Alain Badiou: Metafizika stvarne sreće i David Albahari: 21 priča o sreći

U ustav jedne naizgled svemoćne države upisana je potraga za srećom – „pursuit of happiness“. No, mnogima će se učiniti kako je koncepcija sreće što je oprimjeruje to društvo podložna reviziji. Stoga vjerojatno najveći živući francuski filozof  Alain Badiou svoju raspravu „Metafizika stvarne sreće“ oblikuje i kao kritiku koncepta sreće kakav dominira u suvremenom zapadnom svijetu, ali i kao obranu funkcije filozofije da nas odvede k istinskom životu. U materijalistički i narcistički koncipiranim narativima zapadnog svijeta sreća se pojavljuje kao identitetski imperativ koji je na krilima liberalnog kapitalizma bez alternative prije svega mišljen kao jednokratna ugoda, odnosno kao ultimativni proizvod koji možemo konzumirati.

Sreća prodaje sve, od igle do lokomotive, iskrsavajući u reklamnim porukama kao simbolička vrijednost koja poput svemoćnog kišobrana natkriva nepresušnu fluktuaciju robe. No puno je važnije kako u ovoj koncepciji ideje sreće ona u potpunosti isključuje kategorije susreta i empatije – Badiou gorko primjećuje kako nam za tu i takvu sreću ne trebaju drugi niti je ona nešto što ima smisla dijeliti. Uz to ga najviše brine što je u dominantnim strujama suvremene filozofije suspektno odsutna potraga za smislom. Zadaća filozofije kao da više nije odgovoriti na nešto tako sveobuhvatnu kao što je pitanje o smislu postojanja, već objaviti svoju nemoć u razmatranju pitanja istine jer je njen medij jezik krajnje nepouzdan, a njen predmet – bitak – zakriven.

U tom smislu Badiou opisuje tri osnovna pristupa u suvremenoj filozofiji tvrdeći kako on sam pak kroči četvrtim putem u svom razumijevanju žudnje za revolucijom egzistencije, kako opisuje sreću što je utjelovljuje istinski život. Prva struja je fenomenološka i hermeneutička, a njeni vodeći predstavnici su Heidegger i Gadamer, dok joj je središnji pojam onaj tumačenja. U tom smislu revolucionarna žudnja ovdje je shvaćena kao žudnja za rasvjetljavanjem, a stvarna sreća je subjektivna figura Otvorenog. Analitička pak struja koja potječe od Wittgensteina i koja danas dominira anglo-američkom filozofijom  u svom središtu ima gramatičku i logičku analizu jezičnih iskaza, a za cilj izdvojiti pravilo koje dopušta suglasnost o smislu. Ovdje, tvrdi Badiou, revolucionarna žudnja postaje žudnja za demokratskim dijeljenjem smisla, a stvarna sreća afekt demokracije.

Badiou pak u ovome vidi opasnost da filozofija izgubi svoju revolucionarnu vrlinu i motiv istinskog života, a time i sreću, u korist individualističke doktrine zadovoljstva.

Naposljetku, tu je i postmoderna struja koja se razvila primarno u Francuskoj u djelima filozofa kao što su Jacques Derrida i Jean-François Lyotard koji su se svojski primili dekonstrukcije uvriježenih očiglednosti moderniteta e kako bi doveli u pitanje ideju totaliteta, a time i samu filozofiju. Revolucionarna žudnja stoga postaje žudnja za iznalaženjem novih formi života, a stvarna sreća naslada u tim formama. Svi trima strujama zajedničko je da najavljuju kraj metafizike u klasičnom smislu te da je kategoriju istine zamijenila ideja pluralnosti smisla. Ideja jednoznačne istine postaje arhaičnom, a modernim postaje otvoreni smisao. Badiou pak u ovome vidi opasnost da filozofija izgubi svoju revolucionarnu vrlinu i motiv istinskog života, a time i sreću, u korist individualističke doktrine zadovoljstva. Cilj koji si postavlja jest restaurirati ideju potrage za smislom te uskrsnuti mrtvu metafiziku.

U duhovitom uvodu raspravi koja za cilj ima razložiti koncepciju sreće van svih netom opisanih Badiou, nakon što pobroji svoje ključne interese kao što je teorija velikih beskonačnosti, hermetična poezija i revolucija te imenuje Descartesa, Pascala, Hegela i Kierkegaarda kao svoje najvažnije učitelje, za njega atipično ironičnim tonom ustvrđuje kako se navedeni filozofi, na prvo čitanje ne doimlju kao veseljaci te nastavlja: „Nije baš očigledna veza svega navedenog i spokojnog života, obilja malih svakodnevnih zadovoljstava, zanimljivog posla, pristojne plaće, čeličnog zdravlja, skladne veze, godišnjih odmora koji dugo ostaju u sjećanju, dragih prijatelja, bogato opremljene kuće, dobrog automobila, odanog i privrženog ljubimca, ljupke djece koja ne stvaraju probleme i odlična su u školi, ukratko, svega onoga što se svugdje smatra „srećom“.

Nakon što je tom ciljano banalnom rečenicom precizno obuhvatio aktualnu građansku koncepciju sreće, Badiou se laća bistrenja pojmova metafizika te stvarne sreće jer ova netom prikazana to očito nije s obzirom na to da je stavlja u ironijski mišljene navodnike. Njegov je zadatak ponuditi jednu novu sliku afekta koji je u povijesti filozofije kod Spinoze nosio ime blaženstvo, kod Pascala radost, kod Bergsona svetost, a kod Kanta poštovanje. Ono što im je zajedničko, tvrdi Badiou jest da omogućuju pristup istinskom životu, odnosno Istini koju francuski filozof žarko želi vratiti na tron s kojeg ju je uklonila skepsom obojena suvremena filozofija. Kategorija Istine jedna je od ključnih za „Metafiziku stvarne sreće“ kojom se ujedno najavljuje i skicira filozofovo sljedeće i posljednje epohalno djelo nazvano „Imanentnost istina“, a kojim planira finalizirati svoju filozofsku koncepciju koju prije svega opisuju djela „Bitak i događaj“ te „Logike svjetova“. Imanentnost istina mišljena je kao treći, zaključni svezak tog niza u čijoj će osnovi biti nova dijalektika između konačnog i beskonačnog.

No, vratimo se sreći odnosno njenoj metafizici. Za Badioua ona ima četiri dimenzije. To su dimenzije pobune, logike, univerzalnosti i rizika koje filozof pripisuje i žudnji za revolucijom te žudnji za filozofijom zaključujući kako naš zapadni svijet vrši jak negativan pritisak na sve četiri dimenzije te žudnje. Badiou drži kako je pobuna sistemski onemogućena narativom o svijetu koji je stigao na rub vlastitog intimnog, unutarnjeg oslobođenja i kako je on taj od kojeg možemo dobiti nabolje prijedloge za sreću jer, zaključuje on „sloboda biva uvijek nanovo kodirana u beskonačnom blistanju robne proizvodnje i u onome što na osnovi nje uspostavlja monetarnu apstrakciju“.

Badiou se ne zaustavlja na kritici liberalnog kapitalizma već prelazi na kritiku globalizacije i komunikacijske virtualnosti za koju mu služi dimenzija logike vremena koja, tvrdi on, biva poništena instant spektaklom bez pamćenja koji je današnja komunikacija. Nadalje, univerzalnost je onemogućena jer je svijet danas istovremeno specijaliziran i fragmentaran, a oklada i rizik prognani ideologijom procjene rizika koja se manifestira u mnijenju prema kojem nitko svoj život ne može prepustiti slučaju. Badiou zaključuje kako navedene prepreke da sreću, odnosno ideju istinskog života svedu na njen privid koji se manifestira kao potrošačko zadovoljstvo.

No, ako sreća nije u blagodatima i ugodama svijeta koji tvrdi kako nikada nije izgledao bolje, ili barem tako kaže vodeći filozof na početku spomenute države, gdje da je potražimo? Badiou se kreće kroz temeljne kategorije svoje filozofije kao što su bitak, događaj, subjekt i istina, konačnost i beskonačnost da bi u "Metafizici stvarne sreće" iznjedrio ukupno 21 tezu o sreći koje ovdje nećemo razotkriti kako bi potencijalni čitatelj u sublimnom događaju što ga predstavlja čitanje ove rasprave imao i dimenziju otkrića.

A događaj je uvijek, tvrdi Badiou, susret, pa su nam hrvatski izdavači (knjiga je objavljena u biblioteci Prijatelji Kulturtregera i Multimedijalnog instituta, a u prijevodu Antonije Banović i Dorotee–Dore Held) priredili susret francuskog filozofa sa srpskim piscem Davidom Albaharijem koji je u reakciji na Badiouov filozofski tekst iznjedrio „21 priču o sreći“ koje su objavljene u zasebnoj knjižici i popraćene na lijepo dizajniranom plakatu otisnutom pogovorom pisca i matematičara Vladimira Tasića koji nosi ime „Pričaj mi o sreći“ inspiriran stihovima Olivera Mandića: „Molim te ljubavi, pričaj mi o sreći... Ne budi dosadan, ne mogu stojeći.“

A riječ sreća pojavljuje se i u naslovima većine Albaharijevih priča pa tako među ostalim imamo Trenutak sreće, Za sreću je potrebno dvoje, Sreća i demokratija, Kretanje k sreći, Očajanje je uslov za sreću, itd, itd. Iz navedenog se naslućuje kako je pisac, za razliku od smrtno ozbiljnog filozofa, sam zaigrano neozbiljan, a negdje na sredini nalazi se Tasićev duhoviti predgovor koji ima formu interpretacije i analize spona između pojedine teze o sreći i njome izazvane priče. Likovi Albaharijevih proznih crtica, što je precizniji opis od priče jer je najčešće riječ o zapisima od jedne ili dvije stranice, često su mladi studenti filozofije ili pisci čija su uvjerenja i teorije u antitezi s iskustvom koje im donosi opisana situacija. Albahari nadahnuto i s dozom prgavog slobodoumlja odlučuje staviti Badiouovu filozofiju na test svakodnevice naslađujući se time isprovociranim paradoksima susreta mišljenog i proživljenog.

Tako u priči Dnevnički zapis Albahari u prvom licu opisuje muke nekog pisca koji pokušava napisati priču o sreći, ali zapinje već na naslov zdvojan treba li on glasiti „Sreća u nesreći“ ili „Nesreća u sreći“. Dan mu prolazi u bezvoljnim radnjama da bi naposljetku jedva zaspao iscrpljen „i od sreće i od nesreće“. Priča koja je odgovor na tezu hermeneutičke filozofske struje kako je sreća subjektivna figura Otvorenog ipak sretno završi junakovom redovnom stolicom idućeg jutra što mu je dan ipak učinilo dovoljno sretnim. Tasić u pogovoru tvrdi kako redovna stolica ovdje postaje antimetafizička figura dovoljne sreće te kako izgleda da u ovom slučaju za sreću ipak nije potrebno dvoje.

U priči nazvanoj U beskonačnom mladić i djevojka se prepiru na parkiralištu te mu ona povrijeđeno govori kako ne voli kad je naziva subjektom jer ona ima svoje ime i prezime. No, mladiću se teško odreći svoje teškom mukom savladane filozofske terminologije pa, držeći se jako važno, nastavlja razglabati o dijalektici konačnog i beskonačnog. Isprovocirana djevojka gubi strpljenje te mu se bijesno unese u lice s drugačijom vrstom dijalektike: „Lako je tebi da daviš o tome ovde na parkingu, a volela bih da te vidim, odnosno čujem kako pričaš o tome dok ležimo u krevetu i pokušavamo da razrešimo dijalektiku tvog krajnje konačnog penisa i beskonačnosti moje vagine.“

Albaharijeve priče na duhovit, a ponekad i sjetan način razotkrivaju sumnje i nedoumice te paradokse što ih donosi susret filozofije i iskustva te se u svom minucioznom bilježenju ljudske interakcije predano posvećuju istraživanju kategorije susreta. Presudno je kako pritom nije riječ o kritici Badiouovih teza već o njihovoj afirmaciji kroz postavljanje brojnih pitanje koje one generiraju kada ih se usidri u stvarnosnom. Francuski filozof je po vlastitom priznanju platonist, pa Albahari u tom duhu nastupa dijaloški, provocirajući učitelja pitanjima o rascjepu između ideja i njihove sjene koja se ovdje propituje kroz priče o pojedincima koji uistinu vjeruju u filozofiju, smisao i istinski život, ali su uz to i ljubomorni, lijeni, zaljubljeni, melankolični – samo su ljudi. Mladić iz priče na bujicu realija kojom ga je nimalo tankoćutno obasula djevojka stoički odgovara. „Govoriš gluposti, pa i filozofi su samo ljudi.“

Kada joj ciljevi uključuju kategoriju susreta ljudska je potraga za srećom, otkriva Albahari, uvijek na razmeđu zamišljaja i djela. Čini se kako je revolucionarna žudnja mladih i grešnih idealista iz njegovih priča upravljena istom cilju kao i  Badiouova filozofija  -  ka kratkom i slatkom susretu mogućeg i nemogućeg do kojeg jedni stižu iz konačnosti, a drugi iz beskonačnosti.
 

( tekst je prvotno pročitan 18.11.2017. u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija )