Ključne riječi - Branislav Oblučar: 'Pucketanja'

( ključne riječi iščitala i priredila Olja Savičević Ivančević )

Pakao

Branislav Oblučar: Imaginacija se oko pakla ne treba naročito truditi, slike naviru same od sebe, vrlo ih lako možemo povezati s iskustvom. Pakao nalazimo, ne treba ga tražiti. Uključite televizor, otvorite novine. Da se zamisli raj, a da stvar ne bude očajno dosadna, potreban je ipak malo veći napor. Za slike raja teško je naći uvjerljiv materijal, sve najčešće počiva na tankim temeljima bljutave, pastoralne mašte. Čak kad nam i pođe za rukom, shvatimo na koncu da je ipak riječ o paklu. Pakao je naprosto inspirativniji. Kao što su znali romantičari, đavo je pravi sugovornik čovjeka od duha.

Cioran

Filozof slijepih ulica. Čitava njegova misao počiva na potvrđivanju proturječja egzistencije, iznošenju pretjeranih teza, začinjenih često grotesknim cerekanjem, za koje začudo nalazimo da su prilično točne. Čitajući njega, vrlo se brzo složimo s tvrdnjom kako život nema nikakvog smisla i kako je za čovjeka i za sva ostala bića što ga okružuju naprosto najbolje da nestane s lica zemlje. Cioran je pisac koji misli isključivo u velikim dimenzijama, što izravno oponira formi za koju se opredijelio - fragmentu, a to ga samo čini privlačnijim. I vjerodostojnim, jer čemu naširoko argumentirati da je čovjek promašeno biće?

Cioran to obavlja nizom kratkih likvidacija, kratkih pregleda raspadanja, čija je temperatura redovito povišena, iako, opet, svedena na razinu precizne, nekićene, ali sočne formulacije. Iako je duhovno ukorijenjen u 20. stoljeće i njegove utopije i razočaranja, Cioran je zapravo vječiti nesuvremenik. Zato njegova misao i danas ima heretičku snagu.

Vječnost i sitnice

Glavna inspiracija za tekst pod nazivom Vječnost u "Pucketanjima" došla je od Slamniga, od njegovih stihova o tom problemu; on kaže kratko i jasno: "Bojim se vječnosti i onanije." Da ga tema muči, dokazuje još jedno mjesto, u pjesmi Dundurilovo viđenje: "Na drugom svijetu ima mira / i svaki dan je isti. / Nitko tam ne kopulira / svi su onanisti." Trenutno mi se čini da je takav govor o vječnosti najprikladniji. Ili onaj iz pjesme Perući auto Dalibora Cvitana, u kojoj kaže, "gdje ima Boga, ima i lima".

Ako bih baš htio biti dobrohotan prema vječnosti, i pristao odagnati zijevanje na koje me tjera, onda bih je morao prizemljiti, izvesti iz trošnog, prolaznog, sitnog. Da ne kažem, iz sitniša.  

 
Pucketanja

Kolega pisac Ivica Prtenjača zanimljivo je prokomentirao naslov knjige - prepoznao je u riječi neku zloslutnost: prizvao je sliku daske koja krckanjem nagovještava da će upravo puknuti pod nečijom cipelom. Sitan zvuk tako je izravno povezao s nečijom propasti. Intrigantna je potreba imaginacije da podmeće različite slike ondje gdje se nešto nejasno događa s materijom. Primjerice, pucketanje namještaja noćna će mašta smještati u različite okvire, improvizirati zvučne freske praktički ni iz čega. To bi mogla biti i jedna od perspektiva čitanja knjige: u njoj rubni, sitni poticaji zadobivaju prikladnu analogiju u vrlo kratkoj formi.

 
Slamnig i Dragojević

Slamnig je za sebe jednom ustvrdio da želi biti nešto kao dugoročni zabavljač. Mislim da mu je to uspjelo, njegovi su stihovi i danas silno zabavni, neke od njih povremeno zavrtim u glavi. Meštar stiha, s uhom za nonsens, ležerni enciklopedist, "relativno naopako" njegova je deviza. Kod Dragojevića pak nailazimo na pravi pjesnički kozmos, raslojen u žanrovskim varijacijama, koji se preobražava iz knjige u knjigu, ostajući dosljedno prepoznatljiv. Česti motivi (s)tvari i životinja kod njega su me uvijek osobito privlačili. Element ludizma je ono što ih povezuje, premda poprima različito značenje u svakog od ovih pjesnika.

 
Poezija-esej

"Pucketanja" su napisana u žanru koji ne mogu jednoznačno odrediti. Postoji u njima određen broj tekstova koji bi se sigurno mogli opisati pojmom "poezija-esej"; ja katkad slično kažem da je riječ o poetskim mikro-esejima. Kao što je ustvrdio ruski teoretičar Mihail Epštejn, esej nastaje fragmentacijom i poosobljenjem filozofske misli, u njegovom je centru često neko nestalno, montenjevsko ja koje pojmove redovito ovjerava u carstvu konkretnog - bilo u primjerima iz literature, bilo iz svakodnevice.

Mislim da je pjesma u prozi ona poetska forma koja se najlakše otvara utjecaju eseja, vjerojatno i zbog samog sintaktičnog ustroja - rečenice, koja na vrlo malom prostoru objedinjuje sliku i pojam, pri čemu pojam tada dobiva poetsko utemeljenje, tvarnu patinu pjesničke slike.

 
Teorija i praksa

Kao čovjek koji se i stručno bavi književnošću, ne mislim da se književna teorija i književna praksa nužno isključuju. Svaki pjesnik ima neku teoriju pisanja, ako ćemo pravo, a često su znanstvenici ili profesori ujedno i pjesnici. No, da budem precizniji, rekao bih da je tu prije riječ o dvjema različitim praksama, koje imaju različita izvorišta i konvencije, a jedna može manje ili više utjecati na drugu. Ne treba mistificirati njihove spone ili među njima vidjeti samo provaliju.

 
Pjesnik-čitatelj

Pjesnik je uvijek čitatelj. Kao što je čovjek biće razgovora, tako je i pjesnik biće literature.

 
Stvarnost-nesanica

Nesanica daje stvarnosti novu dimenziju. Ima jedan sjajan Šimićev stih: "Ja čekam noć: preobraženje stvari". Cioran je opsesivno pisao o toj temi. Povezao ju je s radom negacije - nesanica prema njemu rastače u prah sve ono što se danju čini čvrsto i postojano. Za um podozriv prema utvrđenim vrijednostima i navikama, nesanica je prirodan ambijent. No trebalo bi, ravnoteže radi, napisati i jednu pohvalu spavanju. Svijet naprosto ne zaslužuje našu stalnu pažnju. "Ništa nije toliko važno", mogući je komentar spavača dok se okreće na drugu stranu kreveta.

 
Asja

Asja nije Laura, ja nisam Petrarca. Možda bih doduše mogao malo u Bretonovom stilu, iz Slobodne veze: "Moja žena s kaktusom na jeziku...", ali Asja nije ni Nadja. Ženama je u ljubavnoj poeziji najčešće poklonjeno sve, osim njihova glasa. Kao što ja nisam ljubavni pjesnik, tako je u onih nekoliko tekstova u kojima je spominjem Asja prije svega sugovornica. Četkice se tako mogu čitati i kao interpretacija jedne njezine pjesme iz "Kaktusa", to je taj razgovor između knjiga, kako stoji u podnaslovu moga teksta. Smatram ga najintimnijim tekstom u knjizi. No mnogi su čitatelji baš na njega vrlo pozitivno reagirali, što me malo iznenadilo.

Nije jednostavno pisati o ljubavi, imenovati je izravno. Uvijek postoji opasnost skliznuća u patetiku i stereotip, prave otrove za književnost, koje lakše zamjećujemo u tuđem nego u vlastitom pisanju.

***

Branislav Oblučar (1978, Bjelovar), jedan je od najzanimljivijih hrvatskih pjesnika mlađe generacije; književni kritičar, esejist. Član je redakcije časopisa Quorum i programskog odbora Goranovog proljeća. Radi kao znanstveni novak pri Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Bibliografija:

"Anđeli su pali na tjeme", s Boškom Kuzmanovićem, Gimnazija Bjelovar, 1997.
"Mačje pismo", SKUD Ivan Goran Kovačić (nagrada Goran za mlade pjesnike), Zagreb 2006.
"Pucketanja", Algoritam, Zagreb 2010.

- kraći izbor pjesama iz knjige "Mačje pismo" možete pročitati ovdje.