Miroslav Mićanović : Roman ne smije biti pretplata na vječnost

U medijima je ovaj tjedan pušten glas o novoj, najunosnijoj književnoj nagradi u Hrvatskoj, koju je utemeljio Tportal. Autoru najboljeg domaćeg romana pripast će sto tisuća kuna, a nagrada će, podsjetimo, biti dodijeljena 15. svibnja 2008. u sklopu Zagrebačkog sajma knjiga.

O pobjedniku će odlučivati Alida Bremer, Tomislav Brlek, Ana Grbac, Igor Mandić, Jadranka Pintarić i Roman Simić Bodrožić. Žirijem predsjeda MiroslavMićanović, s kojim smo tim povodom porazgovarali o mogućoj provokativnosti nagrade i o tome kako postići da joj čitalačka publika povjeruje. Mićanovića smo još ‘ispitali' kakvi se romani njemu osobno sviđaju, a zanimalo nas je i hoće li izbjegavati hrvatske romanopisce u strahu da ga ne pokušaju ‘vrbovati' da glas dade njihovu romanu.

Željko Špoljar: Hoće li vaš žiri odabirom najboljeg romana pokušati biti provokativan u smislu da će se svojim odlukama bitno razlikovati od ostalih sličnih žirija?

Miroslav Mićanović: Meni se čini da je žiri dovoljno raznovrstan, heterogen po iskustvima i interesima. Imam osjećaj da je riječ o ljudima koje će ovoj nagradi dati na vrijednosti tako što ćemo dogovorno pokušati doći do najboljeg romana u smislu da on ne bude samo potvrda i kanoniziranje neke vrijednosti koja se razumije sama po sebi, a ni na koji način nije provokativna.

U žiriju imate Igora Mandića koji, čini mi se, ima potpuno drugačiji književni ukus od, recimo, vašeg. Kako ćete pomiriti te krajnosti u trenutku kad bude trebalo donijeti konačnu odluku?

- Dobro je da će u žiriju biti ljudi koji će razmišljati i ocjenjivati pojedine romane drugačije od mene. Kvaliteta tog rada ogledat će se u tome da nećemo inzistirati samo na svom glasu kao jedinom mogućem, nego ćemo misliti o romanu i nagradi svjesni da je to također jedan vrlo određen čin u smislu da se izborom vrednuje određeni pisac, određena poetika, ukus i svjetonazor. Meni je jako važno da žiri u svom radu nema već unaprijed skupinu pisaca, poetiku ili generaciju koju će favorizirati, nego da će se na osnovi čitanja misliti i odlučivati o najboljem romanu objavljenom u 2007. godini.

Mislite li da će vaš žiri biti kvalitetniji od žirija koji dodjeljuje nagradu Jutarnjeg lista?

- Svi koji sudjeluju u radu gdje se dodjeljuje nagrada, polaze od toga da žele učiniti najbolje, što ne znači da se to može uvijek i dogoditi. Sva proračunatost, sva zadovoljavanja nekog interesa koji nije interes čitanja i rada, prakse pisanja i njegova vrednovanja, vrlo se brzo, nakon druge, treće godine pokaže nedovoljan. Jednostavno, ako ovaj žiri ne bude dobro radio svoj posao, ta nagrada neće dobiti na vrijednosti i interesu čitatelja, javnosti, i postat će nevažna.

Što je glavni cilj vaše nagrade?

- Vjerujem da će ova nagrada stvoriti dobru atmosferu u smislu da će se iščekivati dobitnik i da će onaj koji je dobije imati korist i u tomu što će ga mnogi koji bi ga možda zaobišli čitati i kritički prosuđivati. Nadam se da će ljudi imati povjerenja u tu nagradu, očekivati je, i to ne samo prve godine jer je to kao neka novost, već da će onaj koji bude pratio tu nagradu reći: ‘Odlično, prošle dvije tri godine sam pročitao nagrađeni roman i taj žiri je napravio dobar posao za mene.' U tome bi, među ostalim, bila poanta.

Želite li tom nagradom još nešto ‘ispraviti' u hrvatskoj književnosti?

- Zadnjih deset godina veći je interes za hrvatske autore, ali kod čitatelja postoji osjećaj da izlazi puno knjiga i da ne uspijeva sve to pratiti, usustaviti, prepoznati što je vrijedno, zanimljivo. Onaj dio posla koji bi trebala obaviti književna kritika, odrađuju nažalost nagrade. Što, naravno, nije dobra stvar. Uloga je ovog žirija da nadomjesti tu nerealnu situaciju u kulturi, mi vrednujemo nešto što ne možemo poduprijeti ili argumentirati nekom sustavnijom kritikom koja je taj roman pratila. Kritika se u javnosti svela na medije, na slogane, na reklame, a ozbiljne književne kritike zapravo i nema.

Osjećate li prijetnju da će se vaš žiri povoditi za razvikanim romanima kojisu ove godine već osvojili pojedine nagrade?

- Mi znamo da je u naše čitanje uključeno ne samo ono što je u tekstu, nego i ono izvan teksta. Ali u tom se smislu potvrđuje kvaliteta žirija: da sve ono što bi bili paraelementi jednog čitanja osvijesti i ne uključuje u toj mjeri da žiri odradi projekciju neke druge priče izvan samoga sebe.

Vi se niste okušali u pisanju romana...

- Ako i sam nisam pisao roman, bavio sam se tim prostorom bilo kao kritičar, čitatelj ili urednik.

Što mislite o suvremenom hrvatskom romanu?

- U hrvatskom romanu uvijek postoji jedna konstanta vrijednosti, dobre literarnosti, svijesti o pisanju. Riječ je o dobrom spisateljskom standardu, ali s druge strane se uvijek žudi za kompleksnim romanom poput Marinkovićeva ‘Kiklopa' ili Novakova romana ‘Mirisi, zlato i tamjan'. Ipak, uvijek me zanima zašto se hrvatski autori koji napišu dva, tri romana na tome zaustave, za razliku od svojih inozemnih kolega koji su u tome ustrajniji.

Hoćete li do konačne odluke žirija izbjegavati susrete s romanopiscima u strahu da vas ne pokušaju ‘vrbovati' za svoje romane?

- Nakon antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva ‘Utjeha kaosa' neki me pjesnici više nisu pozdravljali. Naučio sam se s time nositi. Što se tiče romanopisaca naravno da ih neću izbjegavati, jer svi smo u svom poslu. To je kao kad si urednik: objavio si jednog, a ne deset ostalih. Meni osobno bit će presudno koliko ću u svom čitanju biti autentičan i siguran u čitanju objavljenih romana.

Hoćete li biti nesretni ako vaš favorit ne pobijedi?

- Neki će mi romani biti bliži, ali ću uvažavati iskustva drugih. Neću biti nesretan ako nagradu ne dobije roman kojem bih je ja rado dao, jer sam uvjerenu kompetentnost ljudi s kojima radim. Ta nagrada nije za vječnost, a ja i ne sudjelujemu dodjeli za moj najdraži roman. Ne mislim da je sudjelovati u radu žirija to da ostali članovi žirija moraju prihvatiti tvoj sud kao jedini mogući i važeći. Čar je u  argumentiranju i uvažavanju ostalih članova žirija.

Hoćete li kao predsjednik žirija imati veća prava u glasovanju?

- Imam ista prava kao i ostali članovi žirija.

Ponovno ste pokrenuli časopis 'Quorum'. Je li mladoj generaciji nakon iskustva interneta i bloga uopće ‘napeto' objavljivati u slabo čitanim književnim časopisima?

- Mislim da kod nas problem autorstva na blogu nije ozbiljno sagledan i opisan. Nadam se da će se 'Quroum' i time pozabaviti. Moje iskustvo s autorima koji pišu na blogu jest da su jako spremni objavljivati u časopisu i potpisivati se vlastitim imenom i prezimenom. Blog je po mom mišljenju nastao više kao još jedna mogućnost objavljivanja, a ne kao odricanje od knjige i ukoričenja teksta.

Uznemiruje li vas pomisao da bi se knjiga uskoro potpuno mogla prebaciti u elektronički oblik?

- Dogodit će se što će se dogoditi. Još imam osjećaj da je proces pisanja vezan uz postojeće oblike institucije objavljivanja i djelovanja koji će s tim radikalnim prijedlozima samo dobiti neki impuls, i da će se mijenjati. Hoću reći: u meni kao autoru mora postojati ta svijest da ne postoji vječnost. Ali ja sam se s tim već davno pomirio i ne vjerujem u vječnost pisanja. Vjerujem u prolaznost, vjerujem u fragmentarnost, vjerujem u potrošivost. Vjerujem da se dobri tekstovi nastavljaju, ne u svojoj cjelovitosti, ne u kanonu, nego u tragovima...

Kako s takvim svjetonazorom uopće vjerujete u roman kao književnu vrstu?

- Lijepo pitanje... Iz ovog možete zaključiti za koju ću vrstu romana zapravo biti zainteresiran. Dakle, ne za onaj koji je a priori destruktivan ili koji misli da mora biti konceptualan i negirajući, ili onaj čiji se autor pisanjem pretplaćuje na vječnost, nego onaj koji će u svom tekstu imati upisanu svijest o potrošivosti, jednako kao i svijest o kompleksnosti, svijest o fragmentu... Nikako ne onaj koji će htjeti biti od početka do kraja definiran i u tom smislu nemoderan i klasičan.

( Tekst je prvotno objavljen u Metro Expressu )