Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 09.05.2016.

Alain Badiou : Metafizika stvarne sreće

U vrijeme pada komunističko-marksističkih režima s kraja osamdesetih i disolucije evropskih komunističkih partija, kada su se redali medijski super-događaji poput pada berlinskog zida ili Ceausescova bijega iz Bukurešta, na rubu medijskog interesa televizijske su kamere zabilježile zanimljiv i emotivan istup jedne talijanske komunistice.

Atraktivna žena u mlađim srednjim godinama sa suzama u očima se zapitala što će sada biti s vjerom njihovih očeva, što će biti s njihovim idealima. Zar je sada sve to nestalo? Zar ne postoji više ono s čime su odgajani i odrastali? Upečatljiva televizijska sličica s margine jedne prevratničke epohe sugerirala je da se komunizam prenosi kao dio obiteljske tradicije, te još važnije, da za mnoge komunizam predstavlja nositelja ideala društvene jednakosti i ravnopravnosti. A komunizam je sada mrtav. Netko je rekao da je Bog mrtav, da je Ideja mrtva, te da od sada živimo u svijetu bez ideala koji su se nekoliko generacija prenosile s koljena na koljeno.

Istočni Berlinčani veselili su se zapadnim bananama, zapadni Berlinčani veselili su se kolonama Trabanata što su kuljale u grad, Bukureštani su se veselili smrtnoj presudi prijekog suda Ceausescu, većina komunista s radošću je prigrlila nacionalizam, liberalizam i slobodno tržište, i u tom sveopćem povijesnom galimatijasu „kraja povijesti“ tek se jedna talijanska komunistica zapitala – a što ćemo sada bez ideala? Bez Ideje?

Pitanje odnosa komunizma i socijalnih ideala i dvadeset i pet godina kasnije ostalo je visjeti u zraku. Mahom kao historiografsko pitanje povijesnog pozicioniranja nasljeđa komunizma. Mogu li ideali socijalne ravnopravnosti živjeti i bez komunizma? Jesu li ideali preživjeli pad komunizma, ili su preživjeli komunizam kao takav? Moramo li zbog očuvanja ideala socijalne jednakosti i ravnopravnosti odbaciti komunizam, ili u određenoj mjeri sačuvati njegovo nasljeđe?

U svojoj knjižici „Metafizika stvarne sreće“ (izvorno izdanje 2015.) Alain Badiou ovom pitanju prilazi s pozicija sreće. Ne sreće kao spokojnog života i svakodnevnih zadovoljstava – dakle, dobre plaće, dobrog zdravlja, „skladne veze, godišnjih odmora koji dugo ostaju u sjećanju, dragih prijatelja, bogato opremljene kuće, dobrog automobila, odanog i privrženog ljubimca, ljupke djece koja ne stvaraju probleme i odlična su u školi“… i svega onoga što se općenito smatra „srećom“. Ne „sreće“ koja proizlazi iz zadovoljavanja s malim i osobnim, s onime što kapitalizam i njegova „demokracija“ privilegiranim građanima nude kroz „malu kućnu, potrošačku, umreženu i turističku sreću“. Već stvarne sreće. Sreće kao afekta Istinitog. Sreće koja, prema Badiou, proizlazi iz pobune, logike, univerzalnosti i rizika. Pobune protiv postojećih društvenih nepravdi i neadekvatnosti, logike kao konzistentnog mišljenja, univerzalnosti koja ne isključuje nikoga, i rizika kao želje za istraživanjem novog i proskibiranog.

U središtu takve sreće, sreće kao procesa odbacivanja potrošačkog, partikularnog i osobnog zadovoljstva te prihvaćanja „revolucionarne egzistencije“, nalazi se „strateška Ideja“. Ta strateška ideja kaže Badiou „već se dva stoljeća naziva komunističkom Idejom“. A unatoč tih dva stoljeća „tek sada počinjemo nazirati njezin doseg“, i iz njenih „epsko-tragičnih iskustava koja su je utjelovljivala neko vrijeme“ – izvlačiti pouku.

I tako slavni francuski filozof, dvadeset i pet godina nakon pada berlinskog zida, u opticaj vraća ideju komunizma. Bauk potrage za srećom kruži kapitalističkim imperijem. Priručnici za samopomoć šire se medijskim prostorom poput kudzu loze. Multimedijski psiholozi trže konzumerske recepte za sreću kroz televizijske emisije i knjiška „self help“ izdanja. A Alain Badiou na bauk potrage za srećom odgovara starim baukom komunizma.

Želite biti sretni? Jednostavno, odbacite zadovoljavanje s malim. S kapitalizmom. Sanjajte ideale socijalne jednakosti. Egzistencija je sposobna za nešto više od vlastitog samoodržanja. U elementu istine ona postiže određeni učinak subjekta. Efekt tog učinka – „bilo da je riječ o političkom entuzijazmu, znanstvenom blaženstvu, estetskom užitku i ljubavnoj radosti“ – jest sreća. Sreća kao afekt istinskog života. Sreća kao afekt demokracije. Sreća kao pobjeda nad konačnošću, itd.

Bez napuštanja svojih filozofskih pozicija, Badiou kroz filozofsku ideju istine i afekt učinka subjekta ispisuje self-help priručnik za mlade aktiviste i idealiste, i one koji se takvima osjećaju. Od „kruha“ se ne može živjeti. Od novog modela mobitela svake godine i novog modela automobila svake tri godine ne može se živjeti. Od ideala – da. Istih onih ideala koje su talijanskoj komunistici željeli ukinuti krajem osamdesetih, prokazujućih ih kao iluzorne, divne ali utopističke, zavodljive ali krvoločne…

„Metafizika stvarne sreće“ je na brzinu sklepana knjižica. Ali nam nudi moćnu medicinu. „Revolucionarnu egzistenciju“. Najzabavnije od svega, kroz formu priručnika za samopomoć vraća nam pojam „komunist“. Ne kao političke opcije, već kao nužnosti života s ovozemaljskim idealima.

Dakle dame i gospodo, drugovi i drugarice – Alain Badiou i „Metafizika stvarne sreće“ – ili, zašto je, nakon svega, nemoguće ne biti komunistom.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Najava • 19.09.2006.

Booksa : događanja

– Pretraži sve članke –