Ivica Prtenjača : Najbolje je kad čitatelji biraju po ljubavi

Ivica Prtenjača jedan je od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, čija se svaka nova knjiga poezije očekuje s velikim nestrpljenjem. No, osim u pjesničkom slogu, Prtenjača se okušao i u pisanju romana, a nedavno je i jedna njegova drama zaživjela na ''daskama koje život znače''. Uz to, on je i jedan od najznačajnijih ljudi u odjelu marketinga izdavačke kuće Profil International, mnogim ljubiteljima pisane riječi poznat kao moderator predstavljanja knjiga i osmišljavatelj promotivnih aktivnosti toga nakladnika, dok ga kolege po peru znaju i kao vrlo vještog baratatelja kuhačom, koji se odlično snalazi među loncima i pred šparhetom.

O svim svojim spomenutim aktivnostima ali i rukopisima na kojima radi, Ivica Prtenjača govori u retcima koji slijede.

Božidar Alajbegović : ''Okrutnost'' je naziv vaše još neobjavljene poetske zbirke koja je pobijedila na natječaju ''Dobriša Cesarić''. Opišite ukratko tu zbirku. U kojoj je mjeri naslov odraz pjesama i radi li se o iskoraku u mračnije teme, što bi se na osnovu naslova moglo zaključiti?

Ivica Prtenjača : Događa se nešto što ne bih htio, eto i ti me pitaš (zašto nismo na ti?) o toj zbirci, da je opišem i da joj dam razloge. Moram ti reći da ne mogu, nemam tu šta reći, osim da je posrijedi  moja spoznaja da je svaka estetizacija intime okrutan čin. Eto, to sam već nekoliko puta rekao i na pravom sam putu da sam u to prestanem vjerovati. Sačekajmo da ona izađe, sve će onda biti sasvim jasno, bar ja vjerujem.

Nedavno objavljena lista pisaca kojima je Ministarstvo kulture dodijelilo potpore za pisanje novih knjiga otkriva da pripremaš roman ''Povijest obitelji kroz kupnju polovnih automobila”. Opiši ukratko taj rukopis u nastajanju.

To mi je ipak malo lakše, riječ je o romanu koji prati dvadesetak godina jedne radničke obitelji u socijalizmu, u svakom slučaju neko, možda i opće mjesto. Ključni događaji u životu te obitelji su i kupovine tih krntija, njihove prodaje i servisi, vožnje između sela i grada. Uglavnom, roman o djetinjstvu s povijesnim odmakom, ha ha ha.

Jesi li zadovoljan reakcijama publike i kritike na predstavu ''Nedjeljni ručak'' nastalu prema tvom dramskom predlošku? Jesi li zadovoljan kako je tvoju dramu redatelj ''pročitao'' i načinom na koji ju je uprizorio?

Ma da, to je iza mene, ja sam napisao tekst i pustio drugima da se bave njime kako su htjeli. Danas to ne bih tako, tražio bih da me uključe u sam proces rada na predstavi, ne zbog toga da imam ikakav nadzor i zato što me je strah kako će moj tekst proći, ne, nego zato što je to jako zanimljiv i zabavan proces, jedno putovanje tko zna gdje.

Za prvi put je bilo okej, meni je to bilo važno iskustvo, ali sad bih sve učinio drukčije. Rado bih i glumio.

Je li to bio jednokratan iskorak u dramsko pisanje ili imaš u planu novi dramski tekst?

Nije, ne, pišem jednu dramu i sad. To me zabavlja na poseban način, ništa od tog jasno i ne očekujem. Riječ je o dvoje ljudi koji se upoznaju u neobičnom trenutku i na neobičnom mjestu, dovoljno za dramu, ha ha, ima i nešto ptica u svemu tome.

Nedavno si sudjelovao na jednoj tribini koja se između ostaloga bavila i pitanjem ''Književnost – hir ili potreba?''. Koji bi bio tvoj odgovor na to pitanje?

Ha, to je bilo zafrkantsko pitanje, ja sam ga izmislio, no očito je važnije nego što mi se učinilo. Književnost i kao hir i kao potreba. Uglavnom, najviše kao prostor slobode i neopterećenog stvaranja.

Ako sam dobro upućen, u pripremi je tvoja knjiga recepata i priča o hrani radnog naslova ''Melankolija i kuhanje''. Kakva je veza između ta dva pojma? Koje tvoje jelo kušači najviše hvale, a koje s najviše užitka pripravljaš i konzumiraš?

Veza između hrane i pisanje je stara i jednostavna, hranimo se na oba načina. A ta knjiga je ipak krenula na nagovor mojih kolega, nekolicine ljudi za koje sam priredio nekoliko obroka, ispričao im nekoliko priča o hrani. Ideja je jednostavna, obje te stvari, i kuhanje i pisanje me čine živim, sretnim i spašavaju me od mnogih teških stvari kojima sam svakodnevno izložen. Pokušat ću to napisati i razveseliti još koga, nekog čitatelja ili kuhara. Moram reći da će naglasak biti na pričama, a ne na receptima jer sam ja kuharski amater i potpuni početnik koji samo ima mnogo strasti i volje za stajanjem nad štednjakom.

A što se tiče veze između melankolije i kuhanja, pa i ona je očita, kuhanje je, barem meni maleni ritual, a melankolije ima u svakom ritualu, u svakom ponavljanju i započinjanju. Ustvari, melankoličan čovjek tako osjeća svijet, svejedno je radi li se o kuhanju ili vezenju goblena, ta je emocija u ovom suludom i bezrazložnom svijetu, često jedini znak normalnosti. Jest teška, ali je i lijepa.

Pišeš, jako puno čitaš, radiš u izdavačkoj kući na poslovima promocije - velik dio tvog  svakodnevlja vezan je uz knjigu. Dođe li kad do zasićenja slovima i riječima i za čime tada posežeš (osim za kuhačom)?

Ne, čitam kad god mogu, doslovce zaspim s knjigom u rukama, čitam i dok vozim (između semafora poeziju) pa se skoro zabijem u auto ispred, no moji sportski refleksi me spase skretanjem na travnjak (op.a. – jučer!), nema zasićenja jer je riječ o nečem lijepom i meni očito nužnom. Naravno, biram što čitam.

Kada uopće stigneš pisati uz sve te popratne aktivnosti i koliko one možda i negativno utječu na tvoj spisateljski rad/razvoj?

Svojevremeno su Danila Kiša novinari upitali kako živi. On im je odgovorio: Noću pijem, danju spavam. No dobro, a kad pišete? U međuvremenu!

Eto ti odgovora, i ja u međuvremenu, u nekim rupama od obaveza, u svakom slobodnom trenutku. Nemam slobodnog vremena, ne idem na izlete, ne plovim, ne skijam, ne igram ping pong ili se družim s ekipom na skvošu, nema me nigdje osim na poslu, u kafiću i u kući za radnim stolom. I zbog tog pisanja nedostajem ljudima koji me vole, mene naprosto nema.

Da li bi ti, pod uvjetom kad bi si to mogao financijski priuštiti, život u kojem ne bi bilo tih aktivnosti “uz-i-oko-književnosti” bio dovoljno poticajan i zanimljiv?

O, da. I te kako, imam toliko toga što bih želio napisati i odživjeti. Nikad, niti kao dijete nisam znao što je to dosada.

Kao promotor knjiga, jedan si od kotačića u mehanizmu ''brendiranja'' pisaca – što misliš o tome s aspekta autora i s aspekta promotora?

Ima tu i dobrog i lošeg, no nekako vrijeme uvijek sve poravna pa ostanu oni koji nešto vrijede a nestanu oni koji su trebali nestati. Uvijek pokušavam istaknuti nečije pozitivne osobine, njegove jake strane, nije to tako teško, nitko od nas nije savršen, ali niti potpuno izgubljen slučaj. Čitateljima je sve jasno, oni ipak biraju po svojim razlozima, a najbolje je kad biraju po ljubavi.

Koliko konkretno ''košta'' jedna promocija knjige i koje sve troškove uključuje? Plaća li Profil honorare (i koliko oni iznose) učesnicima predstavljanja koji nisu Profilovi zaposlenici? Biva li im plaćeno noćenje u Zagrebu, ako dolaze iz drugog dijela Hrvatske?

E sad, promocija knjige te može koštati jednu kunu ili sto tisuća kuna, ovisi što radiš, kakav događaj organiziraš. U svakom slučaju mnogo je tu detalja i mnogo stavki. Profil se kao kuća ponaša profesionalno, a svoju je snagu izgradio između ostalog na mnoštvu vrlo uspješnih promocija knjiga.

Svode li se Profilove promocije samo na uobičajeni program ''autor+urednik+voditelj'', ili nastojiš osmisliti drukčiji koncept?

Naravno da ne, nažalost ne živiš u Zagrebu pa te nisam mogao pozvati na neke od naših promocija knjiga koje smo radili od restorana, kazališta, koncerata, klubova, foajea, knjižara i čega sve ne. Často variram shemu promocije, promatram je kao poseban događaj i uvijek hoću nešto osim tog standarda dodatno ubaciti: projekciju filma, neki kviz, nagradnu igru, glumačku izvedbu, projekciju slajdova, kuhanje, glasanje za predsjednika Amerike i proglašenje. (Tako smo predstavili Obaminu knjigu ''Odvažnost nade'', a zbog vremenske razlike prvi smo u svijetu proglasili novog američkog predsjednika, ja sam, of kors, bio predsjednik izborne komisije.)

Kako se pripremaš za predstavljanja? Pročitaš li baš svaku knjigu prije promocije?

Pripreme za promociju gotovo da više i ne obavljam, doduše, malo promislim što i kako, skiciram si na papirić mali scenarij događanja. Ne pročitam, ne, nema potrebe za time, pogotovo ako samo moderiram događaj, a i ne stignem. Većinu ipak pročitam, ali pustim stručnjacima da o njoj govore, ja više povezujem stvari, dižem atmosferu, reagiram na impulse iz publike i usmjeravam govornike.

U kolikoj mjeri mediji, posebice tiskani koji su očito neko vrijeme u ''krizi identiteta'', pomažu ili odmažu afirmaciji kvalitetne literature u nas?

U krizi jesu, ali bi bez njih kriza bila mnogo dublja. Ja se nadam da će novine prebroditi ovaj problem i da će iz ove teške situacije izaći snažnije i konstruktivnije. Te da će povećati broj stranica za kulturu, ali i još važnije prestati promatrati kulturu i umjetnost  kao spektakl, već kao krucijalno životno pitanje jednog društva. I kao ogledalo i kao putokaz za jedno društvo, kao svojevrsni pretvarač loše i dezorijentirane zbilje u onu koja ima smisla, u život koji ima smisla živjeti. Umjetnost to može, samo treba raditi na tome.

Približava se Zagrebački sajam knjiga kojega organizira Profil - hoće li biti stranih gostiju i koje nove naslove pripremate za izlazak iz tiska pred Sajam?

Ima toga jako mnogo, Sajam će biti najbolji dosad, no još je prerano da izlazim s detaljima.

Ako se ne varam, Profil je organizator i Festivala kratke priče – znaju li se već učesnici?

Znaju, Irska je ove godine zemlja partner, drugi dio Festivala odigrat će se u Zadru, ali kažem – i o tom potom.

Profil je otkupio zgradu u centru Rijeke u kojoj bi trebala niknuti nova velika knjižara, slična zagrebačkom Megastoreu. U kojoj je fazi projekt i kad planirate otvorenje?

Da, jedva čekamo, vjerujemo da će se otvorenje dogoditi u svibnju ili lipnju, radi se ozbiljno na tome.

Postoji li mogućnost da se vratiš u rodnu Rijeku, možda na neko od rukovodećih mjesta u toj knjižari? Nedostaje li ti Kvarner i da li bi se volio vratiti u rodni kraj?

A ne, mislim da je rad u knjižari iza mene, premda volio sam prodavati knjige. Također, ja ne znam biti šef, neozbiljan sam suviše za tako nešto. A što se tiče rodnog kraja, nije on daleko, zaletim se dosta često i nekako niti nemam dojam da sam otišao.