Tanja Tolić : Pisanje, umjetnost, možda je zadnja čarolija koja nam je ostala na ovom surovom svijetu
Novinarka i književnica Tanja Tolić je 2014. godine objavila debitantski roman "Zovem se nebo" i odmah se etablirala s dvije nagrade: "Artefakt", nagradom za najbolje književno djelo spekulativne fikcije, i "Sfera", nagradom za najbolji hrvatski SF roman.
"Sfera mi je posebno draga – to je jedina književna nagrada u Hrvatskoj koja se dodjeljuje konsenzusom", kaže Tanja koja je ove godine u lipnju objavila i drugi roman "Φ" (Fi) , sasvim različit od onog prvog. "Moguće je da će "Φ" onima koji su čitali moj prvi roman izgledati kao zaokret u pisanju, no meni to nije zaokret. Mene zanima mnogo različitih stvari. Uostalom, nitko od nas nije jedna ili jedinstvena osoba, u svakom od nas živi mnogo različitih ljudi. U meni sigurno."
Tanjin roman "Φ" smješten je u osamdesete godine, ali ne igra na kartu "najboljih godina našeg života". Ni na koji način ne bavi se "vremenom optimizma i napretka", kao ni postupnom dekadencijom socijalizma, a ni popularnom kulturom. Roman je vrlo introspektivan i zapravo sasvim usredotočen na odrastanje jedne djevojčice. Možda same autorice, no možda i ne.
Svijet te djevojčice, vrlo skučen i obitelju određen, međutim, nije izoliran. Okolnosti, socijalne i društvene, odlično su opisane, čak su u svojevrsnom paralelizmu s malom glavnom junakinjom. Jer tek podignuto radničko naselje, negdje na rubu grada, polako i teško raste, baš kao i djevojčica. A izvanjski, stvarni društveni kontekst, ne pomodni, plakatni ili pop kulturni, jest ono što određuje i djevojčicu i njenu obitelj. Štoviše, taj društveni kontekst je gotovo dokumentaran i u tom svom faktičkom smislu neprocjenjiv.
Roman o tome kako je biti djevojčica
Φ (Fi)
"Roman 'Φ' može se čitati na nekoliko razina", kaže Tanja. "Netko će krenuti nostalgičnim putem, ponijet će ga te osamdesete. No ja sam primarno pisala roman o tome kako je biti djevojčica, 'Φ' je možda najviše moj doprinos neispričanoj povijesti djevojčica, jedna studija slučaja. Jer odrasli smo uz priče o dječacima, mladićima i muškarcima... Rekla bih da je došlo vrijeme da mi žene pisci ispravimo taj disbalans, da čitamo o igrama djevojčica, o tajnom svijetu njihova odrastanja, njihovim avanturama, snovima, sumnjama i strahovima. Povijest djevojčica podjednako je uzbudljiva, slojevita, ali i veoma bolna. Mnoge djevojčice – kasnije djevojke i žene – svoje su živote u nekom obimu žrtvovale na oltaru obitelji.
Djevojčica o kojoj ja pišem rastrgana je između dužnosti da ponese terete u obitelji, da emocionalno sve zbrine, regulira (jer tako su nas odgajali, kao male emocionalne reduše), i snažnog unutarnjeg poriva da bude svoja, da sačuva sve svoje, umjesto da to odmah preda drugima. A tu su naravno i obiteljske teškoće koje se pretvaraju u tajne – nekad sasvim banalne, nekad komplicirane, ali čim se pretvore u tajne, postanu razorne. A to je univerzalan problem, zar ne? Te obiteljske šutnje koje se nameću iz uvjerenja da će se tako obitelj sačuvati, iako je to redovito iznutra raskoli."
Obitelj o kojoj Tanja piše čine otac, majka, brat i djevojčica. Otac je željezničar, majka radi u bolnici, oboje u smjenama, a uz djevojčicu tu je i tek rođeni mlađi brat. Dobivaju radnički stan, u radničkom naselju, novom, tek formiranom kvartu. Useljavanje traje kako naselje nastaje, namještaj se istovaruje iz kamiona i nosi u stanove, ljudi se gledaju, upoznaju, pristigli su iz dalekih, ruralnih krajeva, uglavnom s istoka i juga; na betonu, po visokim katovima novogradnji polako upoznaju gradske navike. Livade na kojima su se djeca ranije igrala zamijenila su asfaltirana parkirališta.
Djevojčica sve to sjajno opaža, i ljude i odnose i zakonitosti polaganog razvitka nove komune. Je li to Novi Zagreb, koji je rastao dvadesetak godina ranije, ili neko naselje na krajnjem zapadu ili istoku grada, uopće nije važno. Detalji koje djevojčica (autorica) bilježi i ističe, i na njima inzistira vrlo uvjerljivo, oblikuju pozornicu njenog odrastanja, no to okruženje oblikuje i obitelj i složene obiteljske odnose koji postaju opipljiviji, stvarniji, zanimljiviji, što će čitatelja brzo uvući u priču.
"Čak i kad je kaotična, ili kad članovi možda nisu bliski, obitelj je fiksirana struktura", govori Tanja. "Mislim to ponajviše u psihološkom smislu – u svakoj obitelji su uloge jasno podijeljene i iz njih je najčešće teško izaći. Ima to veze s psihološkim poljem koje se vrlo rano uspostavi – u svakoj obitelji se zna tko ima pravo na izražavanje svih osjećaja (najčešće su to majke), zna se tko ima pravo ništa ne izražavati (to često budu očevi, dobrim dijelom zato što se od njih zahtijeva stamenost), zna se kojem je djetetu nametnuta odgovornost i poslušnost (često to bude prvo dijete u obitelji), a zna se i tko je mezimac, kome je sve dopušteno (najčešće onaj koji se iz nekog razloga percipira kao slabiji)…"
"Mogla bih uloge podijeliti i na drugačiji način: zna se tko je žrtva (najčešće se njoj u obitelji 'sve događa', čak i kad se to događa drugima), tu osobu netko često mora emocionalno regulirati, redovito tako da potisne svoje potrebe u drugi plan ili od njih sasvim odustane. Obično imamo dragocjeno dijete oko kojeg se sve vrti, a uz njega se redovito pojavi i nevidljivo dijete – za čije potrebe nema mjesta jer je obiteljska energija već potrošena."
"U psihoanalizi je ova dinamika dobro poznata, u stvarnosti je jako česta (računajući, naravno, na njezine varijacije), ja sam je uzela kao model za obitelj u svojem romanu. Zanimala me je pozicija 'dobrog djeteta', u ovom slučaju djevojčice: situacija u kojoj su sve, nazovimo ih za ovu priliku egzaltirane uloge podijeljene – majka sažalijeva i sebe i bolesnoga sina, svu je pažnju usmjerila na to da ga 'spasi'; otac pije jer kako da drukčije regulira svoje emocije tuge, straha i razočaranja u društvu i vremenu koje muškarcima to ne dopušta."
Trauma udara u samo srce organizacije naših iskustava
Odnos s ocem u romanu je posebno zanimljiv. Što djevojčica od njega očekuje?
"Njezina ljubav nije neuzvraćena, ali ona očekuje nešto drugo. Očekuje da joj on bude otac – odrasla i odgovorna osoba koja će joj pomoći da se nosi s teškom situacijom. Brat je, pak, središnja os radnje – što ostaje djevojčici? Njoj je preostala tek uloga zrele osobe."
"'Φ' je u tom smislu studija svijesti i njezina razvoja. Zato je djevojčica fokalizator radnje, iako ne i pripovjedač. Njezina priča je isprva koherentna, naracija je pravocrtna i neprekinuta – kad se dogodi prijelomni događaj u romanu, naracija se raspada i postaje fragmentarna. Čini mi se da su čitatelji danas dovoljno informirani o traumatskim iskustvima. Trauma udara u samo srce organizacije naših iskustava – mi ljudi naša iskustva organiziramo kao priče koje si pripovijedamo o sebi. Trauma nas fragmentira, naš um nije više u stanju koherentno i logično organizirati svoja iskustva. Sve ovo se nalazi u pozadini romana i, naravno, mnogo je za jedan lik. Nadam se da će čitateljima iskustvo djevojčice biti životno."
Pisac mora donijeti mnoge odluke – jedna od njih je i što će izostaviti, na što će se usmjeriti. Priča romana "Φ" mogla se ispričati iz perspektive bilo kojeg ili svakog od likova – majke, oca, brata, djevojčice. No, odabir je pao na djevojčicu.
"Odabrala sam djevojčicu iz razloga koji sam već navela – povijest djevojčica uvelike je neispričana. Načitali smo se o majkama koje su 'podbacile' u majčinstvu; povijest književnosti napučena je u osnovi dobrim očevima koji piju jer ne znaju što bi s osjećajima, a puna je – budimo iskreni – i braće/sinova."
Roman se odlično čita, pažnja ne jenjava ni na mjestima kompliciranijeg literariziranja, a krajnje intimna, dramatična i dirljiva mjesta naprosto vuku čitatelja prema kraju. Spomen i odnosi djedova i baka, kao nekog šireg okvira svijeta djevojčice, odlično su iskorišteni i u konstrukcijskom smislu teksta da bi se dobila teška, upečatljiva završna slika. No, odakle je Tanja krenula u pisanje svog romana?
"Odakle sam krenula? Od slike. Ja pišem tako da opisujem sinestetičke slike iz svoje glave. Ne planiram likove, ne razmišljam o njihovu izgledu, karakteru ili temperamentu. Meni oni 'dolaze' kao gotove osobe. Pisanje se u mom slučaju svodi na neku vrstu kreativnog uhođenja – promatram što moji likovi čine, misle i osjećaju. Izazov je naći precizne izraze da sve to opišem i, ako ne nove riječi, onda barem nove, nepotrošene metafore. Kako sam sve to uspjela složiti i pomiriti u jednu priču? Mogu odgovoriti na to pitanje – književna kritičarka u meni se ne gasi ni kad sam s druge strane ogledala, u književnom pisanju, ali mislim da ovdje nemamo prostora za objašnjavanje arhitekture romana, strukturiranja priče, odabira fokalizatora i pripovjednog lica ili za pokušaj da se odgovori na pitanje zašto je važno ne napisati sve što znaš o svojoj priči i na kojim je mjestima potrebno ostaviti praznine kako bi ih čitatelj popunio vlastitim iskustvom.
Važno je, mislim, da pisanje jednim dijelom ostane nesvjestan proces – jer tako ostajemo otvoreni za kreativno polje, za igru. U tom smislu, pisanje, umjetnost, možda je zadnja čarolija koja nam je ostala na ovom surovom svijetu. Mislim da nema smisla tu čaroliju poništiti objašnjavanjem."
Od književnih portala se ne može živjeti, a kamoli obogatiti
Tanja je cijeli svoj profesionalni život, gotovo trideset godina, u novinarstvu – kao novinarka, reporterka, kritičarka, urednica – no tu je završila slučajno.
"Bio je to jedan od fakulteta na koji sam se prijavila i upala. Ljeto prije nego što sam krenula na faks kao osamnaestogodišnjakinja sam se prijavila na oglas u 'Večernjem listu'. Htjela sam vidjeti jesam li uopće za taj posao. Logika mi je bila – ako nisam, bolje da to ne studiram. Ali zarazila sam se odmah."
Uz novinarski posao u "Jutarnjem listu" i "Globusu", Tanja je 2010. pokrenula i svoj portal "Najbolje knjige".
"Portal sam pokrenula u trenutku kad su mi se slomili ideali o novinarstvu. Mislim da je oko 2010. godine većini nas u branši – nekom prije, nekom kasnije – postalo jasno da su politika i kapital (koristim eufemizme jer je to tema za dublju, a vjerojatno i očajniju analizu) novinarstvo oteli i građanima i novinarima. Meni je novinarstvo (bilo) djelatna strast, pa sam odlučila pokrenuti nešto svoje jer mi je bilo bitno i dalje osjećati strast u radu. Od književnih portala se, naravno, ne može živjeti, a kamoli obogatiti, no to i nije bio moj cilj. Htjela sam stvoriti mjesto na kojem će ljudi razgovarati o idejama jer to su zapravo knjige – ideje, i metaforički i stvarno. Zato su ih, uostalom, kroz povijest i spašavali po cijenu života, i zabranjivali, i palili. Portal 'Najbolje knjige' na društvenim mrežama prati 120 000 ljudi, lani je u cijeloj godini zabilježeno 225 000 čitatelja."
Djevojčica koja odrasta u Tanjinom novom romanu, glavna junakinja, skučena u svojoj obitelji, pritisnuta odnosima koji je sputavaju, spas pronalazi u školskoj knjižnici. Upravo će tamo početi otkrivati da je svijet literature puno širi od obiteljskoga, kvartovskoga, gradskoga. Da li se Tanja osnivanjem svog književnoga portala počela približavati književnosti? Osim što si je stvorila dodatni posao?
"Nisam se s portalom počela približavati književnosti jer se od književnosti nikad nisam ni udaljila. Ja sam, možda najviše, strastvena i 'obična čitateljica', da se poslužim riječima Virginije Woolf. Na praktičnoj razini, čitanje je moj najstariji i najučinkovitiji oblik emocionalnog samoreguliranja. Kad mi je loše, ja uzmem knjigu. Prvi roman sam počela pisati u djetinjstvu; s osam ili devet godina odlučila sam da ću jednog dana postati pisac. Mi djevojčice koje smo maštale o pisanju tada smo željele biti pisci – to je bio naziv za ljude koji pišu, nije pripadao muškarcima."
Φ (Fi)
- Hena com 06/2026.
- 192 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532595857
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu!
Iz očišta znatiželjne i pronicave djevojčice pratimo radničku obitelj 1980-ih, u doba optimizma i napretka, kupovine prvog tristaća, dobivanja stana u novogradnji, odlaska na ljetovanje u radnička odmarališta itd. U širem društvenom kontekstu sudaraju se nove urbane strukture s naslijeđem tvrdih ruralnih vrijednosti. Kad se obitelj nađe pred nepoznanicom, koju treba tajiti, pred djevojčicom se otvaraju praznine straha i usamljenosti, od kojih se brani maštom i duhovitošću. (Jadranka Pintarić o romanu 'Φ (Fi)' Tanje Tolić)