Marc Casals Iglesias : Kvaliteta teksta i težina prevođenja ne moraju se nužno podudarati
Kako je moguće da se već i mnogo prije nismo susreli? Nedavno sam čitala gdje kaže da ljudi više cijene ovaj naš posao kad im objasnimo što sve radimo dok prevodimo i da mnogi tad prestanu misliti da se to može tek tako, ili da se može lako zamijeniti strojem. I još kaže da mu se u svemu tome silno sviđa ta prilika da tjednima, mjesecima, budeš uronjen u svijet briljantnih autora. Kolege smo, a kako se ispostavilo, i istomišljenici o brojnim prevodilačkim temama. Pretpostavljam da se zato prilika za upoznavanje napokon i ukazala. Španjolsko veleposlanstvo u Zagrebu i HKD Napredak u svibnju su upriličili književni susret s Marcom Casalsom Iglesiasom. Tom prilikom moderirala sam predstavljanje Marcova prijevoda Andrićeve Proklete avlije na španjolski, što je povod i ovom razgovoru dvoje prevoditelja. Uz razgovor o prevođenju Andrićeva djela kao i djela drugih autora, nezaobilazno smo se dotakli tema procesa i iskustva prevođenja, izazova jezika i stila, recepcije prijevoda. Kao prevoditelj Slavenke Drakulić, Damira Karakaša, Ante Tomića, Tee Tulić i Dine Pešuta, Marc je itekako značajan ambasador hrvatske književnosti na španjolskom govornom području.
A tko je Marc Casals Iglesias, pitate se?
Na to pitanje najbolje će odgovoriti sam:
„Marc Casals Iglesias bio je mladić iz Girone, na sjeveroistoku Katalonije, koji je nakon studija prevođenja u Barceloni pokušao raditi kao prevoditelj usmenog prevođenja za Europsku uniju kako bi zaradio za kruh. Budući da je bila 2005. godina i da su do ulaska Rumunjske i Bugarske u EU ostale još dvije godine, odlučio je otići u Sofiju i naučiti bugarski. Međutim, putujući po Bugarskoj i zemljama bivše Jugoslavije zaljubio sam se u regiju i odlučio ostati. Nakon četiri godine provedene u Sofiji preselio sam se u Cavtat, blizu Dubrovniku, jer mi je nedostajalo more i počeo sam učiti hrvatski. Poslije sam živio u Sarajevu, Zadru, Zagrebu, a sada u Ljubljani. U međuvremenu sam već preveo autore poput Ive Andrića, Slavenke Drakulić, Damira Karakaša i Tee Tulić. Vjerujem da je moj pravi odnos s hrvatskim jezikom počeo u Cavtatu, u malom mistu kraj mora.”
Prevođenje: proces i iskustva
Čudo u Poskokovoj Dragi
Proslava
Željka Somun: Sad kad si nam se ukratko predstavio, reci nam otkud tvoja želja za prevođenjem književnosti?
Marc Casals Iglesias: Odmalena sam volio književnost i, budući da sam također zarana pokazivao određenu nadarenost za jezike, kad je došlo vrijeme za odabir studija odlučio sam se za studij prevođenja, ponajprije s mišlju da prevodim književna djela. Nažalost, iz financijskih razloga dugi niz godina morao sam se baviti komercijalnim prijevodima, i ne žalim se zbog toga: oni su mi omogućili da putujem i izgradim čvrste temelje za razvoj prevodilačkog zanata. Od 2023. godine bavim se gotovo isključivo književnim prevođenjem, a kad ne prevodim, pišem članke i osvrte za španjolske i katalonske medije.
Napisao sam i knjigu o Bosni, Kamen ostaje, koju će uskoro objaviti sarajevska izdavačka kuća Buybook, uz distribuciju u Hrvatskoj. A u međuvremenu pišem još nekoliko knjiga za koje se nadam da će izaći tijekom sljedećih godina.
Zanima me koji je bio tvoj prvi prijevod s hrvatskog i kako se kod tebe odvija sam proces prevođenja, kakva su tvoja iskustva.
Prvi prijevod s hrvatskog koji sam napravio bio je Mileva Einstein, teorija tuge Slavenke Drakulić. Iskreno, bila je to dobra knjiga za početak zbog jednostavnosti i jasnoće kojom Slavenka piše. No tada sam se prvi put susreo s uobičajenom poteškoćom u prevođenju s vašeg jezika: prijelaz između prošlog i sadašnjeg vremena mnogo je fluidniji nego u romanskim jezicima. Za nas su mnogi takvi prijelazi (koje čak i Andrić često koristi) previše kolokvijalni, pa, ovisno o senzibilitetu svakog autora, moraš odlučiti hoćeš li sve staviti u prošlo vrijeme, sve u sadašnje ili ih izmjenjivati. U Slavenkinom slučaju odlučio sam se za ovu posljednju opciju jer sam vidio da taj prijelaz između vremena može funkcionirati kao poetski postupak.
Je li inicijativa za prijevod te knjige došla od izdavača ili si sam potaknuo ostvarenje tog i sljedećih prijevoda?
U slučaju ovog prijevoda i sljedećeg koji sam radio, Pisma iz ludnice sarajevskog pisca Darija Džamonje, prijedlog je bio moj. Bilo samostalno, bilo zajedno sa svojom partnericom Patricijom Pizarroso, jer na nekim prijevodima radimo zajedno, redovito šaljemo prijedloge izdavačkim kućama. U drugim slučajevima izdavači su ti koji predlažu nas kao prevoditelje, što je bio slučaj s romanima Me'med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića ili Čudo u Poskokovoj Dragi Ante Tomića. A ponekad postoje situacije koje su negdje između, kao kod Proslave Damira Karakaša: izdavač je bio čuo dobre stvari o knjizi, pitali su me što mislim o njoj, a ja sam im rekao da mi se čini fantastičnom i da bih je s velikim zadovoljstvom preveo.
Kad su izdavači u pitanju, radiš li uvijek s istim izdavačem i je li sa svakim sljedećim naslovom i stečenim iskustvo lakše dogovoriti uvjete prijevoda?
Imam nekoliko urednika s kojima surađujem prilično redovito. Gotovo svi su nezavisni jer volim raditi s ljudima kojima je stalo do književnosti, a ne do zarade. Istina je da sam imao sreće što je Kamen ostaje, moja knjiga o Bosni, postigla određeni uspjeh u Španjolskoj među ljudima zainteresiranima za vašu regiju. Budući da su me urednici već poznavali zahvaljujući toj knjizi, vrata su mi se lakše otvarala. Sada bih rekao da imam malu mrežu urednika suradnika i istomišljenika, svaki sa svojom posebnom uređivačkom linijom, s kojima vrlo rado radim, trudeći se ipak i dalje je širiti kako bih ujedno proširio i lepezu žanrova knjiga koje prevodim, sam ili zajedno s Patricijom.
Znamo da su španjolski autori u Hrvatskoj dobro primljeni i čitani. Kakva je recepcija naslova prevedenih s hrvatskog jezika u Španjolskoj? Vodi li izdavač brigu o promociji naslova ili je stvar prepuštena angažmanu prevodioca?
Već nekoliko godina u Španjolskoj se stvorila publika za vašu književnost, ona je malobrojna, ali vrlo vjerna i kupuje gotovo sve knjige koje izlaze. To, zajedno sa sustavom potpora hrvatskog Ministarstva kulture, koji funkcionira prilično dobro, omogućuje tim malim nezavisnim izdavačkim kućama o kojima smo govorili da nastave objavljivati knjige, čime se neće obogatiti, ali zbog kojih po svoj prilici neće ni propasti. Što se promocije tiče, to ovisi o izdavaču: ima onih koji joj posvećuju više pažnje, a ima i slučajeva u kojima kao prevoditelj moram malo više pogurati knjigu putem objava na društvenim mrežama, predstavljanja i slično. U svakom slučaju, budući da sam svjestan ograničenja tih malih izdavača i da mi je važno da ove knjige dođu do čitatelja, to je posao koji radim s veseljem.
Osluškivanje izvornog teksta i recepcija prijevoda
Imaš li potrebu konzultirati autora ili kolege prevodioce oko nedoumica u tekstu, i kakva si tu iskustva stekao? Dogode li se nova izdanja pojedinih naslova i što sve utječe na uspješnost i čitanost prijevodne književnosti?
Ako je neka knjiga prevedena na druge jezike koje razumijem (engleski, francuski, talijanski i portugalski, uz one s kojih prevodim), obično zatražim i te prijevode. Posebno su mi korisni prijevodi na romanske jezike u slučaju da negdje doista zapnem. Ako su autori živi i na kraju mi ostane poneka nedoumica, pitam njih, ali nikada više od četiri ili pet pitanja jer ne bih ih želio opterećivati. Moj odnos s vašim autorima vrlo je dobar i komunikacija vrlo opuštena, što su zaista ugodne okolnosti za rad, možda donekle i zato što autori s takozvanih malih jezika u velikoj mjeri ovise o prijevodima kako bi se probili, pa zbog toga jako cijene ulogu prevoditelja. Također mi puno znači družiti se s autorima, vidjeti kako oni doista govore, kako se kreću, pobliže ih upoznati jer to mi daje šire uvide i u svijet njihovih knjiga. A druženje s pametnim i talentiranim ljudima nikako nije gubljenje vremena, već upravo dobitak.
Ja prevodim s bugarskog na katalonski Georgija Gospodinova, koji je, zna se, jedan od najvažnijih suvremenih autora, pa se redovno izdaju i Vremensko utočište i njegov posljednji roman Vrtlar i smrt. No, osim njega, zanimljivo je da je zasad jedina knjiga koja je doživjela novo izdanje upravo ona najspecifičnija: Pisma iz ludnice Darija Džamonje. Džamonja je legendaran pisac u Sarajevu, ali gotovo nepoznat izvan grada, izuzev možda među piscima. Njegov je svijet izrazito sarajevski, koristi tamošnji žargon, a njegovi tekstovi sadrže mnogo prešutnih značajki koje teško može pohvatati onaj tko ne poznaje taj grad. No, knjiga je ipak postala mali fenomen u Španjolskoj i godinu dana poslije preveo sam Pticu na žici, antologiju pripovijedaka koje je Džamonja napisao u desetljećima prije rata. Mislim da je to još jedan dokaz univerzalnosti koju dobra književnost ima.
Kakva je suradnja s lektorima i urednicima prije konačne verzije teksta i čija je tu zadnja?
Obično šaljem tekst nakon što prođem kroz njega tri puta: prvi put da uronim u njega i upoznam ga, drugi put da mu postupno dam oblik i treći put, tad bez gledanja u original, trudeći se da postignem da zvuči što prirodnije na španjolskom ili katalonskom. Nakon toga tekst prolazi kroz ruke lektora i tu sve ovisi o tome koliko je pojedini lektor sklon intervenirati u tekst. Imao sam sreće i pamtim samo jedan slučaj u kojem se lektorica, kako bismo rekli na španjolskom, malo „napila crvene olovke”, što će reći da je na pojedinim mjestima svojim opaskama „zacrvenila” stranice, no općenito uzevši lektori daju vrlo korisne sugestije. S druge strane, u raspravama s urednicima, budući da uglavnom ne znaju ni hrvatski ni bugarski i najviše se mogu osloniti na engleske, francuske ili talijanske verzije, što mi svakako daje veliku prednost i nezanemarivu težinu. Ipak, nastojim da konačna rješenja budu rezultat dogovora kako bi svi bili zadovoljni suradnjom, a da se pritom ne ugrozi kvaliteta knjige. Kad radiš s drugima moraš poštovati i njihovo misšljenje, nemoguće je da si uvijek u pravu.
Postoje li u Španjolskoj potpore za prijevode za izdavače i prevoditelje i je li ih jednostavno ostvariti? Jeste li ti ili tvoji izdavači imali španjolske, možda i hrvatske potpore, primjerice Ministarstva kulture i sl.?
Jedina pomoć koju je neki moj prijevod dobio od španjolskog Ministarstva kulture bila je za Prokletu avliju, ali to se očito duguje Andrićevu statusu. Zapravo bih rekao da izdavačke kuće čak ni ne traže potpore za ostale moje prijevode jer bi morale prolaziti kroz svu birokraciju s vrlo malim izgledima da ih dobiju. S druge strane, hrvatski sustav potpora funkcionira vrlo dobro: prijedlozi se ocjenjuju svaka tri mjeseca i dosad su uvijek odobravani, čak i za autore koji su vrlo kritični prema Hrvatskoj poput Ante Tomića ili za one koji nisu Hrvati u užem smislu riječi, poput Bekima Sejranovića ili Darka Cvijetića.
Treba reći da, budući da se u Španjolskoj hrvatski autori objavljuju u nezavisnim izdavačkim kućama, te potpore mogu značiti razliku u smislu hoće li knjiga uopće zaživjeti ili neće. Stoga ne znam tko su ljudi koji vode te potpore u vašem ministarstvu, ali preporučujem da ih zadržite jer čine puno dobra za hrvatsku književnost.
Izazovi jezika i stila
Dosad si stekao već dovoljno uvida i sad već sigurno znaš je li ti lakše prevoditi suvremene autore ili klasike? Kako ti je bilo prevoditi Ivu Andrića s obzirom da je riječ o nobelovcu i što misliš, je li uopće sve prevodivo?
Rekao bih da više nego o razdoblju to ovisi o autoru. Možda to čitatelja može iznenaditi, ali kvaliteta teksta i težina prevođenja ne moraju se nužno podudarati. Drugim riječima, najbolji autori nisu uvijek ujedno i najteži za prevođenje, i obrnuto. Ne bih rekao da se uvijek baš sve može prevesti, ali tekst se svakako može približiti čitatelju u njegovom jeziku, ne samo kroz prijevod izvornika, nego i kroz gotovo neprimijetno umetnuta pojašnjenja koja ne narušavaju tijek teksta, ili pak uz pomoć fusnota i parateksta, odnosno predgovora ili pogovora. U prijevodima Semezdina Mehmedinovića, Me'med, crvena bandana i pahuljica i Sarajevo Blues, i Darka Cvijetića, Schindlerov lift, na kraju teksta uključili smo dugačke intervjue proizašle iz višesatnih razgovora autora i prevoditelja koje su čitatelji u Španjolskoj izuzetno cijenili.
Je li prevođenje bilo na tvoj prijedlog i kakav je bio proces?
U slučaju Proklete Avlije prijedlog je bio moj jer sam shvatio da nikad nije bila prevedena s izvornika. Postojao je prijevod iz šezdesetih godina napravljen nakon što je Andrić dobio Nobelovu nagradu, vjerojatno s francuskog, jer tada gotovo da nije bilo prevoditelja sa slavenskih jezika na španjolski. Kako bih dopunio svezak, na početku sam uvrstio neprevedene pripovijetke iz kompilacije koju je sastavio Ivan Lovrenović, veliki poznavatelj Andrićeva djela, za izdanje sarajevskog časopisa Dani koje sam kupio nedugo nakon dolaska u Sarajevo. U početku me nije toliko tištala činjenica što je Andrić nobelovac, koliko to što je klasik, možda najvažniji u svim tim zemljama koje toliko volim, a pritom i europski klasik. Zato sam se morao svjesno potruditi da zaboravim koga to prevodim i ponavljati si da ne prevodim autora, ma tko on bio, nego upravo sam tekst.
Strvinari starog svijeta
Je li ti to bio najizazovniji prijevod, što bi izdvojio kao najzahtjevnije, a što kao najljepše prevodilačko iskustvo?
Najsloženije iskustvo bez sumnje je bilo s Andrićem, ne samo zbog pitanja o kojem smo ranije govorili nego i zbog količine turcizama koje sadrže i Prokleta avlija i pripovijetke koje joj u knjizi prethode. Budući da se ti izrazi nisu nalazili ni u rječnicima turcizama, morao sam se obratiti dobrim prijateljima poput osmanističarke Amile Buturović i orijentalista Dženana Smajića. Poteškoću je predstavljala i specifičnost negova stila. Kao dobro iskustvo pamtim prevođenje Strvinara starog svijeta Tee Tulić. Posljednju lekturu teksta napravio sam prošlog kolovoza, na katalonskoj obali. Ujutro bih se kupao, malo prevodio, šetao uz more, poručao ribu pa se vraćao prevođenju. Svidjelo mi se da ja, Mediteranac, prvi put prevodim mediteranski tekst, i to u okruženju sličnom onome u kojem se odvija radnja romana.
Geografija nas veže i spaja
Zanimljivo je tvoje kretanje našim prostorima. Znam da su prevoditelji jednako znatiželjni kao i pisci i uvijek u potrazi za novim spoznajama i vidicima, ali zanima me kakve su te to tajanstvene niti povukle od Cavtata do Zadra pa onda do Ljubljane? Tko slaže tu geografsku slagalicu?
Nakon Cavtata proveo sam deset godina u Sarajevu i ondje sam upoznao Patriciju i od tada više nisam slobodan živjeti gdje god poželim! Pratio sam nju, ovisno o njezinim različitim poslovima, najprije kao lektorice španjolskog jezika na Sveučilištu u Zadru, zatim na Sveučilištu u Zagrebu, a sad kao voditeljice 'Aule Cervantes' u Ljubljani. U svakom slučaju, na tome sam joj zahvalan, jer Bosna i Sarajevo imaju vrlo magnetičnu prirodu (ili su barem tako djelovali na mene), i dobro mi je došlo ponovno širenje obzora nakon desetljeća provedenog u kotlini. Kad sam prvi put bio u Ljubljani, još 2005., tad kao dvadesetpetogodišnjaku činila mi se dosadnim i buržujskim gradom, ali sad, s četrdeset šest, cijenim njezin mir i šetnje uz Ljubljanicu. To je dokaz da u životu nikad ne znaš što te čeka i kako ćeš to prihvatiti!
Tijekom promocije prijevoda Andrićeve Avlije dotakli smo se i činjenice da i sam pišeš. Kakvo je tvoje dosadašnje spisateljsko iskustvo i u kakvom su onda odnosu pisanje i prevođenje?
Zasada sam napisao tu zbirku La piedra permanece: Historias de Bosnia-Herzegovina (Kamen ostaje: priče iz Bosne i Hercegovine), koja će, kao što sam spomenuo, uskoro biti objavljena u izdanju sarajevskog Buybooka uz distribuciju u Hrvatskoj. Pored toga imam jednu dovršenu knjigu i još jednu koju postupno pišem. Činim to svojim tempom, prilično sporo (Kamen ostaje oduzeo mi je pet godina), ne s namjerom da gradim spisateljsku karijeru nego da pišem knjige kojima se doista pomno i posvećujem. Budući da pišem o stvarnosti koja nije ona u kojoj sam rođen i odrastao, rekao bih da je i moje pisanje oblik prevođenja. Osim toga, razmišljanje o tome koji jezik koristiti za opisivanje pojedinih svjetova, primjerice onog jadranskog ili bosanskog, pomaže mi i pri prevođenju knjiga smještenih u te prostore i obrnuto: nakon što sam preveo Proslavu Damira Karakaša, ako sad poželim pisati o Lici, već imam određene jezične alate koji mi mogu pomoći.
Aktualna je tema, ali nije mi osobito draga, no vezano uz upotrebu UI, trebamo li strahovati da uskoro nećemo znati razaznati pišu li autori sami svoje tekstove?
Prije nekog vremena dogodila mi se nešto zanimljivo. U jednom španjolskom dnevnom listu objavljen je članak o mom prijevodu Proklete avlije i, kad sam ga počeo čitati, prva dva odlomka bila su mi vrlo poznata. Nakon određenog mozganja, shvatio sam da su to moji tekstovi! Novinar je zamolio UI da napiše članak, a ona je plagirala dva odlomka iz članka o Andriću koji sam napisao koju godinu prije povodom španjolskog izdanja njegovih tekstova o Goyi. Živimo u vrlo mračnim vremenima i način na koji se koristi UI potpuno je predatorski: modeli se hrane tekstovima koji su rezultat našeg rada kako bi nam potom pokušali oduzeti posao. Mislim da će se u budućnosti to proučavati kao slučaj književne, kulturne i ljudske sramote, jer kultura je prije svega ljudska komunikacija i izlažemo se opasnosti da izgubimo tu njezinu temeljnu vrijednost.
Fizika tuge
Prije pozdrava do sljedećeg susreta, svakako me zanima koji je tvoj sljedeći prijevod, kakvi su ti planovi i želje?
Nedavno sam završio prijevod na katalonski Fizike tuge Georgija Gospodinova, koju smatram njegovom najboljom knjigom do sada i jednim od najvažnijih djela europske književnosti 21. stoljeća. Sada preostaje dio lekture i provjera citata, što kod „postmodernog” autora poput njega, koji ih često koristi, uvijek predstavlja puno posla. Smatram da je Gospodinov ključan autor našeg vremena i, zapravo, već se spominje među kandidatima za Nobelovu nagradu, koju će, vjerujem, jednog dana i dobiti. Također se čini da njegova katalonska izdanja dobivaju sve više priznanja, a moj prijevod djela Vrtlar i smrt osvojio je nagradu Udruženja književnika katalonskog jezika za najbolji katalonski prijevod 2025. Jako mi je drago što mogu pratiti Gospodinova u njegovoj uspješnoj karijeri, i to na katalonskom, mom materinskom jeziku, na koji do sada, s bugarskog, nisu bila prevođena djela takvog značaja.
Marcu od srca čestitam na nagradi. Prevoditelji su vješti znalci i pristojni posrednici među kulturama pa me i zato priznanja prevoditeljima uvijek neizmjerno vesele. A vesele me i budući susreti i razgovori s Marcom, povoda za njih nedvojbeno će biti.