Adriana Altaras : Titove naočale
Adriana Altaras (Zagreb 1960.) u svom životu s mnoštvom interesa, uz karijeru u kazališnom i filmskom svijetu (upućenima u njemačku scenu njeno ime možda je poznato), odlučila se, kako i sama kaže, okušati i u spisateljskom pozivu. No, sudeći po autoričinu prvijencu naslovljenom "Titove naočale", književni svijet i čitatelji nisu dobili pažnje vrijedno književno djelo.
Ovi autobiografski zapisi koji dolaze s podnaslovom Povijest moje naporne obitelji preciznije bi određenje imali kad bi se navedeni podnaslov preformulirao u Naporna povijest moje obitelji. Osudu je već na prvoj stranici djela ispisala sama autorica, kad u proslovu detektira za Berlin (grad u kojem živi) jednu specifičnu pojavu: Knjižare su pretrpane židovsko-njemačkom književnošću. Svojim zapisima Altarasova kao da je donijela odluku u stilu: e sad ću i ja reći ono što o tome imam ispričati - i ja sam iz židovske obitelji - i ja bih trebala na te police. Rezultat iza ove autoričine odluke, način na koji je ispripovijedala svoju i priču svoje obitelji, je slab.
Adriana Altaras u "Titovim naočalama" prisjeća se svoje nekoć imućne i utjecajne židovske obitelji, njihova zbjega na sve strane svijeta, boravka u logorima, napuštanja Hrvatske (Jugoslavije) zbog namještenog političkog procesa u Titovoj državi, smrti roditelja koji su vodili bitke s birokracijom Njemačke i suvremene Hrvatske, sadašnjosti u kojoj je udana za (kako ona to zgodno kaže) arijevca s kojim ima dvoje djece, sadašnjosti u kojoj balansira svoje profesionalne obaveze s jedne strane, obitelj i židovsku kulturu i običaje s druge i prošlost koja počinje navirati nakon smrti roditelja s treće, no praktički najdojmljiviji dio knjige kratka je rečenica s prve stranice knjige: Moja teta je u pravu: prošlost je sada.
Ove tri kratke riječi kojima Altarasova citira tetu, a i općenito, dijelovi knjige u kojima su doslovce prenesene rečenice drugih osoba, pisma, izvatci iz službenih spisa i zahtjeva članova autoričine obitelji ono su najzanimljivije u njenom proznom zapisu koji je epizodaran i brzopleto ispričan, naslagan i nabacan, složen od raznoraznih pričica i obiteljskih inserata koje su autorici u smislenu cjelinu pomagali povezati svi oni ljudi koje na kraju knjige navodi u zahvali. Ali, ne kaže poslovica bez razloga: puno baba, kilavo dite.
Čak je i preslagivanje slike o ocu, otkrivanje novih detalja o njegovu životu, nepoznatih ljudi (nekoliko ljubavnica) i fakti koji su isplivali na površinu nakon njegove smrti, sve pomiješano s priča(rija)ma iz očeve partizanske prošlosti - pa i epizoda u kojoj junački popravlja naočale druga Tita u odlučujućem žaru bitke - i to je ostalo visjeti neiskorištenog potencijala - kao da se autorica vodila mišlju da će samim time što je nešto spomenuto odmah postati i vrijedno.
Dakle, nacrt povijesti obitelji Altaras koji izbija iz teksta ukoričenog u Titove naočale otkriva iznimno bogato područje, jednu intrigantnu obitelj i povijest, grebe po temi protjerivanja Židova iz Titove Jugoslavije, .... no, u realizaciji je očit podbačaj. Autoričina želja da je ispriča i njen osobni ego pojeli su priču.
Propusta je više, primjerice: pišući o Jugoslaviji autorica kaže: Dobro se sjećam te države. S obzirom da je rođena 1960. godine, a 1964. godine trajno napustila državu "koje se dobro sjeća", ne čudi da se svaka rečenica u Titovim naočalama u kojoj spominje bivšu državu svodi na spominjanje određenih rekvizita (azzaro mirisa, ploče Zinke Kunc Milanov, ...), mitologizaciju partizanskih priča i veličanje očeva junaštva (patetične rečenice o ocu - spreman za borbu protiv fašista, spreman dati život za Tita, ... Silno se razočarao. Njegova ga je ljubljena Partija izdala.).
Tu su i banalne metafore, poput: Radila sam kao životinja. Zatim eksplicitno uvjeravanje čitatelja u vlastiti smisao za humor, doslovce ono: ja sam vam smiješna, znate, te pisanjem viceva (o, ima viceva u romanu Titove naočale, kao da čitate knjigu Voje Šiljka). Čak poslije jednog tako ispisanog vica dopiše i rečenicu: Vic zapravo uopće nije loš. Tamo gdje su se primjerice Ephraim Kishon i Etgar Keret svijetu predstavili kao Židovi sa smislom za humor, tu je Adriana Altaras napravila veliki broj koraka unatrag.
Do izražaja jasno dolazi i autoričin obiteljski (nabrajanje imućnosti i utjecaja), vlastiti egoizam (o sebi: dijelim sudbinu s europskim velikanima, ili dok joj majci u bolnici amputiraju nogu, prilaze joj dva liječnika i pitaju je: Poznajemo li vas s televizije?, a autorica nastavlja: Zahvalna sam im za to pitanje i pričam im o posljednjoj ulozi.), nerazriješen odnos prema kršćanima (pišući o neuglednom rabinu s očeva ukopa piše: vjerujem da se većina kršćana upravo ozbiljno propituje o svojem filosemitizmu), Nijemcima (80% Nijemaca mrzi Židove), Hrvatskoj s kojom vodi spor oko povrata imovine. Sveukupno gledano, mnogo je nakupljenog bijesa, mnogo odaslanih poruka i uskličnika ugurano u Titove naočale.
Na žalost, skup autobiografskih epizoda u književnom prvijencu Adriane Altaras od dobrog se materijala, kvalitetne tematske podloge, razvio u lošu proznu obiteljsku sapunicu/trakavicu. Umjesto nasumičnog odabiranja i brzopletog nizanja obiteljskih slika u stilski i misaono siromašan tekst trebalo je na dioptrijom prošlosti zamućene oči zaista staviti Titove naočale, a ne tek pokušati pisati o njima i obitelji koja je vremenom proteklog stoljeća trajno obilježena.
Adriana Altaras: "Titove naočale"
Prevela Branka Grubić
Mozaik knjiga, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )