A. Žiljak i T. Šakić : "Visoka kultura" je relikt nazadnih kulturnjaka

Nedavno se na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva održavao se SFeraKon, najvažnija i najstarija konvencija ljubitelja znanstvene fantastike u Hrvatskoj, koju je ove godine pohodilo petstotinjak posjetitelja. U sklopu SFeraKona predstavljena je i "Ad astra – Antologija hrvatske znanstvenofantastične novele 1976. – 2006.", koju su uredili Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak. Dvije godine ranije, na SFeraKonu 2004., počelo se razgovarati o potrebi antologiziranja SF priča, a uredničkom dvojcu je, prema njihovim riječima, dozlogrdilo "trebalo bi – moralo bi" na tu temu pa su se prihvatili posla. Iz brojnih su izvora (prvenstveno časopisa "Sirius" i "Futura" te SFeraKonskih zbirki) odabrali četrdeset najboljih novela, koje su složili kronološki, prema datumu objavljivanja. Tako Antologija započinje novelom preminulog Branka Belana iz 1977. godine, a zatvara se onom mladog Bojana Sudarevića iz 2005. godine. Osim novela, Antologija donosi još niz podataka (bibliografiju domaćih SF priča od 1976. naovamo, primjerice) pa funkcionira kao pregled stanja u posljednjih trideset godina. "Znanstvena fantastika je najčešće kao bolest: netko vam prenese virus i zaraženi ste", reći će Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak, koji će Antologijom nedvojbeno pospješiti da se "virus" brzo i nezadrživo širi.

Barbara Matejčić : Kada se u Hrvatskoj govori o fantastičnoj književnosti, obično se misli, da parafraziram Šoljana koji je slično rekao davnih godina za kriminalistički roman, na nižu vrstu petparačke literature s mnogo akcije i malo pameti. Zbog čega je to tako?

Šakić : Mislim da je riječ o tipičnom preziru prema popularnoj književnosti, koju se oduvijek nazivalo u najbolju ruku trivijalnom, a najčešće petparačkom, šundom, kičem. U školama i na fakultetima godinama se uči samo o nekakvoj "visokoj" književnosti, "ozbiljnoj" kulturi, a tek u zadnjih dvadesetak godina, s kulturalnom i feminističkom kritikom, dolazi do urušavanja onoga što neki nazivaju kanonom, bez obzira postoji li nešto takvo uopće. Stvar je u tome da ovi novi pristupi priznaju različitije vrijednosti u književnim djelima nego što su im pridavale starija kritika i povijest književnosti, u svom pristupu "začepljena nosa", u kojem se prezire sve popularno, žensko, rubno, navodno nisko i trivijalno. Zagorka barata trivijalnim obrascima pripovijedanja, ali shvatimo da to ona radi s namjerom, u žanru kojeg je izabrala, pseudopovijesnom, avanturističkom i sentimentalnom romanu, romansi, i da to ima svoje vrijednosti. Pogledajmo žene u njezinim romanima, njihovu aktivnost i osviještenost. Da ne spominjemo čitateljski užitak u tekstu, koji tek sa suvremenim pristupima književnosti postaje legitiman element. A pritom ne zaboravljamo estetski sud, jer nije da ovim djelima sad priznajemo druge kvalitete umjesto estetskih.

Stvar je u tome da se to što se naziva nacionalnim književnim kanonom nikad nije ustanovljavalo estetski, kako se želi misliti, nego po nekom ključu, i to očito nacionalnom. Kao i sa svime potlačenim u književnosti, tako je bilo i s krimićem i sa SF-om. Možemo reći da najveći dio SF-a jest zabavna literatura, ali tako je s većinom književnosti. Legitimitet žanru daju oni pisci – a SF ih ima na desetke – koji su prvenstveno pisali dobru književnost, a tek onda žanr.

Prije nekih godinu i pol dana jedan je svećenik upozorio svoje župljane na opasnost od SF-a kao zla koje truje mlade. Što to u SF-u plaši one koji ga najvjerojatnije nisu ni čitali?

Žiljak : Ako ih što ima plašiti, onda je to činjenica da SF u svom najboljem izdanju anticipira ne baš svijetlu budućnost, za koju su, između ostalih, zaslužni upravo takvi kao što je spomenuti biskup i oni koji ga uopće odlaze slušati. Još gore po njih, upravo takav SF poziva na akciju i rušenje tih i takvih.

Zbog čega ste uzeli 1976. godinu kao ključnu za antologiju? Pretpostavljam da postoji još neki razlog osim pukog zaokruživanja vremenskog perioda na 30 godina.

Šakić : Zapravo nije bila riječ o zaokruživanju i povod je bio vrlo konkretan. Godine 1976. pokrenut je Vjesnikov časopis "Sirius" i utemeljena SFera, prvo društvo za znanstvenu fantastiku u Jugoslaviji. Dakle, od te godine SF se institucionalno organizira u Hrvatskoj. S druge strane, "Sirius", čiji je prvi urednik bio Borivoj Jurković, a kasnije Hrvoje Prćić, osigurao je profesionalizaciju SF pisanja u Hrvatskoj. Od 1976. godine, dakle, govorimo o suvremenoj, kontinuiranoj i profesionalnoj znanstvenoj fantastici u nas, tako da ova antologija lijepo sjeda na tu tridesetu obljetnicu. I prije toga je naravno bilo žanra, ali ne kontinuiranog – Bjažić i Furtinger 1960-ih i 1970-ih, priče u "Plavom vjesniku", Milan Šufflay 1920-ih….

Žiljak : Taj je period, osim što je okrugla cifra, vrijeme kad je hrvatski SF stasao u onoj formi u kojoj je SF književnost najjača, a to je novela. Prije 1976. kvalitetnije i sustavno stimulirane produkcije novele nije bilo u takvom obimu. Odatle treba izvući i neke pouke: prva i osnovna je da ako se ima gdje objaviti, bit će i onih koji će htjeti objaviti.

Mišljenja sam da je neuvjerljiva nekakva spektakularna SF proza u kojoj su Hrvati navedeni kao glavni protagonisti i da nam više odgovara pozicija kao što je ona batlera u Čapekovu 'Ratu s daždevnjacima'. Što mislite o tome? Mogu li Hrvati, kao likovi, biti uvjerljivi kolonizatori svemira ili izumitelji revolucionarnih tehnoloških izuma?

Žiljak : Itekako mogu, naravno, ako kao narod prežive ovu tzv. tranziciju, u kojoj nam se očito hoće nametnuti batlerovski mentalitet. Osobno sam žestoko protiv vraćanja ovog naroda na nivo, kako se Bora Ðorđević izrazio, "bečkih konjušara". Smatram da je ova antologija iskaz otpora takvim pokušajima kao i svima onima u nas koji na njih pristaju. Hrvati su imali dovoljno zapaženih imena da ni u kom slučaju ne moraju igrati ulogu nekakvih batlera, pa tako ni u SF prozi, niti kao likovi, niti kao njeni stvaraoci.

Šakić : Mi i danas vidimo da Hrvatska proizvodi nove mlade znanstvenike iznad svjetskog prosjeka. Njihov odljev je drugi problem. Hrvatska ima i imat će još desetke Tesli. A Hrvati u svemiru – odgovor je jednostavan: bit će ih, u sklopu svemirskih programa Europske unije, kad budemo u njoj.

Koliko se u hrvatskom SF-u, ili u SF-u općenito, odražava ono što se događa u zbilji? Ako se ne varam, početkom devedesetih je u Hrvatskoj prevladavala utopijska fantastika, što možemo iščitati kao reakciju na ono što se u tom vremenu događalo.

Žiljak : Kao prvo, SF je načelno ekstrapolacija stvarnosti. SF pita: "Što ako se ovo ili ono (uvijek s referencom na stvarnost) nastavi u budućnosti?, Što ako nas bude previše, ako dođe do nuklearnog rata, ako se razvije ova ili ona tehnologija? Kako će to utjecati na pojedinca, društvo i čovječanstvo?“ A ta se pitanja itekako postavljaju u hrvatskom SF-u. Osamdesetih su u našem SF-u bile česte antiutopije, kao iskaz straha pred eskalacijom hladnog rata i kao osvrt na jednopartijski sustav (Belan, Devlić, Prodanović, Valjak). Međutim, tadašnji je SF u Hrvatskoj promišljao i šire teme, poput (ne)mogućnosti poimanja nečeg istinski stranog na što bismo mogli naići u svemiru – kod Raosa primjerice. A bilo je i podosta ženskog pisma, spomenimo Vranić, Mateljan, Popović i Santo. Devedesetih je prisutan trend daljnje disperzije tema i promišljanja budućnosti ovdje kod nas, nas u toj budućnosti, što smatram jednim od najbitnijih iskoraka u našem SF-u.

Čini se da je fantastična književnost u velikoj mjeri definirana i diktirana tržištem. Koliko je to točno i postoji li, kao u ostalim književnim žanrovima, kvalitetna fantastična književnost koja nije tržišno potvrđena?

Šakić : Svaka književnost je određena tržištem, i u SF-u postoji kvalitetna književnost koja nije ništa više ili manje tržišno potvrđena ili nepotvrđena nego u drugim žanrovima. Sva književnost funkcionira kao popularna književnost, dakle kao roba na tržištu, i ono što se još uvijek sebe usuđuje nazivati nekakvom visokom ili nekomercijalnom književnošću, potvrđeno je kao takvo u nekom svom sistemu vrednovanja, nagrada, časopisa, kritike. Danas je i nekakva ozbiljna kultura tek jedna od subkultura suvremenog društva. Visoka, nacionalna kultura je relikt retrogradnih planera kulture, i u stvarnosti kao takva ne postoji već se ostvaruje tek kao pravi kič.

Da se vratimo SF-u, on je, kao izvorni žanr 20. stoljeća, i književni i medijski, popularni proizvod te je bio podložan tržištu, pogotovo u Americi, ili ideologiji, od SSSR-a do SAD-a. Rekao sam već da je većina napisanoga samo zabavna književnost, ali to je legitimna zabava. Naravno, postoji mnoštvo pisaca, većinom boljih, koji nisu slijedili trendove tržišta, a oni najbolji su ih diktirali, kako su već najbolji pisci uvijek diktirali književne mijene.

Kako objašnjavate da kritika pa i izdavači fantastična djela poznatih pisaca, koji većinom svog opusa pripadaju tzv. mainstream književnosti, izbjegavaju etiketirati kao fantastiku kao da bi to moglo umanjiti vrijednost djela?

Žiljak : Što se kritike, pogotovo službene, tiče, jasno je da imaju problem. Naime, ako stalno pljuju po jednom žanru, a onda ih jedan pisac zezne i objavi djelo koje pripada baš tom žanru, što im preostaje nego da tu nezgodnu činjenicu jednostavno prešute? S druge strane, pojedini pisci si dopuštaju da budu strpani u ladicu i onda kada se usude izaći iz nje, to poslije opovrgavaju dotle da ispadaju smiješni. No dobro, to je njihov problem. Stvar je, međutim, u tome da ne postoji žanr kao nešto manje vrijedno od tzv. mainstreama. Postoje dobar i loš književni tekst, žanr je etiketa koju trgovci lijepe na police na koje slažu robu.

Koliko je kategorija autorstva važna za SF? Rekla bih da nije onoliko koliko je za kanoniziran roman i da se popularnost SF ili fantasy knjige širi gotovo kao 'anonimnih' djela, odnosno popularnost djela nadmašuje slavu autora.

Šakić : Istina, popularnost SF ili fantasy knjige širi se često u smislu branda, što se pogotovo tiče franšiza "Zvjezdanih staza", "Star Warsa", romana prema filmovima, ili romana unutar serijala poput "Dine". No, autorstvo je itekako važno za SF; zapravo se događa upravo to. Autorsko ime postaje brand. Naime, ako se zovete Isaac Asimov, Arthur Clarke, ili možemo navesti bilo koje novije ime, ta će knjiga biti prodana samo radi imena. Ime autora prodaje knjigu kakva god ona bila. Kod nas je to rjeđi slučaj, no recimo da većina hrvatskih čitatelja SF-a reagira kad vidi novi roman Predraga Raosa.

Biste li rekli da pisci fantastike nisu opterećeni društvenom važnošću književnog čina te da zbog toga imaju na neki način veću autonomnost literature?

Žiljak : Ne slažem se. Teme kojima se SF bavi upravo rezultiraju društvenom važnošću književnog čina. S druge strane, nisam siguran da autonomnost literature ima veze s društvenom važnošću. Baš nasuprot: kakva je zapravo društvena važnost literature, ikakve literature, ako ona nije autonomna?

Šakić : Složio bih se s Aleksandrom da, ako je u nečemu riječ u SF-u, to je upravo o društvenoj relevantnosti. No, SF nije ništa više ili manje autonoman od drugih oblika književnosti, odnosno, nije ništa manje izložen društvenim i, što je još važnije, tržišnim odnosima. No, u SF-u je kao i u onome što se naziva običnom književnošću – naravno da pisac poput Thomasa Pynchona ne polaže nikom računa o tome što piše, ali to je zato jer je dobar pisac. Slično je i s najboljim piscima SF-a.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )