9), ali se nigdje ne može vidjeti. I to ne samo da on može bez „e", nego bez „e" može i hrvatska prevoditeljica Vanda Mikšić.
Prijevod je sintaksom i gramatikom prilagođen svom nedostatku, i ima tu raznih više ili manje dovitljivih rješenja za nošenje s hendikepom, no tekst kao da ne trpi. Upravo suprotno. Rečenice se nižu same od sebe. Recimo: „Zbivanja su tada pošla po zlu: ukokali bi vas i za najmanju sitnicu. Na ulici bi vas ljudi pozdravili, a onda pali mrtvi. Napadali su autobus, mrtvačka kola, poštansko vozilo, spavaća kola, taksi, kočiju i kolica. Nasrnuli su na bolnicu, knutom izmlatili jadnika na samrti - prsti mu u grču stiskali pokrivač - i izbliza upucali boglja s gihtom. Na križ su pribili bar tri lažna Krista. U vinu su utopili pijanista, u formalinu formalista, u gazolinu motorista..."
Nakon ovog proslova romana „Ispario", o građanskim nemirima potaknutima proglasom kardinala, rabina, admirala i politikanata pučanstvu „da bi uskoro moglo skapati od gladi", u prvoj glavi Perec naglo prelazi na „nešto sasvim drugačije", kako kaže - „isprva nalik na raniji roman o liku što spava koliku mu drago". Odavde „Ispario" počinje ovlašno pratiti lik Antona V. Ockalla, granajući tekst u raznim smjerovima, uključujući i krimić, i roman misterije, i što god već čitatelju, i autoru, može pasti na pamet...
Perecov roman zapravo je široki arhipelag raznih priča, tematski vrlo široko postavljenih, ali naravno stilski posve uvezanih: ne samo oko svog nedostatka, već i oko ludičke kvalitete romana.
Naravno, Perecova razigranost ujedno je najvažnija razina njegova teksta. „Ispario"je literatura kao mjesto ludiranja i kreacije. Danas se povremeno zna čuti kako je u XX stoljeću znanost napredovala, kako se tehnologija nevjerojatno razvila, ali kako se taj napredak i razvoj nisu osjetili i u umjetnosti. Vladimir Devide je u svojim posljednjim intervjuima često iznosio tu teoriju „regresije" moderne i suvremene umjetnosti.
Jasno je na što se pritom misli: „Beach Boys-i" nemaju kompleksnost Mozarta, Jackson Pollock nema izvedbeno majstorstvo Vermeera. Čak i unutar XX stoljeća ne postoji osjećaj progresa umjetnosti: ni jedan film nije nikada po svojoj važnosti nadmašio „Građanina Kanea", poezija je u novije doba gurnuta na marginu, nešto slično se događa i slikarstvu, a niti jedna avangarda se ne može mjeriti s kompleksnošću prethodnih razdoblja.
Na tu tezu o „regresiji" suvremene umjetnosti Perec dolazi kao upotrebljiv protuargument. Iako je njegova literatura karnevalska, izvedbenu zahtjevnost, tako često predbacivanu moderni, nitko mu ne može osporiti. I upravo to je „Ispario": književna ludorija najteže izvedbene kategorije, kombinacija autorestrikcije i s druge strane neobuzdane kreativnosti, minimalizma i izvedbene maestralnosti.
„Ispario" je i Mozart i Vermeer i Kandinsky i Johnny Rotten. „Ispario" je smisao teksta (i kreativnosti) pronađen u besmislu (redukcionističkog) koncepta.
A ovo je samo uvod. Na hrvatski tek treba biti preveden „Les Revenentes", tekst u kojem se pojavljuje samo samoglasnik „e"...
Georges Perec: "Ispario"
Prevela Vanda Mikšić
Meandarmedia, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )