Alek Popov : Misija London

Održava se
01.01.2011.

Kraj je devedesetih, početak nultih. Republika Bugarska, to evropsko siroče s balkanske Stare planine, na čvrstoj je i nepokolebljivoj putanji prema ujedinjenoj Evropi. U bugarskom veleposlanstvu u Londonu u skladu s tim odvija se živa diplomatska i kulturna aktivnost. Kako bi se demonstrirala milenijska pripadnost Bugara evropskoj civilizaciji i kulturi u veleposlanstvo je stigao prvi WC u povijesti čovječanstva, nedavno otkriven pri arheološkim iskopavanjima na teritoriju grada Provadije. WC drevnih Bugara gotovo je tisuću godina stariji od vodenog zahoda kojeg je prema Enciklopediji Britannici izumio Englez John Harrington, što rječito govori tko je bio Evropa kada Evrope (kakvu danas znamo) još nije ni bilo.

Zajedno s bugarskim WC-om u London stiže i čuvena bugarska pjevačica kako bi održala humanitarni koncert. Veleposlanstvo je uložilo velike napore da uz brojne ugledne uzvanike koncert nacionalne estradne dive svojim prisustvom uveliča i Njezino Kraljevsko Veličanstvo Elizabeta II. No kako je novoimenovani ambasador u posljednji čas otkrio, agencija koju je angažiralo veleposlanstvo umjesto „ozbiljnim" P.R.-om bavi se prostituiranjem dvojnika slavnih osoba, a umjesto prave kraljice na koncert je nakanilo poslati vrckastu kraljičinu dvojnicu, inače umirovljenu učiteljicu...

Znamo, diplomacija je velika muka malih zemalja postkome, jer nije lako kada skandali ne ostaju unutar četiri zida domovine. Ni Bugarska nažalost tu nije iznimka. Alek Popov (Sofija, 1966.) diplomatskoj je muci svoje domovine svjedočio kao bugarski kulturni ataše u Londonu. Nekoliko godina na prvoj liniji fronte za dokazivanje Bugarske zemljopisne, političke i kulturne pripadnosti Evropi na kraju je rezultiralo romanom "Misija London", bugarskom izdavačkom uspješnicom, i to evropskog kalibra, prevedenom na dvanaest jezika, čija je filmska ekranizacija po gledanosti prošle godine nadmašila i "Avatara".

Popov prati dvoznamenkast broj likova, pregledno vuče narativne linije, i odlično razvija priču prema dramskom krešendu. Kada radnja stigne do gala koncerta u bugarskom veleposlanstvu "Misija London" pretvara se u savršenu literarnu mašineriju u punom zamahu i širokom formacijskom rasporedu. Ako Popov i ne ubada prečesto sa svojim "one-linerima", ako mu humor možda i ne leži u detalju, onda mu je sasvim sigurno jak u konstrukciji.

A o kakvom se tu humoru radi? Samopodrugljivom, svakako. O humoru na vlastiti račun. Prije trideset godina govorilo se da je bosanski humor rođen kada su Bosanci počeli pričati viceve o Muji i Hasi, i Sulji kojeg su na povratku iz Njemačke pitali kakve su banane a on je odgovorio - odlične!, samo su im koštice velike. I Popov priča viceve o Muji, Hasi i Sulji, samo što su imena bugarska, a trojac se ne bavi već posve neegzotičnim bananama, nego nutricionistički zahvalnijom i financijski unosnijom krađom pataka iz londonskog gradskog parka koje su Englezi, zlu ne trebalo, osigurali čipovima s radio signalom.

Iako bugarski kritičari diplomatske kavalkade u romanu "Misija London" opisuju kao "tipično bugarske" likovi Aleka Popova domaćem se čitatelju mogu učiniti vrlo bliskima, ne samo zbog konceptualne sličnosti s vicevima o Muji i Hasi. I Hrvatska, jadna i bijedna, ima svojih diplomatskih muka i skandala: ministricu vanjskih poslova koja je bosonoga u Indiji pokupila neke gljivice a onda u Japanu morala, u skladu s etiketom, izuti ministarske cipelice; raskalašenog diplomatu koji je švercao alkohol u arapsku zemlju; ili pjesnika i kockara Nevena Juricu, veleposlanika RH u Australiji i Americi, jedno vrijeme "po kazni" imenovanog za ambasadora baš u Bugarskoj, a potom osuđenog na godinu i pol dana zatvora zbog pronevjere državnog novca - da spomenemo samo neke štiklece i neka imena iz vrlog ešalona hrvatske diplomacije.

Zapravo, nevjerojatno je kako hrvatski čitatelj lako može razbiti šifre i kodove Popovljeva romana. Sve je tu nama poznato poput vlastita dlana. Dok Bugari u "Misiji London" svoj put prema Evropi krče s vodenim zahodom iz ranog srednjeg vijeka, Hrvati u tu svrhu vole poput Hitchcocka daviti svojom legendarnom kravatom. Dok Bugari u Londonu organiziraju koncert stanovite gđe. Seljanove, Hrvati u London čarterima putuju na koncert Olivera Dragojevića u Royal Albert Hallu.

I na kraju još jedna znakovita podudarnost, koja sasvim zamućuje granicu između Popovljeva humora "na bugarski način" i diplomacije „na hrvatski način": Bugari će zajedno s gđom. Seljanovom u London poslati i slikarsko nacionalno blago; Hrvati svoje Beciće i Kraljeviće nisu slali s Oliverom u London, ali su njima ukrasili aerodrom Pleso kada se na njemu u kožnoj jakni i teškim cipelama pojavio predsjednik Clinton.

Dakle, nama je potpuno jasno kakve nadljudske napore u "Misiji London" čini bugarska diplomacija, estrada i arhelogija kako bi toj umišljenoj i nedosežnoj Evropi pokazala svoje evropske akreditive. No iz nekog razloga, što su Bugari ponosniji na svoj WC "iz stoljeća sedmog", što Hrvati više paradiraju sa svojom kravatom, to je ohola Evropa hladnija i distanciranija prema njima. Od odličnog Popovljeva bosanskog humora (a la bulgariana) tu se tragikomičnijom čini samo ta diplomatska stvarnost sirotih država-udavača iz zone postkome.

Bugarski križni put prema Evropi na kraju je ipak sretno završio. No muke se i dalje nastavljaju. Bugari su nedavno morali povući kandidaturu Rumiane Jeleve za povjerenicu međunarodne suradnje i humanitarne pomoći EU nakon što njihova briselska uzdanica nije znala odgovoriti na neka bazična geopolitička pitanja o kriznim žarištima u koje je uključena EU, a onda se još u živom televizijskom nastupu nije mogla sjetiti gdje su to pirati oteli njene bugarske sunarodnjake.

Inkluzivno ekskluzivnom društvu ujedinjene Evrope ne pripadaš niti kada i službeno postaneš član kluba. Evropu se nikako ne može stići s tako puno mana, a tako malo trikova. To je utrka kornjače i zeca.

Kao što u "Misiji London" kaže jedan bugarski mudrac: "Nećemo ih stići i da trče nama u susret".

Alek Popov: "Misija London"
Prevela s bugarskog Ksenija Banović

Meandarmedia, 2010.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )