Albert Sanchez Pinol : Pisac treba samo dvije stvari: imati nešto za reći i upornost da to kaže

Albert Sánchez Piñol, katalonski antropolog i pisac, rođen je 1965. u Barceloni. Kao antropolog proučavao je narod Mbuti u Kongu. Svojim prvim romanom "Hladna koža" (La pell freda, 2002.) pobudio je golemo zanimanje publike i kritike te prodao sto tisuća primjeraka knjige na katalonskom i 250 tisuća na španjolskom. Roman je u međuvremenu preveden na 27 jezika i objavljen u 29 različitih izdanja.

Autor je i zbirke priča o afričkim diktatorima "Pallassos i monstres" (2000.) i eseja "Les edars d’or" (2001.), kao i romana "Pandora u Kongu" (2005.) te "Victus" (2014.) - romana koji bi i da nije prethodno navedenih činjenica sam po sebi bio golem povod za razgovor s najslavnijim katalonskim autorom današnjice.
 

** za prijevode s katalonskog na hrvatski i hrvatskog na katalonski beskonačno hvala i ovaj put Vedrani Lovrinović i Roser Soler – vi, drage dame, rasturate!! - M.G.)

Hladna koža Sanchez Pinol Albert

Pandora u Kongu Sanchez Pinol Albert

Marijo Glavaš: Jeste li znali da je Vaša knjiga "Hladna koža" (Fraktura, 2007.) prvi roman preveden s katalonskog jezika na hrvatski?

Albert Sánchez Piñol: Ne, nisam to znao, to saznanje me jako veseli. Upravo je jučer objavljeno da je Hladna koža najprevođeniji katalonski roman svih vremena, s 37 stranih izdanja. Jako mi je drago da sam prvi koji je uspostavio književni most s ljudima iz Hrvatske.

Što se, u lokalnim i svjetskim razmjerima, promijenilo za katalonsku književnost od 2002. godine, kada ste objavili roman Hladna koža, do danas?

Pa, mnoge stvari. Mislim da je sajam knjige u Frankfurtu, gdje je katalonska književnost bila gošća, bio jako važan: jer se odonda puno više pisaca prevelo u inozemstvu. S druge strane mislim da je politički Proces koji trenutačno živimo – s milijunima prosvjednika koji zahtijevaju neovisnost Katalonije – također doprinio da se o zemlji čuje i vani, a s tim i o njezinoj kulturi. Ali ipak mislim da u književnosti, u konačnici, sve ovisi o jedinom i nezamjenjivom čimbeniku: o pisanju dobrih knjiga.

A Vi, koliko su Vas i Vaš život promijenili pisanje i književnost?

Uvijek kažem da književnost, odnosno književni uspjeh, nije toliko promijenio mene koliko druge. Istina je da su mi sada mnoga vrata otvorena, čak mi se i političari obraćaju (da zadovoljim njihove potrebe, naravno), ali imam osjećam da sam i dalje isti. Da biste bolje razumjeli: prošlo je već dosta vremena otkako su došli snimati moju kuću s neke ruske televizije. Kako su u Rusiji moje knjige bile jako uspješne, mislili su da živim u kući u stilu Julia Iglesiasa, ali ja i dalje živim u svom stanu od 55 m2.

U Vašem romanu "Pandora u Kongu" odvjetnik Norton obraćajući se mladom Thomasu kaže: “Pisci žele biti uspješni kako bi bili ugledni. Odvjetnici žele biti ugledni kako bi bili uspješni. Na neki način nadopunjujemo jedni druge, zar ne?” Što je Vas privuklo pisanju i književnosti? Nisu valjda odvjetnici?

Neee! Pa ja sam prije antropologije studirao pravo! Da budem iskren, ne vjerujem u riječ “zvanje” a još manje u riječ “sudbina”! Prije mislim da svaki čin našeg života uvjetuje onaj sljedeći. Počeo sam s malim pričama koje su osvojile male nagrade, i to me dovelo do pisanja romana. Zapravo pisac treba samo dvije stvari: imati nešto za reći i upornost da to kaže.

Otežava li vrijeme u kojem živimo, u kojem je glasnoća svega pojačana na najsnažnije, pronalazak vlastitoga glasa? Koliko je danas piscu teško “čuti” taj glas, koliko je izazovno pisati?

Antropološki pesimizam mi se ne sviđa niti me zanima. Štoviše, čak ga najhladniji podaci demantiraju: nikada u ljudskoj povijesti nije bilo toliko autora, toliko čitatelja, toliko knjiga i tako dobrih. Sve to o “vlastitom glasu” i blablabla je izum američkog individualizma, kao štu su riječi “genij”, “poziv”, “inspiracija” - izumi europskog romantizma. Na kraju je sve zapravo jako jednostavno: piši dobre priče i imat ćeš dobre čitatelje. Ça c’est tout.

Što po Vama čini dobru priču, a što dobrog čitatelja?

Ne postoje loši čitatelji, samo dobre ili manje dobre piče, više ili manje prikladne za svakog čitatelja. Što se tiče priča, intervju nije najbolji format za odgovoriti na ovo pitanje. Uspješne priče poštuju određenu narativnu strukturu. Poznavati njihov pogon mi se čini neophodnim za pisanje dobrih priča, i to nije jednostavno. Nekoliko puta sam predavao na Ateneu u Barceloni. Predlažem vam da se upišete. (Šala.)

Ako je pisanje vještina koja se dade naučiti (usavršiti), je li antropologija disciplina koja doprinosi razvoju pisca? Je li Vas antropološka naobrazba približila čovjeku?

Da, naravno, i čovjeku i mojoj profesiji... u Kataloniji su pisci uglavnom filolozi, zbog čega odlično vladaju jezikom, ali su zbog toga možda malo manjkavi u argumentaciji. Antropologiji dugujem sve ili skoro sve. To je intelektualna perspektiva koja se može primijeniti na bilo koju materiju te, naravno, i na književnost. Rekao bih, naročito na književnost!

Uspješno odsvirana antropološka nota odlično je uklopljena u cjelinu svakog od Vaših triju romana. Rekao bih da je antropologija prepoznatljivi začin Vašeg pripovjedačkoga glasa. No, nije pripovjedački glas jedino što povezuje Vaše romane "Hladna koža", "Pandora u Kongu" i najnoviji "Victus": u sva tri djela provlači se tema oduzimanja slobode, “drugi” koji svojata nešto što želi kontrolirati/posjedovati. Zbog čega ova tematika?

Pretpostavljam da je to univerzalna tematika... Također smatram da je nemoguće ne razmatrati ova pitanja ako ste proživjeli katalonsko iskustvo, tj. neprestano zaposjedanje vaše kulture i identiteta. Ali ponavljam, uvijek tražim vezu koja od individualnog iskustva može prerasti u univerzalnu temu.

Što možete reći o Vašem životnom 'katalonskom iskustvu'? I kakva je situacija danas, u 2015. godini?

U Kataloniji su bili nevjerojatno masovni prosvjedi. Zamislite, više od milijun ljudi je sudjelovalo u zemlji od sedam milijuna... Cilj je inicirati referendum o katalonskoj samostalnosti. Međutim, španjolska politička elita smatra to ilegalnim, i na kraju su se uspjeli dogovoriti... kako je referendum antidemokratski. Takva je Španjolska.

Podržavate li ideju i pokret za osamostaljenje Katalonije? Zašto? Što Katalonija gubi/dobiva samostalnošću? I koje promjene bi to donijelo stanovnicima?

Da Katalonija ima vlastitu državu, ne bismo sada trpjeli likvidatorske politike španjolske kulture. Ne bismo morali još uvijek imati vojsku, moharhiju i španjolske elite, i mogli bismo osmisliti novi okvir za odnose s katoličkom crkvom. Na kraju krajeva, mi Katalonci ne gubimo ništa s katalonskom nezavisnošću, zapravo dobivamo vlastiti glas koji je Španjolska uvijek nastojala zasjenivati i cenzurirati. Europa bi također bila na dobitku kad bi dopustila demokratsku igru. Samo tražimo da nam dopuste glasovati za našu budućnost.

U Hrvatskoj je devedesetih godina prošloga stoljeća, prije četvrt stoljeća, nakon glasovanja kojim se odlučivalo o samostalnoj budućnosti države izvan zajednice izbio rat. Mislite li da je u slučaju Katalonije moguć scenarij koji uključuje sukob?

Nipošto. To je nezamislivo. Konteksti su potpuno drugačiji. Do nasilja bi došlo samo kada bi španjolska vojska okupirala zemlju, ali čak je i to jako malo vjerojatno. Španjolska je članica EU, a Europa si ne može dopustiti takav čin nasilja protiv nenaoružanog stanovništva. Ne. Naš sukob je sukob XXI. stoljeća, gdje se nasilje ispoljava simbolički, medijski i strukturalno.

Ne možete ni zamisliti koliko je prljav španjolski tisak, na primjer. Teško je razumjeti, ali izgrađen je medijski diskurs koji narušava i izmiješta stvarnost u potpunosti. Pokret za neovisnost preuzima Ghandijev model i upotpunosti je demokratski, građanski i pacifistički. Ali ga optužuju da je zapravo... fašistički! A tko ga optužuje? Fašisti. Nadrealno je, ali je tako.

Victus Sanchez Pinol Albert

Svojim romanima "Hladna koža" i "Pandora u Kongu" čitatelju ste dali naslutiti katalonski ponos i buntovnost, tinjala je u pozadini priče, u reakcijama likova, u njihovim riječima. No ako je itko dvojio je li to zaista tema koja Vas zanima odgovorili ste mu najnedvosmislenijim mogućim načinom, novim, velikim romanom: "Victus". Zbog čega ste taj roman koji govori o osvajanju Barcelone od strane španjolskih snaga napisali na jeziku druge strane, kastiljskom?

Zato što je kastiljski i naš jezik također. Mi Katalonci smo dvojezični, što je veliko kulturno bogatstvo. Zašto bismo se odrekli tog blaga? U Kataloniji uopće nema etničkog ili lingvističkog konflikta. To što Španjolska prezire i zatire katalonski, ne znači da ćemo u Kataloniji raditi isto. Katalonski projekt je jako različit od trenutačne Španjolske. Na sreću.

Victus je priča o dugotrajnoj opsadi Barcelone, povijesni roman koji govori o 1714. godini i načinu na koji su Burbonci, koji su i danas na španjolskom prijestolju, pokorili Kataloniju i došli na vlast. I Barcelona je izgleda opet grad odluke: prema istraživanjima čije sam rezultate pratio po katalonskim internet portalima upravo u Barceloni će u slučaju referenduma o samostalnosti biti najneizvjesnije. A Girona, Figueras, Lleida, Tarragona mjesta su u kojima dvojbe nema, kažu istraživanja, većina je za samostalnost. Kako to komentirate?

Ovo pitanje malo kasno stiže… (razgovor je vođen razmjenom emailova, op.ur.) referendum se dogodio unatoč zabrani vlasti. (Prema španjolskoj logici, pravo glasa je antidemokratsko). Ali naravno, bio je to samo simbolički referendum, jer su državne strukture bile protiv. Čak i kao takav bio je iznimno uspješan. Sada čekamo izbore autonomnih pokrajina. Španjolska država bi ih mogla zabraniti, ali jednog dana, na neki način, katalonski građani će se moći samostalno izjasniti... Barem se tome nadam.

Koliko ste upoznati s prošlošću svoje obitelji? Jesu li Vaši preci živjeli u Kataloniji? Jeste li istražujući gradivo za pisanje povijesnog romana Victus možda naišli i na zapise o svom prezimenu?

Da. Kao što znate, Katalonci imaju dva prezimena, prvo očevo i drugo majčino. Prezime mog oca “Sanchez” je prilično kastiljsko prezime. Zbog toga u Kataloniji ne znači ništa, jer smo se tijekom stoljeća pomiješali s drugim narodskim skupinama. Saznao sam da je moj prvi predak Sanchez došao u Kataloniju kao pomorski šegrt na jednom robovlasničkom brodu koji je engleska flota potopila pred Barcelonom. Dječačić, otac, djed moga djeda, ostao je živjeti u gradu.

Za razliku od njega, Piñol je prilično katalonsko prezime. (Ne znam kako bi se “pinyol” preveo na hrvatski). S juga Katalonije. Upravo u Victusu pripovijedam o opsadi Tortose, grada na jugu Katalonije. U uvjetima predaje grada stoji izričito da inženjeri koji su u gradu mogu slobodno otići. I kako se zove jedan od njih? Piñol.

Između starih i novih Burbonaca jedan je građanski rat i diktatura Franca. Kakav je trag taj period ostavio na Kataloniju, na Vašu obitelj?

Uff. To je poput noćne more koja traje više od 300 godina, gdje smo samo nakratko mogli okusiti slobodu. Moj djed, Manuel Sanchez, bio je narednik republikanske vojske za vrijeme Građanskog rata. Zarobili su ga u trenutku kada je prelazio francusku granicu, na koncu rata. Proživio je strahote frankističkih logora. Čudom je preživio. To što su Katalonci preživjeli isto tako je jedno kontinuirano čudo, zapravo. Prema povijesnoj logici davno smo već trebali prestati postojati. Ali ne trebam vam previše objašnjavati, sigurno to razumijete: vi ste Hrvati.

Kako komentirate događaje s kraja ljeta 2014. godine kada je vaš povijesni roman "Victus" u Nizozemskoj bio izložen političkoj cenzuri?

A što bih trebao misliti? Velika je sramota da se takve stvari događaju u jeku XXI. stoljeća. Takve situacije pokazuju slabu demokratsku razinu španjolske države.
 

Nedavno ste doživjeli sličnu situaciju s člancima koji su trebali biti objavljeni u Vanguardia časopisu... cenzura voli neke ljude više od drugih?

Hahaha. Itekako. U Španjolskoj još uvijek postoje nedodirljive teme. Tužno je to priznati, ali je tako. A koje su to teme? One vječne: vojska, monarhija, faktičke moći. Kada razmišljam o incidentu u časopisu La Vanguardia, ono što smatram neprobavljivim je to što je motiv bio jedan tako beznačajan članak. Zapovjednik vojske u Kataloniji predložio je da se sagradi vojni muzej u Barceloni. Moj članak je bio ironični odgovor, ali dobro dokumentiran, gdje sam predložio kako ispuniti muzej: pričom o svim masakrima koje je španjolska vojska tijekom povijesti izvršavala nad nenaoružanim katalonskim stanovništvom. Sigurno bi to bio ogroman muzej!

Bez cenzure, je li lakše pisati povijest ili pisati o povijesti?

Svi pišemo povijest. Vi, ja, svi mi. Povijest je poput kisika, okružuje nas, živimo zahvaljujući njemu, ali nismo svjesni njegove prisutnosti. Činiti povijest ili živjeti je, podrazumijeva određenu odgovornost. I u svakom slučaju je zajebano. Znaš li da Kinezi imaju jednu poslovicu? Ide ovako: “Dabogda doživio povijesne godine”! I to nije poslovica, nego kletva.

Kao antropolog boravili ste u Africi gdje ste proučavali narod Mbuti u Kongu. Kakve Vas uspomene vežu za Afriku?

Uf! Mnoge. Najbolja i najgora sjećanja mog života. Meni je najvažniji bio suživot s Mbuti narodom, poznatijim kao Pigmejci. Svi smo morali uroniti, iako samo nakratko, u vitalno iskustvo jednog sasvim drugačijeg društva. Tako smo bolje razumjeli što zaista znači imati drugačiji pogled na svijet, život, smrt, radost i tugu.

Što Vas je potaklo da napišete zbirku priča o afričkim diktatorima ("Pallassos i monstres", objavljena 2000. godine)?

Licemjerje zapada. Ali najgore od svega je što to nisu priče. To su potpuno dokumentaristički eseji! Iako se stvorenja čine tako nadrealnim i fikcionalnim, ipak nisu. Nažalost. I činjenica je da su došli na vlast, tamo se zadržali, zahvaljujući svesrdnoj podršci zapada. Tako odvratni kanibali i divljaci nisu ono najgore iz afričkog svijeta, nego iz europskog. Koji paradoks, zar ne?

Pisac ste, antropolog, uz to volite proučavati i povijest - i jedno i drugo i treće vodi do ljudi. Kako biste jednom od onih čudnih bića iz Vaših romana pojasnili tko su i kakvi su ljudi?

Romani su objašnjenje. Stvorio sam književna čudovišta, ali ono što je najtužnije jest da, koliko god da su ta čudovišta grozna, ljudi koji se pojavljuju u mojim pričama su još gori. Uglavnom…

P.S. Da smo ovaj razgovor vodili uživo, u Barceloni, u koje doba dana i gdje bismo se susreli? Koji je Vaš omiljeni dio grada, omiljena gradska priča/legenda?

Nemam radno vrijeme. Ali moji najdraži kvartovi u Barceloni su Gràcia i La Rivera. Što se tiče legendi, nisam neki fan, ali postoji jedna koja me uvijek gane. Svetica Barcelone bila je sveta Eulalija dok je nisu zamijenili sa svetom Mercè. Zbog toga, kada za svetu Eulaliju pada kiša, kaže se da su to tužne suze svete Eulalije. I znaš što? Na svetu Eulaliju uvijek pada kiša.

Albert Sanchez Pinol

Victus : Barcelona 1714.

• Prijevod: Nikola Vuletić
• Vuković & Runjić 11/2014.
• 576 str., meki uvez
• ISBN 9789532861075
• Cijena: 21.10 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

Povijesni roman o ratu za španjolsko nasljeđe, jednom od prvih svjetskih ratnih sukoba, koji je završio 11. rujna 1714. apokaliptičnim jurišom na Barcelonu. Roman donosi mnoštvo povijesno provjerenih informacija u službi žustra, moćna i otvorena pripovijedanja.